Darmanović: Gaze Ustav na koji će se zaklinjati

Može se desiti da Zapad u slučaju izbora vlade po izmijenjenom Zakonu o predsjedniku ne preduzme nikakve formalne poteze prema Crnoj Gori, poput prekida odnosa i sankcija, ali može doći do značajnog zahlađenja odnosa i pogoršanja saradnje u mnogim oblastima, prvenstveno u evropskim integracijama.

To je u intervjuu “Vijestima” ocijenio profesor Fakulteta političkih nauka (FPN) u Podgorici i nekadašnji šef crnogorske diplomatije, Srđan Darmanović.

On kaže da je upozorenje izaslanika EU o mogućnosti prekida pristupnih pregovora sa Crnom Gorom zasad samo mogućnost, ali da relativno brzo može postati stvarnost.

”Pretpostavljam da je u očima zvaničnika EU slika sadašnje Crne Gore porazna... Vjerujem da je među zvaničnicima EU, možda još oprezno i bez ikakve odluke, počelo da se postavlja pitanje - šta da radimo sa takvom zemljom? Da li zemlja čija politička klasa nije u stanju čak ni da uspostavi sud koji se bavi zaštitom Ustava, može više da pretenduje da postane član kluba kakav je EU?”, navodi Darmanović.

Upitan šta u praksi predstavlja ignorisanje mišljenja Venecijanske komisije (VK), koja je osporila izmijenjeni Zakon o predsjedniku i preporučivala da se ne usvaja, sagovornik odgovara da VK uživa veliki ugled u Savjetu Evrope (SE) i u EU, ali da “nijedna zemlja ništa ne mora na osnovu mišljenja” te institucije.

”Postoje zemlje koje se, zaista, tako i ponašaju i ne slijede njene preporuke. U Americi za takvo ponašanje ima izreka ‘my way or highway’. Pokazalo se, međutim, da su to uglavnom zemlje koje imaju ozbiljnih problema sa demokratijom”, ističe Darmanović.

Izaslanici EU, slovenačka ministarka spoljnih poslova Tanja Fajon i njen austrijski kolega Aleksander Šalenberg, zaprijetili su Crnoj Gori krajem decembra mogućnošću prekida pristupnih pregovora ako parlament do kraja januara ne izabere sudije Ustavnog suda i tako omogući izlazak te institucije iz troipomjesečne blokade. Prijete li iz EU “praznom puškom” ili je opasnost od obustavljanja pregovora realna?

Pretpostavljam da je u očima zvaničnika EU slika sadašnje Crne Gore porazna. Zemlja koja je članica NATO i kandidat za članstvo u EU, nalazi se u političkoj i ustavnoj krizi iz koje se ne vidi izlaz. Politička klasa zemlje koja je članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU gotovo da je prestala da predstavlja građane i da djeluje u javnom interesu, već živi i djeluje samo u svom svijetu beskrajnih partijskih kombinacija i sopstvenih interesa. Vjerujem da je među zvaničnicima EU, možda još oprezno i bez ikakve odluke, počelo da se postavlja pitanje - šta da radimo sa takvom zemljom? Da li zemlja čija politička klasa nije u stanju čak ni da uspostavi sud koji se bavi zaštitom Ustava, može više da pretenduje da postane član kluba kakav je EU?

Vjerujem da se ono što ste nazvali “prijetnjama” zasada kreće otprilike na ovom nivou, da još nema nikakve procedure koja je pokrenuta ili odluke koja je donesena. Slovenačka ministrica i austrijski ministar su se vrlo vjerovatno precizno izrazili. Radi se o “mogućnosti”, koja, zasada, ostaje samo mogućnost. Ali, mogućnost koja se relativno brzo može pretvoriti u realnost.

Predstavnici EU upozorili su da će Unija razmotriti saradnju sa vladom ako bude izabrana po izmijenjenom Zakonu o predsjedniku, koji je osporila VK. Na sličnom fonu su i poruke zvaničnika SAD Gabrijela Eskobara, koji je rekao da ne vidi kako bi njegova država mogla da radi s vlašću koja bi bila formirana na taj način, te izaslanika Velike Britanije i Njemačke, koji su istakli da treba razmotriti “štetnu poruku” koja bi se poslala time. Kakve bi konsekvence po Crnu Goru i njen međunarodni položaj proizvelo konstituisanje vlade po spornom zakonu, i da li bi Zapad priznao tako uspostavljen kabinet?

Činjenice u vezi sa Zakonom o izmjenama zakona o predsjedniku Crne Gore su neumoljive. Nikakva politička demagogija, niti pravna ekvilibristika ih ne može izmijeniti.

Prvo, Ustav Crne Gore je, razumije se, moguće mijenjati, ali samo u proceduri koju propisuje sam Ustav i samo kvalifikovanom većinom u Skupštini, a u nekim pitanjima čak i uz obavezni referendum građana.

Drugo, Ustav, u slučaju o kome govorimo ovdje, promijenjen je mimo procedure koju on sam nalaže i to aktom niže pravne snage - zakonom. Promjena je uslijedila običnom, a ne kvalifikovanom većinom koja je obavezna u postupku ustavne revizije.

Treće, deblokirajući mehanizam pri dodjeljivanju mandata za sastav nove vlade, koji predviđa novi neustavni zakon, moguć je kao ideja, pa čak i kao praksa, ali samo ako je dio Ustava ili ako Ustav predvidi da će se ovaj postupak razraditi zakonom. Ni jedno ni drugo ovdje nije bio slučaj, što povredu Ustava čini očiglednom.

Četvrto, predsjednik vlade koji će biti izabran na osnovu novog zakona, primiće, odnosno već je primio, mandat od ustavno neovlašćenog subjekta, bilo da je to predsjednica Skupštine ili parlamentarna većina. Inače, nije mi poznato da u nekoj zemlji mandat za sastav vlade dodjeljuje grupa koja se naziva “parlamentarna većina”. Gotovo uvijek, radi se o šefu države, a u nekim veoma rijetkim primjerima ovo ovlašćenje dato je spikeru parlamenta. Međutim, bilo koji da je od ova dva slučaja, reguliše se ustavom, a ne zakonom.

Peto, svi ministri izabrani u novoj vladi, uključujući i samog premijera, položiće zakletvu na Ustav Crne Gore, iako na tu dužnost stupaju mimo Ustava, suprotno Ustavu i kršeći Ustav.

Šesto, nova vlada će na dužnost stupiti uprkos snažnim preporukama ekspertskog tijela Savjeta Evrope (SE) - VK da to ne čini, a Crna Gora je članica SE i trebalo bi da djeluje u dobroj vjeri u odnosu na organizaciju kojoj pripada i u skladu sa pravilom pacta sunt servanda.

Ovo su suviše teške činjenice da ih naši partneri i saveznici ne bi uzeli u obzir. Kakav stav će oni zauzeti prema svemu tome, stvar je procjene koliko daleko žele da idu u odnosu prema novoj vladi. Može se desiti i da ne bude nikakvih formalnih akata (prekida odnosa, sankcija i sl.), ali da de fakto dođe do značajnog zahlađenja u odnosima i pogoršanja saradnje u mnogim oblastima, a prvenstveno u nama izuzetno važnim evropskim integracijama.

Pošto ste član VK, šta u praksi predstavlja ignorisanje njenog mišljenja i kakva se poruka time šalje?

VK je veoma prestižno ekspertsko tijelo SE koje uživa veliki ugled kako u samom Savjetu, tako i u EU. Čak i 12 neevropskih zemalja su aktivne članice VK i veoma drže do njenih nalaza i mišljenja. Komisija nikoga ni na što ne prisiljava, niti to može. Njena mišljenja o raznim pitanjima izgradnje ili učvršćenja demokratskih institucija zasnivaju se na bogatom evropskom demokratskom, pravnom i konstitucionalnom nasljeđu, kao i na važećim principima evropskog i međunarodnog prava i njihovim najvažnijim dokumentima.

Nijedna zemlja ništa ne mora na osnovu mišljenja VK. Postoje zemlje koje se, zaista, tako i ponašaju i ne slijede njene preporuke. U Americi za takvo ponašanje ima izreka “my way or highway”. Pokazalo se, međutim, da su to uglavnom zemlje koje imaju ozbiljnih problema sa demokratijom.

Da li u izjavama predstavnika Zapada, poput Eskobarove u kojoj poziva parlament “da ne pokušava da formira novu vladu” prema spornom zakonu ili one da Demokratski front nije partner SAD, čime se poručuje da nije poželjan u vlasti, vidite, kao dio političkih aktera, miješanje u unutrašnja pitanja Crne Gore? Gdje je, prema Vašoj ocjeni, granica između dopuštenih partnersko-savezničkih poruka i uplitanja u pitanja suverene države?

U današnjem svijetu veoma je malo potpuno “suverenih” država. Partnerstva i savezništva nose sa sobom i određene obaveze ili barem odgovornosti. U najmanju ruku toliko da vaši partneri i saveznici imaju pravo da iznesu svoje mišljenje i usklade svoje politike, ako smatraju da vi kao članica zajedničke organizacije dovodite u pitanje neke zajedničke temeljne principe ili najvažnije strateške pravce.

Treba se podsjetiti da tokom 1990-ih EU nije mogla da utiče, niti da promijeni rezultate austrijskih izbora na kojima je Slobodarska partija Jerga Hajdera odnijela pobjedu. Austrija je mogla koliko hoće da uživa u svojoj “suverenosti” sa ultra-desničarskom partijom na vlasti, ali je to imalo svoju cijenu - EU je uvela ekonomske sankcije svojoj članici. Jednako tako i danas, niko u EU ne pokušava da ospori ubjedljive izborne pobjede Viktora Orbana i uspostavljanje jednog iliberalnog režima u Mađarskoj, ali to takođe ima svoju cijenu - prema Mađarskoj je primijenjena tzv. “nuklearna opcija”, tj. oduzimanje prava glasa unutar EU, a u pripremi je i uskraćivanje 13 milijardi eura iz evropskih fondova za ovu zemlju.

Svojedobno, u sad već relativno davno hladnoratovsko vrijeme, evropski i atlantski saveznici Italije tražili su od vodećih političkih snaga u toj zemlji da nakon svakih izbora obezbijede takvu koalicionu vladu u koju neće moći da uđe Komunistička partija (KP) Italije, sve dok prima finansijsku pomoć iz Moskve. Ova dugotrajna politika poznata je kao “pakt o isključenju” i bila je na snazi sve dok su postojali SSSR i Varšavski savez. Nakon pada Berlinskog zida i nestanka SSSR, preimenovana bivša KP Italije bez problema je postala čak vodeći dio vlade, a njen nekadašnji generalni sekretar postao je italijanski premijer.

Prema tome, svako može da se poziva na suverenost koliko god želi i da vodi kakvu god hoće politiku, ali to proizvodi određene posljedice. Na ovim prostorima smo to već vidjeli u tragičnim 1990-im. Slobodan Milošević je vodio takvu politiku “suverenosti” i sukoba sa međunarodnom zajednicom. Sjetimo se čuvenih parola “Srbija se saginjati neće”, “Slobo - slobodo!” i mnogih drugih simbola te samodestruktivne politike. Njen rezultat, kao i sudbina njenog lidera su poznati. Gotovo da je nevjerovatno da mnogi današnji sastavljači neustavne vlade zaboravljaju nedavnu istoriju koju su i sami živjeli.

Prošle godine ste u jednom autorskom tekstu naveli da “na Zapadnom Balkanu neće biti političke stabilnosti, a možda ni trajnog mira, dok god se na vlasti u Beogradu nalazi režim predsjednika Srbije Aleksandra Vučića”. Imajući u vidu da je Vučić, uz premijera Albanije Edija Ramu i bivšeg premijera Sjeverne Makedonije Zorana Zaeva, pokretač Otvorenog Balkana, da li svojom ocjenom indirektno sugerišete da taj projekat može biti oruđe za neku vrstu destabilizacije?

To je bio tekst u kojem sam se bavio prirodom Vučićevog režima u Srbiji. Kako je objavljen neposredno nakon cetinjskog nasilnog ustoličenja mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, jednim dijelom sam razmatrao i efekte koje taj režim izaziva u svom okruženju. Prilikom ocjene o tome da neće biti stabilnosti u regionu dok god je taj režim na vlasti, nijesam konkretno imao na umu inicijativu “Otvoreni Balkan”, nego njegov ukupni neo-miloševićevski karakter, kao i redizajnirani, za mirnodopske uslove prilagođeni pan-srpski program (“srpski svet”) i odgovarajuću politiku prema Crnoj Gori, BiH, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu. I, naravno, okolnost da taj režim predstavlja neku vrstu “balkanske Kube”, jedinog ruskog saveznika u regionu u okruženju članica i kandidata za EU i NATO. “Otvoreni Balkan”, u određenim okolnostima, može biti jedan od instrumenata takve politike.

Može se pretpostaviti da su Vučićev slučaj i njegov režim neka vrsta inspiracije za predstavnike naše parlamentarne većine u ignorisanju svih stavova koji u vezi sa formiranjem neustavne vlade dolaze od naših međunarodnih partnera i saveznika. EU tretira kao legitimnog kandidata za članstvo u klubu zemlju koja odbija da se pridruži zajedničkoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici Unije prema Rusiji i koja je glavni prijatelj Vladimira Putina na Zapadnom Balkanu, pa je vjerovatno taj primjer ohrabrenje za sve one koji misle da se evropske vrijednosti mogu kršiti bez posljedica.

Vidite li Crnu Goru ili neku od susjednih država u EU u dogledno vrijeme?

U dogledno vrijeme - ne. Niti su države iz regiona za to spremne, niti u EU postoji volja za nekim brzim proširenjem. Predsjednik Francuske Emanuel Makron npr. već duže vrijeme zastupa stav da ne može biti proširenja sve dok se ne reformiše proces donošenja odluka unutar Unije. Drugim riječima, dok se ne ukine pravo veta svih država članica i pređe na odlučivanje kvalifikovanom većinom. Takođe, zemlje poput Holandije, kao i skandinavske članice EU žele da vide jasan progres u oblasti vladavine prava u državama na Zapadnom Balkanu da bi neka ili više njih mogle da zasluže članstvo u Uniji.

S druge strane, Unija je nakon ruske invazije na Ukrajinu počela da o proširenju, bar donekle, razmišlja na geopolitički način. Dovršenje procesa integracije Zapadnog Balkana u EU je jedna od najjačih prepreka ruskom uticaju u našem regionu. Recimo, kandidatski status konačno dodijeljen BiH u decembru, može se bar djelimično razumjeti kao shvatanje od strane EU da politika proširenja ne može ignorisati geopolitičke opasnosti. Moguće da ovakvo shvatanje donekle dinamizira politiku proširenja, ali ne vjerujem da će se ništa brzo dešavati.

Bez ambasadora u dvije trećine misija

Crna Gora je zbog nefunkcionalne kohabitacije gotovo dvije godine bez ambasadora u ključnim državama Zapada. Kakve su posljedice toga po zemlju i njen međunarodni ugled, građane i Vladu, koja sprovodi spoljnu politiku?

Kohabitacije nikada nijesu laki aranžmani. Problemi sa imenovanjem ambasadora tamo gdje šef države i vlada dolaze iz različitih ili suprotstavljenih političkih partija/koalicija nijesu neuobičajeni i mogu se naći u različitim zemljama. Ono što kod nas situaciju čini nesvakidašnjom je gotovo nevjerovatna činjenica da Crna Gora nema šefove diplomatskih predstavništava na nivou ambasadora u skoro dvije trećine svojih misija u inostranstvu.

Diplomatski posao se, istina, u značajnoj mjeri može obavljati i preko tzv. otpravnika poslova, ali je postojanje i djelovanje ambasadora kao šefova diplomatskih predstavništava normalno i uobičajeno stanje među partnerima koji imaju dobre diplomatske odnose. Ovo kako zbog ugleda sopstvene države, tako i zbog poštovanja zemalja prijema i statusa najviših predstavnika u tim zemljama i međunarodnim organizacijama.

( Nikola Dragaš )