Pjesma sve nadživi

U grad ulazimo s pjesmom koju je u Lambezi spjevao Medaurije, konzul i legat, rodom u Riziniumu, gradu iz koga je prognan, da bi dio života, sanjao u izganstvu, danju i noću priželjkujući da se vrati. Stihove posvećene bogu vatre i groma, zaštitniku Medauru, u kojima slavi eačke zidove, kojima je ozidan njegov grad, dao je da se urežu na zidu hrama boga Asklepija. Ime konzula, legata i prognanog pjesnika izbrisano sa zida (vir damnatae memoriae), duša je doletjela u rizonska brda, gdje i sada boravi.

***

Iz Rizinuma sam prognan u daleke krajeve Lambezia, zbog spletki i intriga koje su oko mene pleli zavidljivi ljudi, kako bi me lišili zvanja koje mi je zasluženo dato. Odupirao sam se koliko sam mogao, oni su to činili spretno. Upravitelji grada su podlegli pričama, uslijedilo je izgnanstvo, kao kazna. Uzmicanja nije bilo, suprostavljanja manje, ukrcao sam se na brod i krenuo. Daleke obale Lambezisa su me prihvatile, i njihovi stanovnici, čiji sam jezik naučio. Šetao sam, radio, pisao stihove, blažio bol, koji je iz dana u dan bivao veći. Dane sam provodio razgovarajući sa pticama i talasima u kojima sam prepoznavao šum mora koje je zapljuskivalo riziniumske obale. Čeznuo sam za riđim brdima gdje je nestala kraljica Ilira. U cvjetovima što izniču između kamenja, vidio njene oči.

Ništa teže od izgnanstva i saznanja da se nećeš vratiti. Progna me Licinije, zapovjednik Olciniuma i Riziniuma. Desilo se to 161. godine. Riziniumski bedemi bijahu na glasu, i u dalekim zemljama, kao što je ova, koja mi pruži utočište. Takvim bedemima bijaše utvrđena Ajaksova Egina. U izgnanstvu se prisjećam prijatelja i bliskih mi ljudi, koji su stali u moju odbranu, među kojima Caius Statius Celsus, bivši legionar VII Germinae legiae, koji je nakon ratovanja u Španiji došao u Rizinium, u njemu se nastanio. Iz Sergijeva plemena i Stacijeva roda. U vrijeme cara Trajana istakao se u dačkim ratovima. Ugledni građanin iz istog plemena, izdavao se za prijatelja, a potajno pleo intrige protiv mene. Bijaše to Publije Lurije Moderat. Pošto je vojničku dužnost obavio u ravenskoj mornarici, dobio je dozvolu da se oženi pripadnicom negrađanskog staleža. Ilirkom! U natpisu kojim mu car daje to pravo, prvi put se pominje Rizinium, kao grad u kome žive rimski naseljenici s građanskim pravom (ius civitatis). Grad se prepoznaje i po drugim uglednim građanima. Biješe među njima ratnika koji su se istakli u bojevima za Carstvo, ne štedeći živote. Preživjeli, došli su ovdje da u miru provedu staračke dane. Obale zaliva i mir koji vlada među ovim brdima pogoduju uživanju.

Toliko puta sam sanjao rodni grad. Prijatelje i neprijatelje. U san dolaze. Snovi ne biraju. Puštaju u svoje carstvo. Bio sam daleko. Ono zbog čega su se borili protiv mene, bilo je u njihovim rukama, odavno. Nijesu se bojali mog povratka, nije bio moguć. Sažalijevali su me, tobože, kajući se zbog postupaka koje su prema meni činili.

Utjehu sam našao u stihovima, koje sam urezivao u kamene tablice, smještajući u njih raspoloženja i razmišljanja koja su me opsijedala. Patnje kojih se nijesam mogao osloboditi. Neke sam ispisivao po pijesku na morskoj obali. Upravo sam tako spjevao najljepše pjesme, ispisujući ih po pijesku, u slavu kraljice Teute. Žene raskošne i divlje, koja je raspaljivala naša čula, kao da je živa. Pjevao sam o bogu Medauru, koji bijaše u znaku smrti i vjetra. A onda bi naišli talasi, odnijeli ih. Nijesam očajavao zbog toga, vjerovao sam da sve što je zapisano jednom na nekoj obali, pa i kada ga talasi izbrišu, traje i dospijeva do druge obale, na kojoj ga mogu čitati oni što je nastanjuju. Preživjeli su stihovi, urezani u hram boga Asklepija. Ako vode sve odnesu i vrijeme izbriše, ostaće da svjedoče riječi uklesane u kamen, one će potvrditi koliko sam volio rodni grad, gdje mi, neće dići spomenik. Priželjkujem.

Rimski istoričar Polibije (205 -120.p.n.e.) savremenik izgnanog pjesnika, konzula i legata, vjerovatno za njega nije znao, jer se taj kao pjesnik ne bijaše pročuo ni proslavio za života, ostavio je svjedočanstvo o rimsko - ilirskim ratovima i kraljici koja se odstupajući pred Rimljanima sklonila u “Rizon, dobro utvrđen grad, smješten dalje od mora na Rizonskoj rijeci” (II,16). U doba te kraljice, Rizon bijaše najsigurnija južna ilirska luka, za pristajanje. Apolonije Rodski kaže: “modro - dubo rizonska rijeka”. Za nju zna i Pseudo Skilaks, spominje je u Periplusu. Strabon i Ptolomej zaliv zovu Risonicus sinus (VII,5,7). Stefan Vizantijski kaže: “ilirski grad Risan i rijeka”. (Frag. Hist. Greac, III).

Rizon su podigli Adrijei, Olcinium, Butuu i Skodru podigli Labeati, kaže se u nekim izvorima. Iako su po drugima Olcinium podigli Kolhiđani.

Kako se snaći u beskrajnom kolopletu istorije? Razabrati šta je tačno, šta je ko uradio.

Rizinium živi u poeziji izgnanog pjesnika Medaurija. Ne zna se gdje mu je grob, ni kako je okončao život, u kojoj godini, pod kojim uslovima, na kom mjestu. Možda doživio duboku starost, gledajući po moru brodove, uvjeren da će jedan od njih doći iznenada i vratiti u zavičajne predjele. Zbaoravio je uvrede, spletke, ljudske pakosti i zlobu koja ne zna za granice, ali nikada prebolio činjenicu da će umrijeti daleko od rodnog grada. Nije možda pomislio, da će pjesma od nekoliko stihova očuvati pomen na njega i grad u kome je rođen.

Pjesma sve nadživi.

Pjesniče Medaurije, počivaj u miru, ako je šta ostalo od zemnih obličja? Duša se vratila, treperi nad razvalinama nekada lijepog Riziniuma, koji je postao ruševina, živi stihovima i natpisima na kamenu. Vratila preko mora, bez broda, njoj ne treba brod. Ko dušu može zarobiti, ko staviti okove. Učiniti da boravi na jednom mjestu. Slobodna, ide kuda hoće, stiže, gdje se ne nadaju oni što progone.

Ptica kojoj stalno narastaju krila.

Mudrac iz Atine, na Sokratova usta, u Fedonu reče: “Prema tome, kada čovjeku pristupi smrt, onda u njemu po svoj prilici umire ono što je smrtno, a besmrtni dio ukloni se smrti i odlazi čist i neuništiv”.

Medaurije, pjesniče, tvoja duša je odavno slobodna. Našla je utočište u razavalinama grada, koji otkrivaju arheolozi iz Poljske. Dr Piotr Dyczek predano radi na tom poslu. Nije lako dići srušeni grad. Oni to čine. Ako su na na čas zastali, umorni od kopanja, usplamtejli od sunca i znatiželje, nikada sigurni na šta će naići, vide konture tanke izmaglice, nad iskopinama i riđim predjelom, nad klancem, kojim je Rimljanima umakla lijepa kraljica. Drugi, ne baš pouzdani izvori, tvrde da je kao njihova zarobljenica skončala na ostrvu Zakintos u Egejskom moru. Bilo kako, ma gdje da je izašla iz zemnih obličja, njena duša je u ovim razvalinama. Kao i pjesnika koji ju je ovjenčao besmrtnim stihovima. Dvije, srodne duše, izgnanog pjesnika i progonjene kraljice, srele su se na mjestu, gdje bijaše grad, spojivši se zauvijek. Pjesnik i kraljica!

NATPIS IZ LAMBEZISA

Eački bedemi Rizinija, što je tvrđava na brdu

Dalmacije, naš opšti lare narodni,

Sveti Medaure, sveti i doma i ovdje, već si hramove iste

Posjetio, moleći se, veliki u malim kipovima,

Drmajući ljevicom zvučno što se uzdiže u vazduhu,

Dok drugom vitlaš kopljem pored uva rukom.

Takvog te konzul već naznačeni u istom

Sjedištu postavlja obilježavajući tvoj....

Poznat Gradivusu (bogu Marsu) rata starog i tebi, Cezare

Marko, među prvacim drugi bilo gdje u u bitki.

Oduzevši konzulat............................................

Tebi predahnuvši oblik božanskog srca

Koplje izdaleka što bacaš obuzdavajući konja,

Tvoj, Medaure, posvećuje Meduarije.

(Preveo: J. Martinović)

RIZINIUM - Sudbina ilirskog kralja Balajosa, koji je u Riziniumu imao kovnicu novca, ostala je neidentifikovana. Bio je ratna prijestonica kraljice Teute, grad u kome je pružila posljednji otpor Rimljanima. Poslije čega joj se gubi trag. Po jednoj verziji je skončala kao zatočenica na ostrvu Zakintos u Egejskom moru, a po drugoj nestala u brdima iznad grada. S majkom Birsenom, čuvenom travaricom, izliječila kralja Agrona koji se teško razbolio u Naroni, u vrijeme trajanja jesenjeg sajama u tom gradu. U ljeto 2010. na areheološkom lokalitetu Tetutinog grada, preko puta hotela sa njenim imenom, u današnjem Risnu, nađeno je 4.600 primjeraka raznog novca, među kojima je bilo najviše onih sa likom kralja Balajosa. Novac čuva pomen na njega. A gdje je njegovo kraljevstvo, dokle se prostiralo i u kojim granicama bilo, i da li je lik sa novca lik koji je živio sa tim imenom - nije utvrđeno. Nije sudbina kralja, a jeste sudbina pjesnika. Zagonetke ne umiru. Sudbine žive.

( Miraš Martinović )