Upoznajte Nikolinu, jedinu djevojku u Timu za obuku vodiča i dresuru pasa u Sektoru policije posebne namjene

Kada Nikolina zapovijedi “traži”, Negro njuhom otkriva gdje je sakriven predmet od interesa za policijsku istragu. Do tada, mirno korača uz njenu lijevu nogu.

Njih dvoje tim su spreman da se suoči sa bilo kojim izazovom i pruži pomoć gdje je potrebna.

Nikolina Vlahović, jedina je djevojka u Timu za obuku vodiča i dresuru pasa u Sektoru policije posebne namjene. Ta dvadesetpetogodišnjakinja, svijetloplavih očiju i plave kose, svakog dana trenira svog službenog psa, belgijskog ovčara - malinoa, starog tri godine. Dresira ga, kupa, brine o njegovoj kondiciji, zdravstvenom stanju, prolazi sa njim specijalizovane obuke kako bi bio operativan.

I kaže - u njega ima beskrajno povjerenje.

”Policijski pas, naročito napadač, spreman je da se žrtvuje da bi spasio život vodiča ili drugih prisutnih. Zato sam najsigurnija kada sa Negrom idem na teren, jer znam da me on sigurno štiti. Ono što ne mogu da vidim ja, on i te kako može da osjeti, jer i pored svih mašina koje je čovjek stvorio još nijesu pronađene one koje bi zamijenile jednog službenog psa, pogotovo onog koji radi njuhom, odnosno tragača”, objašnjava Nikolina.

Rad sa službenim psima u policiji zahtijeva niz znanja, vještina, timski duh, značajna odricanja i veliku ljubav prema tim životinjama.

Nikolina ističe da sa uživanjem radi svoj posao, a to i pokazuje dok radi vježbe sa Negrom.

Njihov radni dan, kao i svih u Timu u kom je, osim što je jedina djevojka i najmlađa, počinje u sedam sati, kada vodiči i uzimaju svoje četvoronožne kolege, spremaju ih i počinju kondicione vježbe.

”Osim specijalističke obuke bitan segment kod službenih pasa je i fizička pripremljenost, za to postoje posebni programi koje koristimo. Nekada idemo na brdo Gorica, nekada u centar grada ili van, u neki od parkova, ali uglavnom ih vodimo svuda da bi se navikavali i bili bolje socijalizovani. Kada odradimo trening sa njima vraćamo se u Zagorič, gdje je i stacionirana naša jedinica, damo im malo slobodnog vremena da odmore, a onda radimo obuku. Obuka je uvijek na različitom mjestu, jer im je potrebno da mijenjaju lokaciju kako bi bolje funkcionisali, bolje radili i bili spremni za svaki zadatak koji ih sljeduje. Posle obuke psi se odmaraju, a onda ih četkamo, sređujemo, kupamo. Ovdje imamo kupaonu u kojoj ih sređujemo. Svaki vodič obučen je da radi sve oko svog službenog psa, ali i ostalih i imamo sva sredstva koja su nam za to potrebna, pa su svi naši psi uredni i mirišljavi. O tome i te kako vodimo računa, jer je i to veoma bitno, podjednako koliko je važno da smo uredni mi i naša uniforma”, priča Nikolina.

Mlada policajka objašnjava da su najčešći zadaci službenih pasa otkrivanje eksploziva, oružja, droge, traganje za učiniocima krivičnih djela, njihovo pronalaženje i hvatanje, pronalaženje žrtava i predmeta krivičnih djela, čuvanje uhapšenih i sprečavanje njihovog bjekstva.

”Osim toga koriste se i za obezbjeđenje većih manifestacija, obezbjeđenje objekata i obezbjeđenje lica, pronalaženje nestalih i zalutalih, pronalaženje i spasavanje nastradalih u elementarnim nepogodama, pronalaženje leševa, kao patrolno-izviđački psi, prilikom organizovanja potjera, zasjeda, blokada, u toku vršenja pozorničke i patrolne djelatnosti, pri osmatranju, legitimisanju, određivanju identiteta, racijama, pregledu objekata i prostorija”, kaže Nikolina.

Istančan njuh

Ističe da psi u službi policije mogu djelovati preventivno i reperesivno i da je njihova primjena u svijetu velika:

”Još nisu pronađene mašine koje bi zamijenile jednog službenog psa, pogotovo onog koji radi njuhom, odnosno tragača. Upotreba službenih pasa za otkrivanje eksploziva je neprocjenjiva naročito zadnjih godina usljed sve većeg aktiviranja terorističkih i kriminalnih organizacija. Uređaji koji se trenutno koriste za otkrivanje eksplozivnih materija su fascinantni i svakim danom sve napredniji, ali službeni pas je neprevaziđen. On je tu da prvi onjuši prostoriju, avion, voz, automobil, trgove, parkove...prvi detektuje opasne materije. Njihov istančan njuh može da registruje mala isparenja eksploziva mjerena molekulima i što je najvažnije, sa dovoljno bezbjedne distance po ljude”.

Objašnjava da je psima svakodnevno potrebno kondicioniranje i vježba, odnosno obuka u smislu detekcije u zavisnosti da li su u pitanju narkotici, eksplozivi, oružje, ljudi...

”Radimo svakog dana po određenom planu obuke”, kaže ona.

Službeni psi Uprave policije obučeni su i da savladaju naoružane napadače, odbrane policajce i sebe od njih ili ih zaustave prilikom bjekstva. Njihovi treninzi su kompleksniji.

”Upotreba službenog psa napadača je neprocjenjiva, naročito ako se ima u vidu da je takav pas spreman i sam se žrtvovati da bi onesposobio napadača, spasio život vodiča i druge nevine živote”, ponavlja Nikolina.

U Crnoj Gori službene pse posjeduje samo policija, dok u drugim zemljama pored policije imaju ih i carinske i vojne službe. Nikolina objašnjava da je prisutnost policijskih pasa na aerodromima, lukama, željezničkim i autobuskim stanicama uglavnom preventivna, ali da je njihovo korišćenje veoma efektno prilikom rutinskih kontrola.

”Istančan njuh jednog obučenog službenog psa za otkrivanje eksploziva i narkotika može da otkrije i dobro (hermetički) zapakovane materije. Gledajući mogućnosti primjene svih službenih pasa, bez obzira na njihovu specijalnost, može se reći da su neophodni i nezamjenljivi i pored svih sredstava koje je čovjek stvorio”, kaže ona.

Dok pokazuje sve službene pse, Nikolina objašnjava i koje su rase - najviše je onih koji se preferiraju svuda u svijetu - belgijskih i njemačkih ovčara.

U trećem boksu je Negrov otac, a par mjesta od njega i majka. Tu je i njegov brat iz istog legla - Don.

Nikolina i njeni šefovi Predrag Barhanović i komandir Tima specijalnosti, Marko Ćetković, objašnjavaju da u toj jedinici već imaju pse iz svoje uzgajivačnice.

Na teren je, ispred ekipe Vijesti, stigao Vučko - njemački ovčar raspoložen za trening i igru. Na komandu svog vodiča pruža šapu autoru ovih redova, a onda dobija lopticu. Uz svu snagu - nisam mu je mogla uzeti. Ispustio je tek kada je dobio komandu da to uradi.

Vučko je sa policijskim Timom najčešće na manifestacijama i među djecom predškolskog i školskog uzrasta sa kojima se bezazleno igra.

”Vučko je i te kako operativan, kao i svi naši psi, a to pokazuje prilikom raznih angažovanja. Ipak, neka od ljepših su kada, recimo, na trgu djelujemo preventivno i dozvoljavamo djeci i odraslima da se upoznaju sa našim psima, kako bi svi znali da Sektor policije posebne namjene ima svoje pse. Vučko je tada glavna zvijezda”, ističe Nikolina.

Mlada policajka priča šta je dovelo u taj specijalizovani policijski sastav. Na prvom mjestu je ljubav prema životinjama i prema pozivu koji je odabrala 2016. godine, kada je i upisala Policijsku akademiju.

”Akademiju sam završila 2018. godine i počela pripravnički staž u Dežurnoj službi tadašnjeg Centra bezbjednosti Podgorica, u trajanju od godinu. Takođe, upisala sam i fakultet - Civilna bezbjednost, a ove godine završila i magistarske studije. Istovremeno, nakon odrađenog pripravničkog staža, a to je 2019. na 2020. godinu, počela sam da radim u Posebnoj jedinici policije. Prošla sam šestomjesečnu obuku, sa još 14 kandidata. Ispunila sam sve uslove i počela da radim kao policajac u vodovima. Nakon godinu i po na tim poslovima dobila sam ponudu da pređem u ovaj Tim. Veoma sam zadovoljna svojom odlukom da je prihvatim - ovo me ispunjava i potpuno se pronalazim. Drugačiji je sistem rada nego u vodovima, ali moja ljubav prema psima je od malena, imam ih i kući i to maltezera starog četiri godine i njemačkog ovčara starog dvije godine. Ljubav prema psima naslijedila sam od tate”, kaže ona.

Njeni počeci u Timu za obuku vodiča i dresuru pasa bili su naporni, ali je, priča sve izazove brzo savladala:

”Kada sam došla zadužila sam službenog psa, malinoa - Negra. Moji počeci bili su naporni. S obzirom na to da sam jako mlada, najmlađa ovdje, bilo mi je veoma teško da se snađem, ali zadivila sam sebe, a kolege kažu i njih, brzinom kojom sam uspjela da uđem u cijeli ritam i proces. Sada znam da je ovo posao kojim želim i u budućnosti da se bavim i da je upravo ovo tim u kom želim da napredujem”...

Ona objašnjava da je recept za uspjeh kada vodič i pas imaju približan karakter, ali kod nje i Negra to nije bio slučaj.

”Moramo biti svjesni da su i psi, poput ljudi, svi različitog karaktera. Neki su veoma mirni, a neki imaju malo jači karakter i traže da im vodič bude temperamentan, odnosno, sa takvim vodičem najbolje funkcionišu. Imala sam zadovoljstvo da dobijem psa koji se uopšte ne slaže uz moj temperament, jer sam jako mirna i povučena osoba, a on je non stop za akciju, stalno mu je potrebna pažnja... Svakodnevnim treninzima spojili smo naša dva karaktera u jedan i odlično funkcionišemo. Ta veza između psa i vodiča, kao i uopšteno veza između ljudi koji imaju pse i njihovih ljubimaca, jako je bitna, a najbitniji je kontakt između njih. Sve ostalo dolazi naknadno. Kada uspostavite vezu, kada vas pas gleda i privržen vam je, od njega možete da napravite šta želite, to se sve postiže treninzima”, objašnjava Nikolina.

Dok njih dvoje timski poziraju, policajka ističe da se u njenom poslu odnos povjerenja i poslušnosti gradi svakodnevno.

”Na kraju postignete to da ako psa pustite u šetnju gdje ima puno ljudi, i gdje je gužva, on neće otići daleko od vas. Da biste došli do toga, morate mnogo trenirati sa njim i naučiti da čitate njegove pokrete i ono što vam govori tijelom. Na osnovu govora tijela i ponašanja, mi svi znamo što se dešava sa našim psima. Kada naučite da razumijete što znači položaj njihovih ušiju, šapa, kako stoje - da li su ispravljeni, opušteni, da li im se dlaka podiže ili je složena, onda možete biti sto posto sigurni u njihovu pomoć. Moje kolege iz Tima i ja sve smo to savladali. Znamo to i u šetnji i na treningu, ali i na terenu. Imali smo puno operativnih zadataka, teških i opasnih akcija. Negro je pravi kolega, kao i svi službeni psi - nikada nisu ostavili policajce, uvijek su uz nas i uvijek nam čuvaju leđa, bolje nego bilo ko drugi”, priča Nikolina.

Znanje o psima usavršavala je i u Turskoj i Španiji, odakle je donijela veliko iskustvo.

”Naučila sam mnogo, ali i vidjela mnogo, zato mogu da kažem da uopšte ne zaostajemo ni za jednom državom u Evropi kada je u pitanju obuka službenih pasa. Naši psi su veoma obučeni i jako dobro poslušni. Svaki segment obuke precizno je napravljen i sve što radimo sa njima ima cilj i ima odgovor zbog čega se nešto tako radi”.

Nepunih pola sata nakon što je ekipa Vijesti napustila kamp za obuku u Zagoriču, Tim za obuku vodiča i dresuru pasa i njihovi četvoronožni “saborci” morali su na teren - po ko zna koji put u proteklih mjesec provjeravali su da li je u nekoj od obrazovnih ustanova postavljen eksploziv, kako je to i pisalo u dojavi poslatoj mejlom.

Negro ima mene, ja imam njega

Pseće dlake svuda, tragovi šapa po uniformi, kupanje psa, čišćenje boksa, odvođenje na preglede, vakcine...ali ni mnoga druga odricanja, Nikolini, kaže, ne padaju teško.

”Ovo je posao na kom morate da se isprljate svakog dana, na vama moraju da ostanu dlake od psa, morate da ih nahranite, očistite, okupate... Ali ništa od toga ne predstavlja mi problem, jer svakodnevno uživam na poslu. Volim ovaj posao, volim pse i imponuje mi što sam dio ovog Tima. Kada pitate za odricanja, kao što ih i Vi imate zbog posla, kao što ih ima i na svakom poslu ako je neko predan radnik, naravno, negdje manje, negdje više, ima ih i ovdje. S obzirom da sam jako privržena ovome što radim, ne padaju mi teško ni odricanja, koja su velika. Ne padaju mi teško jer je tu moj kolega Negro, o kom brinem. On ima mene, ja njega i mi smo tim koji tako funkcioniše da, ako je njemu nešto, mene boli deset puta više”, kaže Nikolina.

Dodaje da svi u Timu, kao i ona, redovno vode svoje pse na kontrole kod veterinara, vakcinacije, čišćenje od spoljnih i unutrašnjih parazita...

”Sve radimo po određenom programu i baš vodimo računa o njihovom psihofizičkom stanju. Dešava se da se povrijede u akciji, jer su ovo jako eksplozivni i brzi psi, a tada smo stalno uz njih”, kaže ona.

Prepreke prelaze bez greške

Na poligonu za vježbe u Zagoriču Nikolina i njene kolege izvele su službene pse - rade vježbe poslušnosti, prelaze prepreke, aportiraju...

Kada im vodiči izdaju komandu da sjednu, ne postoji ništa drugo što ih može pomjeriti sa mjesta ili im skrenuti pažnju, dok ponovo ne čuju poznati glas.

Dok ekipa Vijesti razgovara sa Nikolinom, komandir Tima, Predrag Barhanović, izdaje Donu komandu da krene.

Belgijski ovčar, koji prati mimiku i zapovjedi Barhanovića, savladava prepreke bez greške - prolazi onu u spuštenom položaju, most “A”, tvrdi tunel, preskače rampu kroz okvir, prolazi stepenice, a onda nakon jednog izgovorenog “op” prelijeće zadnju prepreku.

Nakon dobro odrađene vježbe dobija nagradu - vodič mu daje lopticu da se igra.

Iz boksova, u kojima ostali službeni psi čekaju svoj red za vježbu, čuje se lavež.

Kad ih penzionišu, psi se sele kod vodiča

Kada se službeni psi penzionišu, vodiči ih ne ostavljaju - odvode ih sa sobom.

”Radni vijek službenog psa u prosjeku je osam godina, a zavisi od njihovog zdravstvenog i fizičkog stanja, pa neki mogu ranije da pođu u penziju, a neki duže da rade. Nakon penzionisanja, pse uglavnom uzimamo mi, vodiči”, objašnjava Nikolina.

Ističe i da bi bilo nehumano da nakon što pas odradi svoje bude uspavan ili samo odbačen.

”Vodimo ih svojoj kući, jer oni su sa nama proveli mnoge godine i normalno je da niko neće ostaviti svog psa, kao što ni oni nikada neće ostaviti nas”, kazala je ona.

( Jelena Jovanović )