Teško mi je što se bliži kraj, jer se moja ljubav prema košarci graniči sa ludilom
Jelena Dubljević ušla u posljednjih šest mjeseci karijere, a u novogodišnjem intervjuu za “Vijesti” se prisjetila početaka, puta koji je prošla i poručila da se nada da će tačku staviti 25. juna, u borbi za medalju na Eurobasketu
Na kraju prošlog vijeka, u Nikšiću je počela da se piše istorija. Tada 12-godišnja djevojčica je debitovala za seniorski tim Rolinga, sa 15 je došla u Budućnost i odmah nastupila u Evroligi, a potom postala legenda crnogorske košarke i prva djevojka sa ovih prostora koja je osvojila prsten u WNBA ligi.
Poslije gotovo četvrt vijeka na velikoj sceni, Jelena Dubljević će ovog ljeta reći konačno zbogom košarci. U maju će proslaviti 36. rođendan, a nada se da će tačku na karijeru staviti 25. juna u Ljubljani, u borbi za medalju na Eurobasketu.
U intervjuu za novogodišnji broj „Vijesti”, najbolja crnogorska košarkašica svih vremena se prisjetila početaka, puta koji je prošla, ali i priznala da se plaši onog što je ispred nje, jer je košarka jedino što zna da radi.
„Osjećam se kao da ostavljam dio sebe, i to jedini koji znam. Kao da moram da počnem novi život, kao da se rađam. Fokusiraću se da mi to ne oduzima pažnju, jer želim da uživam u ovom kraju, u završnih šest mjeseci. I nadam se da će mi posljednja utakmica biti 25. juna, u borbi za medalju na Evropskom prvenstvu. Znam da će mi biti jako teško kako se kraj bude bližio, ali se pripremam za taj momenat. Čini me srećnom što ću karijeru završiti u dresu reprezentacije, to je bio moj san, jer mi je nacionalni tim najveća ljubav, emocija koja ne može da se opiše”, kaže Jelena.
Košarkašica turskog Ormana se vratila u reprezentaciju nakon godinu pauze i bila ključna u pobjedi na gostovanju Danskoj kojom je praktično osiguran nastup na Eurobasketu.
Sa „crvenima” je dva puta bila na pragu medalje - 2011. u Poljskoj, kada je tim Miodraga Baletića sa svih šest pobjeda stigao do četvrtfinala, a onda stao protiv Turske (56:44), te 2015. u Mađarskoj, kada su izabranice Momira-Moma Milatovića poražene u borbi za polufinale od Španije 75:74.
Čini se da ova generacija nema kvalitet kao te, u kojima su bile i sadašnje selektorka Jelena Škerović, te Iva Perovanović, Milka Bjelica, Milica Jovanović..., ali Dubljevićeva se vodi onom krilaticom „ko u čuda vjeruje, taj čuda i stvara”.
„Moram da ubijedim što više ljudi da polude kao ja. Bar je maštanje i vjerovanje u nešto džabe”.
Jelena je život posvetila košarci, bez nje ne može, a uvijek kada je u Crnoj Gori gleda mlađe kategorije, sa U20 reprezentacijom je bila na B Evropskom prvenstvu...
„Život sam posvetila košarci, nadam se da ću ostati u njoj. Imam iskustvo i znanje koje mogu da prenesem na mlađe generacije, jer to je ono što sam ja. Život sam dala tome, ali još ne razmišljam u kakvoj ulozi bih mogla da najviše dam”.
Privlači li te trenerski posao?
„Privlači me jako, ali želim da ostanem na zemlji i sagledam stvari iz nekog drugog ugla. Način na koji sam igrala i ogroman stres koji sam doživljavala za ovih 20 i kusur godina mi se sada vraćaju. Koliko god da me taj trenerski posao privlači, ne želim da provedem i drugi dio života u stresu. Zbog toga moram da sačekam, da vidim da li je to to. I kad igram, bavim se trenerskim poslom, jer stalno širim ruke, raspoređujem saigračice. Jednostavno, ne mogu da se oduprem tom porivu”.
Nije joj trebalo postavljati pitanje šta joj znači košarka, sama je sve rekla...
„I kad batalim da igram, uvijek ću biti tu, gledati košarku. Svi doživljavaju sport na svoj način, ali to kako ja živim košarku se graniči sa ludilom. Nikad nisam imala drugu stvar koja me je zanimala, u ovom godinama nemam hobi, jer mi je ovo i ljubav i posao, za mene ne postoji ništa drugo. Kad se nečemu daš skroz, to se graniči sa ludilom”.
Da možeš da vratiš vrijeme, da li bi nešto promijenila?
„Sve što sam proživjela su bile lekcije, ne mogu reći da bih išta mijenjala. Ko zna gdje bih dogurala da su tehnologija, način treninga i svega ostalog u periodu moje mladosti bili drugačiji, da sam tada imala ljude koje sad imam pored sebe. Da sam znala da osluškujem svoje tijelo, možda bih i više postigla, ali je pitanje da li bi karakter trebalo sputavati, jer da nisam bila takva, ne bih ni bila ovdje gdje sam. Nažalost, ranije nisam imala ljude koji bi mogli da mi pomognu, da mi ukažu na greške. Možda je izbor menadžera bio loš, jer sam mogla da idem u bolje ekipe, da imam bolju materijalnu situaciju... Možda bih bila još profesionalnija, ali mislim da nisam imala kud više, jer sam dala sebe u granicama i odlazim mirna. A kad se povučem, ne pada mi na pamet ni basket da igram, jer bi to bio znak da nisam dala sve od sebe dok sam igrala”.
12 godina je imala Jelena Dubljević kada je debitovala za nikšićki Roling u Prvoj ligi SFRJ, već sa 15 je u dresu Budućnosti igrala Evroligu
Postoji li šansa da se predomisliš i nastaviš karijeru?
„Nikad ne reci nikad, ali nikad nisam imala ovakvu glavu što se tiče kraja. Znam da mogu da igram još dvije-tri godine, ali trebalo bi otići dok si na nivou. Ne bih da sebe pamtim u lošem svjetlu, da se patim fizički ili psihički. Sve povredice u ovoj sezoni su možda znak da je ovo kraj, ova dva mjeseca koja sam provela na terapijama su mi najveća kazna”.
Vratila si se u reprezentaciju poslije godinu pauze i odmah ste pobjedom u Danskoj praktično obezbijedile Eurobasket. Kako ti se čini ova sadašnja ekipa, koja je mnogo neiskusnija nego prethodnih godina?
„Uvijek govorim da ne bismo imale za šta da se držimo i čemu da se nadamo da nema Budućnosti i Vlada Radovića. Te djevojke imaju sjajan odnos i izuzetnu radnu ektiku, a mi starije možemo da im pomognemo da promijenimo način igre, da budemo agresivnije i dajemo lake poene. Mlade igračice mogu mnogo da doprinesu i u napadu, a ne samo u odbrani”.
Ko ti se najviše sviđa od mlađih?
„Bila sam sa njima na B Evropskom prvenstvu za mlade i jako je teško izdvojiti nekoga, jer su energija i hemija ekipe bili sjajni. Ipak, mislim da je Marija Leković budućnost crnogorske košarke, ima i lidersku crtu, mnogo mi se sviđa energija i odbrana Zorane Radonjić, a Jovana Savković je jedna od najtalentovanijih igračica u posljednjih nekoliko godina i duša te ekipe”.
Da li te Jovana Savković podsjeća na tebe u tim godinama? I ona je vrlo mlada počela da igra na velikoj sceni.
„Iskreno ne, jer smo totalno drugačiji tip igračice, ali ona ima košarku u malom prstu. Žao mi je što se povrijedila, ali vjerujem da će se vratiti još bolja i shvatiti da mora da vodi računa o apsolutno svemu”, zaključila je Jelena Dubljević.
SLOMILE SU NAS EMOCIJE, NIJE BILO NIKOG DA NAM KAŽE DA MOŽEMO U LONDON
Evropsko prvenstvo u Poljskoj 2011. godine će zauvijek ostati „rana” za crnogorske košarkašice, jer su prvo izgubile četvrtfinale, a onda i od Hrvatske na utakmici za 5. mjesto (73:59).
2 puta je 35-godišnja Nikšićanka sa Crnom Gorom dogurala do četvrtfinala evropskih prvenstava - 2011. u Poljskoj i 2015. u Mađarskoj i Rumuniji
Da su porazile „kockaste”, protiv kojih su u grupi bile ubjedljive (81:60), „crvene” bi izborile vizu za predolimpijski kvalifikacioni turnir i vjerovatno one otišle u London umjesto Antonije Mišure i drugarica.
„Toga mi je najviše žao u karijeri. Bile smo neiskusne, nismo znale kako da reagujemo u ključnim trenucima. Poslije poraza u četvrtfinalu smo bile razočarane, razmišljale smo samo o tome da smo izgubile, a prije toga igrale sjajno. Nismo mogle da sagledamo širu sliku, nije bilo nikog da nam kaže da dignemo glavu, da možemo da idemo u London, već smo dopustile da nas emocije slome. Ali, ne možeš isto da razmišljaš sa 35 kao sa 24 godine. Poslije toliko vremena opet imamo šansu da nešto uradimo, a mi starije možemo bolje da reagujemo nego tada. Imamo mladost i energiju koja mora da se iskoristi”.
U AMERICI MI SE VRATILO ONO ŠTO NISAM USPJELA U EVROPI
Jelena je sa 12 godina debitovala za Roling u Prvoj ligi SRJ, a sa 15 stigla u Budućnost, sa kojom je u prvoj sezoni igrala Evroligu i bila šampion SRJ.
Iz Podgorice je otišla 2005. kao 18-godišnjakinja, nakon što je sa U19 reprezentacijom SCG bila srebrna na Svjetskom prvenstvu u Tunisu i bila izabrana u idealnu petorku. Igrala je za španske klubove Ros Kaseres, Rivas Ekopolis, francuski Tarb, rusku Nadeždu, češki USK Prag, turske timove Galatasaraj, Kajzeri, Elazig, Botaš i Orman, kineski Šangaj Svordfiš, te LA Sparks.
Sa timom iz Grada anđela je 2016. ostvarila najveći uspjeh, jer je osvojila WNBA šampionski prsten, a sa Galatasarajem je dvije godine kasnije podigla pehar u FIBA Evrokupu.
„U Americi mi se vratilo ono što nisam uspjela u Evropi. Nisam osvojila Evroligu, ali jesam šampionski prsten, što je velika stvar, koju u SAD znaju da cijene. U Sparksima sam imala sjajnu ekipu, izvanredne igračice. To je nevjerovatno životno iskustvo”.
Ta titula, osvojena u majstorici protiv Minesota Linksa, bila je kruna za djevojku koja je uvijek preskakala rangove.
„Jako mlada sam ušla u seniorske vode, već sa 12 igrala Prvu ligu SRJ, sa 15 evroligu. U ozbiljnom sam treningu od 10. godine, a vrlo malo sam sa mojim godištem igrala, osim na finalnim takmičenjima. Skoro 25 godina sam u ovome, to je praktično cijeli život. Sada sam u klubu sa pet-šest djevojaka koje imaju 20 godina, praktično se nisu ni rodile kad sam ja igrala Evroligu”.
( Nikola Nikolić )