Pravo vrijeme za "listan" tek dolazi
Pojedini proizvođači kolašinskog lisnatog sira priznaju da se nijesu dobro snašli u definisanju svojih potreba, ali i da država previše novca daje na razne edukacije, sastančenja, radionice, umjesto konkretnije pomoći
Uprkos brojnim planovima i ciljevima iz strateških lokalnih razvojnih dokumenta, lisnati sir je i dalje jedini zaštićeni proizvod sa područja kolašinske opštine. “Listan” je brendiran 2019. godine i bio je sedmi crnogorski proizvod zaštićen oznakom geografskog porijeka. Proizvođači tog popularnog mlječnog proizvoda specifične strukture, kako ocjenjuju iz Klasterske incijative (KI), udruženja koje je koordinisala dug i komplikovan postupak brendiranja, međutim još nijesu iskoristili puni potencijal i sve benefite koje pruža zaštićena oznaka geografskog porijekla.
Korist od tog brenda razlikuje se od stočara do stočara. Neki su se dobro snašli i povećali i proizvodnju i prodaju, neki, pak, još nijesu uspjeli da dostignu visoke standarde proizvodnje, nametnute novim statusom sira, koji se vjekovima proizvodi na sjeveru.
Zaštita geografske oznake, kako kaže za “Vijesti” Milovan Vlahović iz KI, “predstavlja krupan korak ka sljedećem stepeniku u procesu dobijanja sertifikata od strane akreditacionog tijela, Monteorganike”. Sticanjem tog sertifikata, koji je krovni dokument, proces je u potpunosti uokviren, kako oznakom geografskog porijekla, kvalitetom, tako i prodajom i plasmanom. Prizvođači su u međuvremnu, kako kažu, dobili priliku da podignu cijene kolašinskog lisnatog, ali su bili i prinuđeni i da štošta promijene u procesu proizvodnje. To nije kod svih bilo jednostavno i prihvaćeno raširenih ruku.
”Trenutno se obrađuju i sprovode određene procedure u procesu proizvodnje kolašinskog lisnatog sira, koje prate stroge standarde i uputstva. Njih proizvođači moraju da ispune i na njima udruženja trenutno rade. Brendiranjem kolašinskog lisnatog sira se svakako i cjenovna politika promijenila, pa smo imali situaciju da je cijena tog sira, od nekih pet eura, prije dvije-tri godine, postepenim povećanjem, sada došla do osam ili devet eura za kilogram. Svakako, proizvodni inputi su promijenjeni i cijena je danas nešto veća nego prije par godina”, objašnjava Vlahović.
On podsjeća da se ne smije zaboraviti da su, u međuvremnu, podignuti standardi u procesu proizvodnje. To su, kaže Vlahović, izuzetno zahtjevni standardi, “koji moraju biti potpuno kompaktibilni sa određenim specifikacijom u procesu proizvodnje”.
Oko 200 proizvođača lisnatog sira iz Kolašina i Mojkovca, minule tri godine, uglavnom, modernizovalo je proizvodnju, dobijanjem opreme, koja obezbjeđuje poštovanje standarda. Međutim, oni su svakodnevno u obavezi da vode računa i o slanju uzoraka na analizu, prehrani stoke, evetualnim, zaraznim bolestima... U tome im pomaže KI, uz monitoring “Monteorganike”.
Pojedini prizovođači priznaju da se nijesu dobro snašli u definisanju svojih potreba, kada je riječ o nabavci opreme. Nevješto su u početku saopštavali svoje potrebe, a nezadovoljni su, kako objašnjavaju, i ograničavajućim zakonskim propisima, koje ih sprečavaju da ostvare veće subvencije kada je riječ o nabavci priključnih mašina, opreme i alata. Neki od sagovornika “Vijesti” tvrde i da država, kroz javne pozive, previše novca daje na razne edukacije, sastančenja, radionice, a njima bi, tvrde, bila potrebnija konkretnija pomoć.
Lisnati kolašinski sir, koji je prema podacima iz literature, prvo napravljen u Rovcima i Morači, za značajno mjesto na lokalnoj trpezi izborio se tokom minule dvije-tri decenije. U kolašinskim domaćinstvima u prošlosti, zbog kratkotrajnosti i nedovoljno masti, bio je manje cijenjen u odnosu na masni sir. Za popularnost lisnatog sira najzaslužniji su turisti. Njih, kažu prodavci i proizvođači, fascinira specifična struktura sira.
Dok se proces za dobijanje sertifikata za proizvodnju lisnatog sira privodi kraju, na početak procedura čeka još nekoliko poljoprivrednih proizvoda toga kraja. Vlahović kaže da je KI osnovala i Udruženje proizvođača voćnih rakija. Smatraju da je to još jedan proizvod, koji zaslužuje da se nađe na spisku zaštićenih i autentičnih proizvoda kolašinskog kraja. Riječ je o moračkoj šljivi, dunji, rakijama od šumskih plodova...
”Brendiranje bi proces proizvodnje tih rakija rakija podigao na viši nivo. Ozbiljnom poslovnom politikom i kvalitetnim proizvođačkim pristupom, obezbijedilo bi se mjesto u društvu najboljih brendiranih alkoholnih pića koje Crna Gora i region imaju, baš zbog tog autohtonog klimatskog podneblja i voća koje raste na ovim područijima”, tvrdi Vlahović.
No, on podsjeća da procedura zaštite oznake geografskog porijekla iziskuje obiman i temeljan rad od sigurno nekoliko, pa čak i do 10 godina, zavisno od samih proizvođača i njihove uključenosti u ovaj proces. Procedure su jasne, podsjećaju u KI, određeni standardi u preradi, proizvodnji, nivou kvaliteta se moraju postići kroz ovaj proces i tu nema kompromisa.
Taj proces, objašnjavaju u KI, istovremeno, podiže i cijenu proizvodnih inputa kod proizvođača. Tada je neophodno osavremeniti način prerade i proizvodnje, i to je, pokazalo se, prelomna tačka u cijelom procesu. Tada poljoprivredni proizvođači pokušavaju da kroz određene javne pozive, osavremene i kupe opremu i mašine koje su mu potrebne da bi se dostigao traženi nivo proizvodnje, kao i da zadovolje stroge higijensko sanitarne uslove u proizvodnji.
( Dragana Šćepanović )