Vihoran životni put Fejza Bušatlića
Rekorder “Jadrana”, pomorac i tvorac prvog espresa u Ulcinju, sada penzioner, pamti sve mijene u rodnom gradu, a posebna sjećanja ga vežu za novi i stari “Galeb”
Bio je pomorac na brodovima Prekookeanske plovidbe Bar, barmen u starom hotelu “Galeb” kada je to bila privilegija, na Adi vozač glisera za ljubitelje skijanja na vodi, u novom “Galebu” šef bazena, a zatim kao penzioner i porotnik u Osnovnom sudu u Ulcinju. Uvijek precizan, tačan i galantan, Ulcinjanin Fejzo Bušatlić (83) danas živi penzionerske dane i sjeća se burnog i uspješnog radnog vijeka koji ga je vihorno nosio kroz život…
”Neponovljiva vremena su to bila. Plate više nego odlične, bakšiši od kojih se takođe moglo živjeti, osmijesi na sve strane, jednostavno - zadovoljni ljudi”, kaže Bušatlić.
A sve je počelo krajem pedesetih godina prošlog vijeka, kad je Bušatlić otišao na odsluženje vojnog roka, koje će mu dotadašnje bezbrižne dječačke snove pretvoriti u život pun odricanja, dugog odsustva od zavičaja i porodice.
Nakon završene obuke, golobradi Ulcinjanin obreo se na čuvenom školskom brodu, jedrenjaku “Jadran”. Plijenio je hitrošću i vještinom, što nije promaklo pretpostavljenim oficirima. Na prvom takmičenju u brzom penjanju uz pripone, od 75 članova posade, bio je ubjedljivo prvi - na 31 metar visine popeo se i vratio na palubu za svega 38 sekundi. Ispostaviće se kasnije da je to bio rekord, ne samo te generacije. Na “Jadranu” je služio je 28 mjeseci…
I nakon djetinjstva u Ulcinju i vojnog roka, more je ostalo njegova sudbina i narednih deset godina, koje je proveo na brodovima Prekookeanske plovidbe iz Bara. Kako kaže, stizao je do poznatih luka u Turskoj, Belgiji, Holandiji, Engleskoj, Italiji, Siriji, Libiji i nekim zemljama Južne Amerike.
Na feribotu “Sveti Stefan” počeo je da radi 1965, na liniji Bar-Bari, dva puta sedmično ljeti.
”Zimi smo prevozili luna parkove, odnosno kompletne cirkuse iz Barija za Bengazi. Takođe i kamione iz Rijeke za Tripoli…”, priča Bušatlić.
Od 1972, Bušatlić novi radni vijek počinje u “Ulcinjskoj rivijeri”, u starom hotelu “Galeb”, kao barmen. Zajedno sa njim, u baru je radio i sada pok. Ćazim Ćuk.
”Bar je bio non-stop krcat. Tada su gosti uglavnom bili stranci, a najviše Njemaca. Pio se konjak ‘zvečevo’, ulcinjska domaća loza i vino, vlahov, stomaklija, šljivovica, ‘istra biter’, ‘kampari biter’, viski, džin tonik, kuba libre… Cijene su bile prihvatljive i za mještane i domaće goste a kamoli za strance”, sjeća se Bušatlić.
On je čovjek za čijim barom je popijen prvi espreso u Ulcinju. Bila je sezona 1974, kada je uprava nabavila aparat marke “Gaggia”.
”Ne sjećam se tačno koji mjesec je bio ali znam da je bilo ljeto. Došli su neki ljudi iz Beograda i u šank “Galeba”, montirali italijanski aparat marke “Gaggia”, priča Bušatlić kako je prije skoro pola vijeka popularna “turska” kafa dobila konkurenciju. Prve kafe na novom aparatu, sjeća se, nijesu bile baš na nivou onih koje su pravili majstori iz Beograda.
”Ali vrlo brzo, sve je došlo na svoje mjesto. Nakon nepun sat i moj napitak bio je kao i njihov. U početku stidljivo, ali kako je vrijeme prolazilo, espreso se sve više pio i preuzimao primat na tržištu. Evo pogledajte i danas - malo ko u kafanama i restoranima pije tursku, uglavnom je to espreso”, kaže on.
Šest godina od prvog espresa u šanku, srušen je “Galeb” a na istom mjestu počela je gradnja novog hotela istog imena. Životni put Bušatlića je odveo na Adu gdje je u nudističkom naselju, koje je takođe poslovalo u okviru Ulcinjske rivijere, zadužio gliser za potrebe turista koji su htjeli da se skijaju na vodi. Prisjeća se da nikad nije imao problema sa gliserom ili vožnjom, budući na njegovo bogato pomorsko iskustvo. Radno vrijeme bilo mu je od devet ujutro do podne, kada je obično počinjao maestral koji je otežavao bezbjedno skijanje na vodi.
”Utorkom i petkom, gliserom smo imali ture od Ade do Ulcinja. Odlazili bi poslije doručka, a turisti su išli u razgledanje grada, trgovinu i gotovo svi su posjećivali našu bogatu zelenu pijacu pošto su ta oba dana bila pazarna. U naselje na Adi, vraćali bi se oko dva sata poslije podne”, priča Bušatlić. Dodaje da su i skijaši i turisti na izletima bili široke ruke kada je u pitanju bakšiš.
”Uvijek bi me častili tako da sam platu mogao da ostavljam sa strane”, sjeća se Bušatlić.
U hotel se vraća 1983, kada je kapije za goste otvorio novi “Galeb”.
”Bilo je to nevjerovatno zdanje, najljepši, najveći i najmoderniji hotel u Crnoj Gori i šire. Imao je sve moguće prateće sadržaje pa je i usluga morala biti na vrhunskom nivou”, kaže Bušatlić.
Dobio je i novo radno mjesto - šef na bazenu gdje je brinuo o udobnosti i bezbjednosti kupača. Bio je zadužen i za automatsku kuglanu, dvije saune, fitnes salu.
”Bazen je bio veličanstven. Kupola je bila od stakla koje je nabavljeno u Belgiji. Bio je okrugao, prečnika 12,5 metara. Dubina je postepeno rasla od 1,1 metara do 2,1 metara. Svako veče, rađena je dezinfekcija bazena, a imao je i automatsko pročišćavanje sa hemikalijama budući da je u pitanju bila slatka voda”, priča časna starina. Iako u poznim godinama i dalje je vrlo okretan i sjeća se mnogih detalja iz bogatog radnog vijeka.
Sa tog radnog mjesta, početkom novog milenijuma, otišao je u zasluženu penziju. Sve poslove obavljao je časno i profesionalno, a danas živi od penzije od nepunih 300 eura.
Zlatno doba “Ulcinjske rivijere” mnogi su znali dobro da unovče o čemu svjedoče kuće, vile, vikendice i stanovi širom zemlje i regiona. Fejzo je radio i živio od pošteno zarađene plate i bakšiša.
”Imam kuću u Potoku, ispod Ploče od 80 kvadrata i dvorište. Ne žalim se”, kaže on skromno.
Nakon penzionisanja 2000, dobio je poziv od tadašnjeg predsjednika Osnovnog suda u Ulcinju Dragoja Jovića, koji ga je obavijestio da je izabran za porotnika. Deset godina slušao je razne priče u sudu, gdje bio poštovan a njegovo mišljenje cijenjeno.
Jednom prilikom, sjeća se, svjedok iz Podgorice u postupku protiv Ulcinjanina, ispričao je mnogo ružnih stvari na račun osumnjičenog.
”Jović me kasnije pitao da li je moguće da je taj Ulcinjanin uradio sve ono što je ispričao svjedok. Rekao sam mu da je to prosto nemoguće, jer sam dobro znao čovjeka. Predsjednik je uvažio moje mišljenje”, priča Bušatlić. Kaže da je bilo još dosta takvih slučajeva… Kada je izabran za porotnika, nije trebalo nikakvo dodatno obrazloženje, bilo je dovoljno samo njegovo ime i prezime. Ostalo se znalo…
Holanđaninu čuvao klompe cijelu godinu
Dok je radio na bazenu u “Galebu”, sjeća se, jednog ljeta gost iz Holandije zaboravio je klompe koje su tada bile u modi.
”Našao sam ih i ne znajući čije su, ostavio ih u magacin. Naredne godine, na bazen je došao opet taj Holanđanin. Otišao sam do magacina i donio mu klompe. Nije mogao da vjeruje da smo ih čuvali cijelu godinu. Platio je poslije piće, ne toliko zbog klompi, koliko zbog našeg odnosa prema gostima i njihovim stvarima”, priča Bušatlić.
Susret sa jedrenjakom i urezanim imenom poslije 60 godina
Kada je prije nekoliko godina sa prijateljem šetao Barom, u luci je ugledao poznata jedra. Bio je to “Jadran”, usidren, onakav kakvog ga je ostavio prije skoro 60 godina. Njegovom ushićenju nije bilo kraja. Skoro je dotrčao do broda, tražio da uđe.
”Nijesu htjeli da me puste. Znate li vi ko sam ja, pitao sam ih. Ja sam Fejzo Bušatlić, skoro tri godine bio sam na ovom brodu. Bilo je uzalud, sve dok nije stigao komandant, mislim da je bio iz Nikšića. Dobar čovjek. Objasnio sam mu sve, dopustio je da ga odvedem u potpalublje i da mu nešto pokažem”, priča Bušatlić.
Tamo je komandant mogao da vidi izgravirano ime - Fejzo Bušatlić, 38 sekundi, brzo penjanje uz pripone. Kada je to vidio, Nikšićanin se iskreno obradovao Fejzovom posjetom. Naročito njegovim sjećanjem i detaljima koje mu je ispričao.
”Imenom sam mu pobrojao sva jedra na brodu, kazao da ima 12.000 metara konopa, 365 tzv. žaba, dužina broda 51 metar, širina 7,9 metara, gaz 4,2 metra, površina jedara 920 kvadrata... Zanijemio je, kazao mi da ni sam ne zna sve to”, priča Fejzo.
( Samir Adrović )