Borba između života na koji mislimo da možemo uticati i biologije koja nam izmiče

Neki su 2022. godinu priveli kraju sumirajući je ili praveći planove za narednu, neko pod utiskom svih političkih i društvenih turbulencija, afera, promjena ili istosti, diskutovalo se i o novom mandataru i različitim reakcijama javnosti na to, neki su se radovali koncertima na primorju ili vremenu sa porodicom, neki su brinuli brige koje nijedan praznik nažalost ne zasjeni već nekada i pojača...

Ipak, neki će posljednjih par dana 2022. pamtiti i po premijeri predstave “Jerma” koja je izvedena 29. i reprizirana 30. decembra u Crnogorskom narodnom pozorištu, a utisci koje je ostavila na gledaoce i dalje su i te kako živi. Premijera je gledaocu nametnula i razmišljanja o sebi, životu, ljubavi, zadovoljstvu, moći i nemoći...

Djeluje da nije bilo boljeg načina da se spuste zavjese krovne crnogorske teatarske kuće nego izvedbom komada koji podsjeća na to da smo adaptirajući se na život, okolnosti, društvo, tuđe pretpostavke, ocjene i procjene nas samih, zaboravili biti ono što jesmo i željeti ono što sami osjetimo, ali se i izboriti za to ili sa tim, pa i sa nemogućnosti ostvarenja i sa gubitkom... Ali nekada ne po svaku cijenu. To “po svaku cijenu” nerijetko udaljava od nas samih, od suštine sebe, od najbližih, pa i od ciljeva, želja, srca i uma i lako odvede ka usamljenosti, totalnom krahu, posrnuću. Predstava koja podsjeća na važnost i nasušnu potrebu za ljubavlju i razumijevanjem podstiče nas da se zapitamo, da budemo zahvalni ili spoznamo šta nam to treba ili nedostaje, ali i kako (je teško) prihvatiti da to i nemamo.

U komadu koji od prve scene usisava publiku u svoje tokove, nemoguće je ostati imun na radnju, ali i na sjajnu kolektivnu glumu, a posebno na svu neopisivu snagu i moć koju je Kristina Obradović maestralno iznijela i njome svakog usisala u cikluse različitih borbi koje njen lik vodi, kao i svi oko nje, zajedno sa njom ili samostalno...

Predvođena fantastičnom crnogorskom glumicom, na sceni je sjajna podjela: Aleksandar Gavranić, Žaklina Oštir, Maja Stojanović, Vule Marković i Sanja Vujisić, a zapažena rediteljka Ana Tomović sve njih, zajedno sa publikom, uvodi u karusel emocija i preispitivanja jednako im pružajući prostora da pokažu sve potencijalne pozorišne, životne i filozofske igre.

Na samom početku djeluje kao da publiku očekuje kakva romansirana komedija, no, svi koji su čitali “Jermu” znali su da to vjerovatno neće biti slučaj, ali nijesu ni mogli naslutiti kakva radnja i kakvo pozorište će se dogoditi, s obzirom na to da je u pitanju tekst Sajmona Stouna napisan 2016. godine i u kojem, vođen Jermom Federika Garsija Lorke, pripovijeda o današnjoj koju smješta u London.

Posebna simbolika leži u tome što je ova “Jerma” premijerno izvedena tačno 88 godina nakon prve inscenacije Lorkinog teksta, ali istovremeno i prvi put na našim prostorima po Stounovoj drami. Nazivajući je “Ona” lik Lorkine Jerme postaje univerzalan i prisutan, dok naslov upućuje na ono sa čime se ona bori.

Tekst je prevela prof. dr Slavica Perović, dramaturg je Vuk Ršumović, scenografkinja Jasmina Holbus, kostimografkinja Momirka Bailović, scenski pokret je radila Tamara Vujošević Mandić, asistentkinja kostima je Gordana Bulatović, a izvršni producent Danilo Milatović.

Dramski pisac, filmski i pozorišni reditelj i glumac Stoun u fokus stavlja savremenu, uspješnu i ženu koja naizgled sve ima pod kontrolom. Rediteljka Tomović istakla je i da ovom dramom Stoun predstavlja borbu između političkog i biološkog, između života na koji mislimo da možemo da imamo uticaja i biologije na koju nemamo uticaja, a koja se podmuklo budi i počinje da utiče na našu sreću, zadovoljstvo, ispunjenost sobom...

Od prve, preko svake sljedeće scene osjeća se određeni teret i evidentno je postojanje nekog problema, ali se isto tako prilično neprimjetno gradi zaplet i na momente duhovito zahuktava, a onda se širi u svim smjerovima čiji se naboj osjeća i neprekidno raste, a katarza dolazi na kraju i izaziva erupciju koja se od samog početka naslućivala i odlagala postajući tako još teža... Kolaž scena prikazuje različite periode i oslikava život.

Za razliku od Lorkine Jerme koja u ruralnom dijelu Španije, usljed nemogućnosti da rodi, nailazi na osudu patrijarhalnog društva, Stounova junakinja u današnjoj Engleskoj žarko to priželjkuje, a konstantno ubjeđivanje bliskih da joj to možda zapravo i nije potrebno da bi bila srećna, polako je ubija, jednako kao i što gubi borbu za dječakom kojeg sanja.

Reklo bi se da komad govori o tome koliko je teško sahraniti nešto što nikada nije dato i što ne postoji, a zajedno sa time i sve želje, ljubav, pa i cijelu/cijelog sebe, ili da govori o praznini koja ispunjava i crpi život dok svuda pušta korijene, u čemu (nam) konci izmiču...

No, “Jerma” u produkciji CNP-a toliko je slojevita, kompleksna i burna da definitivno nije predstava na jednu temu i problematiku. To nije samo priča o partnerima koji nikako da se ostvare kao roditelji, kamoli o neplodnoj ženi ili tome šta društvo, geni i tradicija nalažu, iako istovremeno sve to problematizuje. Nikako to nije ženska priča ili komad ispričan kroz vizuru žene i, iako je istinski lična i intimna, ova predstava je univerzalna i svačija i u tome je njen uspjeh, važnost i kvalitet...

Često upotrebljivana fraza da je publika disala uz glumce, baš onako kako su ih oni sprovodili kroz živote i borbe svojih likova, različite periode i njihove (emotivne) faze, istinski se može koristiti ovom prilikom. Od prve scene, kada nas mladi par raduje i zasmijava, preko onih poetske uzvišenosti, ljepote, ali i surovosti dijaloga, kroz one teme koje se i u vremenu naizgled osvojenih sloboda i samostalnosti doživljavaju kao tabu, preko svakidašnjih situacija, zadovoljstava, problema i krhkosti, publika na emotivnom ringišpilu proživljava sopstveni dramski spektakl vođena ka kulminaciji koja se za svakog pojedinca dešava u različitom trenutku i sceni... Upečatljivo je ostalo i da je bilo i onih koji se nijesu mogli izboriti sa tjeskobom i mučnošću koja nailazi u jednom trenutku, ali i pitanje da li smo svjesni važnosti ljubavi, tolerancije i razumijevanja, prema sebi, partneru, roditelju, prijatelju... I zaista, izgleda kao da ljubav uzimamo olako i očekivano, zaboravljajući na njenu potrebu da bude prihvaćena ili pak uzvraćena.

Definitivno će se dugo prepričavati sva ženska, ljudska, majčinska, glumačka, vjekovima oblikovana i naslijeđena snaga junakinje koja je stala u igri Kristine Obradović. Crnogorska glumica izgarala je na sceni duboko se unijevši u lik junakinje izazivajući uzdahe, divljenje, poštovanje i u krajnjem, i suze publike.

Poistovjećivanje ili prepoznavanje niza otvorenih tema i pitanja pruža posebno blisku dimenziju ovom komadu. Bunt i sloboda mladosti, ljepota uživanja u životu bez misli o sjutra, poslovni uspjeh, karijera, inat i suprotstavljanje nametnutim očekivanjima i standardima, potreba za ostvarenjem na poslovnom, emotivnom, pa i roditeljskom planu, psihološki problemi utemeljeni u najneočekivanijim trenucima, strah od bliskosti sa sopstvenom djecom, strah od ostavljanja i usamljenosti, prevara, alkoholizam, porodični odnosi na različitim relacijama, postporođajna depresija, kriza srednjih godina, (ne)iskrenost, anksioznost, očaj za dobijanjem djeteta, cikličnost računanja perioda plodnih dana, neželj(en)a, nesigurnost, želja za prisutnošću nečega ili nekoga, želja koja postoji zbog društva ili svijeta, želja koja ubija, želja koja čini da sve nestane... Nemoguće je odrediti koliko još tema za svakog ponaosob ili za društvo kao zajednicu otvara ova predstava, ali sasvim je sigurno da vraća ljudskost i onog poznatog malog čovjeka na repertoar...

Snažni dijalozi i veliki broj citata dodatno pružaju osjećaj bliskosti, poznatog, ulaze u glavu i memoriju i ponavljaju se i nakon što se predstava završi, a svaki od njih pokreće važna pitanja često skrivana, sramotna, tužna, a značajna. Ugašeni vulkan puni se lavom tokom igranja, svaka riječ i emocija ga dodatno podstiče na konačnoj erupciji koja na kraju nikog ne ostavlja bez utiska, a pogotovo ravnodušnim...

One riječi “To je samo predstava/film/knjiga”, padaju u vodu, jer je “Jerma” na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta postavlja život. Nakon premijere bilo je teško izgovoriti riječ, pronaći adekvatnu i osnažiti glas. Dubinski drhtaj duše, osjećaj bespomoćnosti pred životom ili sudbinom, preispitivanje sopstvene moći i vladanja sobom prevladao je punim gledalištem od pretpremijere do reprize. Pred publikom su ostala otvorena brojna individualna pitanja, osjećaj koji samo teatar može ponuditi i katarza koja se ne može prenijeti već ju je neophodno doživjeti. Ansambl je ispraćen možda čak i nezapamćeno dugim aplauzom i stojećim ovacijama.

Predstava “Jerma” ostaje i kao preporuka kvalitetnog pozorišta i predstave, ali i priča koju, definitivno, ne može i ne treba svako da pogleda...

Prazna utroba kao sinonim

Kristina Obradović nosi predstavu i daje joj ritam, njena igra je nemjerljiv faktor ovog komada, a moć koju ima poput nezamislive moći (majke) prirode ili mistične moći kosmosa osvaja gledaoce. Žargonski rečeno - pokidala je!

Svoje utiske i osjećanja podijelila je nakon premijere, ističući da kompletan komad govori zapravo o ispraznosti vremena u kojem živimo i praznini koja je postala vjerna pratilja savremenog čovjeka.

”Prazna utroba naše junakinje nije daleko od prazne duše, htjenja ili isprazne jurnjave za nekim smislom, ispraznim. Nemogućnost ostvarenja njene uloge kao majke mislim da se može reflektovati i na neke druge stvari, a na način na koji smo mi gradili i pravili ovu priču je priča koja se ogleda i u muškarcu i u ženi. Ne smijemo zaboraviti da u cijeloj ovoj priči žena nije sama. Ovdje za razliku od Lorkine Jerme nije bilo očiglednog pritiska okoline koji se u Lorkinoj Jermi ogleda kroz onaj, skoro pa antički hor pralja. Ovdje je to bilo prisutno kroz jedan svojevrstan kod koji je prisutan, jedno kolektivno nasljeđe za koje ne znamo kada je začeto, ali ga nosimo u sebi. Ta neka latentna očekivanja okoline... Kada prestaneš da budeš svjestan šta je tvoje sopstveno očekivanje, a šta je ono što si preuzeo, naslijedio ili te je vremenom inficiralo. Sve je to konglomerat koji savremenog čovjeka, jednako kao i ženu, gubi. U konačnici, ovo jeste priča o ljubavi. Ta ljubav nije pronašla način da nađe svoj put u jednom trenutku”, kazala je.

Ona je dodala da je priča bila beskrajno teško, a ekipa koja je radila na njoj beskrajno divna... Zaključila je da ne postoji niko ko se na neki način nije susreo sa temom koju su pokrenuli ili barem sa približnim oblikom borbe, iako možda ne sa istim ciljem...

”A pogotovo ne postoji niko od nas ko u svojoj najbližoj okolini nema nekoga ko kroz ovu priču prolazi. Moja odgovornost u tom smislu bila je ogromna. U jednom trenutku morala sam da se odlučim da je maknem sa svojih pleća, zato što je počela da pritiska život uloge i moja privatna razmišljanja na tu temu su postala previše, gušila su stvar. Ima još neko kome sam beskrajno zahvalna, a to je par ozbiljno snažnih i velikih žena u mom životu koje su mi bile inspiracija, uzor i za koje sam igrala. S njima u mislima sam igrala i sa partnerom u očima”, zaključila je Obradović, dok su joj oči caklile od suza koje su sve vrijeme (bile) tu.

U ljubav treba ulagati

Bilo je teško započeti razgovor, no, govoreći o predstavi Aleksandar Gavranić nakon premijere objašnjava da je najživlja tema ta da ljubav ne može pobijediti sve i da nije uvijek dovoljna, posebno kada se javi bol koja razdara zbog nemogućnosti da se žena ostvari kao majka.

”Ovo je suštinski priča o tome kako se ljubav lako izgubi. Ako čovjek ne ulaže u tu konstrukciju koju smo mi nazvali ljubav, ako je stvarno ne čuva i ne njeguje i ako nije povezan svakodnevno sa svojim partnerom, ako se ne trudi da ga razumije i najveća ljubav na svijetu tako lako se pretvori u nešto toksično i negativno. Meni je iz ovog teksta zapravo to bilo najbolnije, jer i ja imam ženu, imam dijete, imam porodicu koju čuvam i gradim i dok sam i radio cijeli komad razmišljao sam najviše o tome kako je zapravo teško to sačuvati i kako moraš svaki dan da se boriš za svoju porodicu, za svoju ljubav, za ženu, za sina, za prijatelje... Jednostavno, ljubav nije nešto što je tu pa je tu, inače se brzo izgubi, a kad nestane onda je baš tužno”, kazao je Gavranić, i dodao da su istinska povezivanja veoma rijetka, pa da čovjek treba biti zahvalan kada se dese.

Problem dobijanja djece je poput pandemije u svijetu

Rediteljka Tomović istakla je da je autor drame Sajmon Stoun i sam imao slično iskustvo iz kojeg je i nastao ovaj tekst, ali da se ova drama u odnosu na Lorkinu razlikuje po tome što je par u njoj u ljubavnom odnosu od samog početka.

”I po tome što predstavlja krah jedne ljubavi i suštinsko nerazumijevanje muškarca i žene, do čega na kraju dolazi. To je jedan ženski i jedan muški princip koji na kraju u toj jednoj tački nijesu uspjeli da ostvare sklad i komunikaciju”, kazala je nakon premijere.

Predstavu je u Engleskoj i režirao Sajmon Stoun i bila je izuzetno uspješna, dodaje rediteljka i kaže da je najveći izazov bio taj jezik transponovati u ovu sredinu i postići da se glumci povežu sa njim, da potpuno uđu u likove... Što su i uspjeli, jer je tema bliska i našoj sredini, a sve situacije prepoznatljive i svakodnevne.

Nakon premijere Tomović je otkrila i šta je njoj u svemu tome bilo značajno.

”Ono što je meni bilo jako važno da preispitam kao žena to je do koje mjere mi kao žene u savremenom svijetu u kojem smo izuzetno emancipovane i imamo pravo na svoju karijeru, ličnost i izbor, izbor da li želimo da imamo dijete ili ne, da li želimo da slijedimo biološku funkciju ili ne, bilo šta, koji je to trenutak kada biologija unutar nas proradi i šta je to što ona čini unutar nas. Mislim da je jako važno preispitati taj fenomen, jer to je tema ove predstave, a to su zreli uspješni i ostvareni parovi, koji poput neke pandemije u svijetu imaju sve veći i veći problem dobijanja djece. To je postala svjetska tema broj jedan. Potrebno je sagledati iz kog ugla i zašto do toga dolazi, koliki uticaj ima biologija, a koliki mi kao svjesna bića koja donose svoje odluke”, zaključila je.

( Jelena Kontić )