Sami na rubu grada

”Nijesmo mogli da se izborimo sa sinom kad je počeo njegov pubertet. Muž i ja smo bili sami, bez pomoći, iscrpljeni i nemoćni fizički, a pogotovo psihički. Sin je želio da se slobodno kreće, i nije imao strah od auta. To je svojstveno većini mladih osoba s autizmom. On je tada imao 18 godina. Poslije jednog događaja, kada je sebe doveo u opasnost, odlučili smo da potražimo pomoć i dobili smo samo mogućnost smještaja u Zavodu ‘Komanski most’”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) majka čiji sin ima autizam.

Sjećanja na preseljenje sina u “Komanski most” 2019. godine ovu majku i danas progone.

Pitanje smještaja osoba sa smetnjama u razvoju, nakon punoljetstva, ukoliko o njima nema ko da brine ili nije to u mogućnosti, u Crnoj Gori nije valjano riješeno. Za sada, takve usluge pruža samo “Komanski most”, koji i pored značajnih ulaganja tokom prethodnih godina nema odgovarajuće uslove za sve kojima su te usluge potrebne.

Proces deinstucionalizacije, odnosno prelaza sa institucionalnog zbrinjavanja na brigu i podršku u zajednici, na koji se Crna Gora obavezala ratifikovanjem Konvencije Ujedinjenih nacija (UN) za prava osoba sa invaliditetom 2009. godine sporo se i teško odvija.

Za osobe s autizmom je nepoznato i novo – strašno. Još je teže ukoliko osoba ne može da govori i niko je ne razumije. Takav je mladić iz naše priče.

Po njegovom dolasku u “Komanski most”, roditeljima je rečeno da sačekaju da prođe period adaptacije, i da će ih pozvati u posjetu kada stručnjaci Zavoda procijene da se prilagodio. On je izuzetno teško podnio promjenu prostora. Lomio je stvari, žestio se… Samo nakon pet dana iz Zavoda je poslat u Specijalnu bolnicu za psihijatriju “Dobrota”.

”Valjda bi trebalo da znaju da osobe s autizmom ne smiju biti smještene i tretirane u psihijatrijskim ustanovama, jer to nije mentalna bolest. Ne znam kako smo preživjeli tu agoniju. Poslije 10 dana je vraćen u Zavod. Od polovine juna bio je podvrgnut dodatnoj psihijatrijskoj terapiji, jer je ispoljavao agresiju i autoagresiju. Krajem tog mjeseca, preko rendgen snimka, konačno saznajemo da su ga zapravo mučili - ekser, šaraf i okrugli metalni predmet koji su mu nađeni u debelom crijevu. On je, dakle, tih 15 dana primao psihijatrijsku terapiju, a imao je potpuno druge probleme”, ispričala je još ova majka novinarki CIN-CG-a.

U oktobru 2019, o čemu svjedoče medicinski zapisi, ovog mladića letvom od kreveta je povrijedio drugi korisnik Zavoda, koji je sa njim dijelio sobu. Njegov cimer je imao dijagnozu “teža psihijatrija”, kako se konstatuje u mišljenju zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (ombudsmana) iz 2020. godine, a koje je donijeto na osnovu pritužbi majke povrijeđenog momka.

”Bili su sami u sobi, a moj sin je zadobio povrede po glavi, čelu, oku i ruci. Tadašnji direktor Zavoda Vaselj Dušaj sa stručnom službom je zakazao sastanak sa nama roditeljima i predstavnicima Centra za socijalni rad zaduženog za grad odakle dolazimo. Ne spominjući povrede koje je moj sin zadobio, Dušaj je objasnio da želi da ga izmjesti u Kragujevac ili Tutin, sa sve koncima na glavi i povrijeđenog, što nije dozvolio tadašnji direktor Centra za socijalni rad”, tvrdi još ona.

Korisnik koji je povrijedio njenog sina, prema njenim saznanjima, upućen je u bolnicu u Dobroti, gdje mu je utvrđen hepatitis, nakon čega je poslat u Klinički centar Crne Gore (KCCG). “Ubrzo je i umro. Moguće je da je i on bio neverbalan”, priča za CIN-CG ova majka.

Vaselj Dušaj je za CIN-CG demantovao tvrdnje ove majke. “Rekao sam samo – kome se ne sviđa ovdje, može da ide negdje drugo. Dao sam sve od sebe i koliko sam mogao, poboljšao sam stvari u ‘Komanskom mostu’, ti tragovi su vidljivi, a sve ostalo su spekulacije koje imaju za cilj da oštete moj ugled”, kazao je on u telefonskom razgovoru sa novinarkom.

Uvidom u mišljenje ombudsmana iz 2020. CIN-CG je utvrdio da je period prilagođavanja mladića s autizmom prošao uz niz propusta, kao i da su mu povrijeđena brojna prava. U ispitnom postupku, zaključeno je da u Zavodu smještaj i tretman osoba sa teškim autizmom nije adekvatan.

Ombudsman je tada utvrdio i da “postojeći stručni i medicinski kadar Zavoda ne posjeduje neophodno znanje za postupanje prema korisnicima sa teškim autizmom, da ne postoji stručna edukacija osoblja, da nemaju neophodne sertifikate, niti postoji plan i program za ostvarivanje takvih edukacija”.

U mišljenju se još ističe i da nedostatak osoblja, posebno onog specijalizovanog za rad sa osobama s autizmom, predstavlja veliki problem u funkcionisanju Zavoda.

Ispitni postupak ombudsmana je pokazao i da, u situacijama kada neko od korisnika Zavoda ispoljava agresivno ponašanje, ne postoje jasni protokoli i smjernice za zaposlene u Zavodu kada i na koji način je dozvoljena primjena sredstava za mehaničko ograničavanje slobode. Korisnici se obično tada upućuju u KCCG. “Nejasno je kako se stvarno u praksi ‘obuzdava i transportuje’ korisnik u fazi ekstremnog agresivnog ponašanja”, navodi se u ovom dokumentu ombudsmana.

U Zavodu 119 štićenika

Prilikom posjete “Komanskom mostu”, koji se nalazi na periferiji Podgorice, novinarka CIN-CG-a je u velikom dvorištu srela nekoliko štićenika ove ustanove. Jedan od njih joj je mahnuo i zainteresovano prišao. Većina drugih je ili sjedjela na okolnim klupama ili šetala.

Tokom prethodnih godina radilo se na unapređenju usluga smještaja, primarno materijalnih uslova. Zavod je renoviran više puta.

Kako je novinarki rečeno, zbog osjetljivosti štićenika, nije bilo moguće realizovati posjetu prostorijama u kojima oni provode najviše vremena.

Socijalna radnica u “Komanskom mostu” Ivana Koprivica za CIN-CG-a nije htjela da govori o slučaju ovog štićenika s autizmom. Navela je da rukovodstvo Zavoda zbog Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i Zakona o zaštiti ličnih podataka i pratećim pravilnicima nije u mogućnosti da govori o konkretnom slučaju. “Ono što možemo reći je da ostvarujemo saradnju sa porodicama, roditeljima i starateljima, kao i sa svima drugima koji su značajni za korisnike koji borave u našoj ustanovi”, rekla je Koprivica.

Momak iz naše priče danas boravi sam u spavaćoj sobi u “Komanskom mostu”. To je utvrđeno prilikom nedavnog obilaska Zavoda predstavnika Multidisciplinarnog tima Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture (NPM) pri ombudsmanu.

”Uprava se trudi da stvori sigurno okruženje za korisnike koji se teško adaptiraju, te korisnik sa dijagnozmom autizma koji je smješten 2019. godine boravi sam u sobi, da bi se izbjegla njegova uznemirenost, incidenti i slično”, kaže za CIN-CG savjetnica ombudsmana Danijela Brajković.

Prema njenim riječima, danas Zavod ima 119 štićenika, a u odnosu na 2019. godinu, kada je objavljen posljednji izvještaj o obilasku ombudsmana “Komanskom mostu”, određene stvari su unaprijeđene. “Zdravstvena ambulanta postala je dio javnih zdravstvenih ustanova te je olakšano zakazivanje specijalističkih pregleda i propisivanje terapije. Od prošle godine na čelu zavoda je nova direktorica, koja je nastojala da zaposleni imaju kontinuiranu edukaciju, te su ovoj godini imali značajan broj akreditovanih obuka”, navodi Brajković, dodajući da je usvojen i set novih procedura koje su potrebene za licenciranje ustanove.

U jednom od paviljona na koje je podijeljen “Komanski most”, paviljonu C, prema riječima savjetnice ombudsmana, nalaze se korisnici koji se pripremaju za stanovanje uz podršku ustanove. “Oni su savladali mnoge tehnike koje su neophodne za samostalno funkcionisanje - trgovinu, pripremu nekih lakših jela i slično”.

Mali broj zainteresovanih za rad u ustanovama socijalnog tipa

Zavod trenutno funkcioniše sa 15 stručnih radnika, od čega je jedan defektolog, tri psihologa i 11 socijalnih radnika. “Osim njih, imamo i medicinsku službu koja pruža primarnu zdravstvenu zaštitu na nivou ustanove”, navodi još Koprivica.

Kako objašnjava, “Komanski most” fokusiran je primarno na obezbjeđivanje sigurnog i mirnog okruženja za korisnike, pružanje primarne zdravstvene zaštite i fizikalnog tretmana. “Rad organizujemo mahom kroz radno-okupacione terapije u skladu sa mogućnostima. Često organizujemo i izlete, a štićenici koji to mogu – najveći dio vremena provode napolju, u prirodi”.

Tim ombudsmana je zapazio da se ustanove socijalnog tipa u Crnoj Gori, ne samo “Komanski most”, nego i domovi za stare koje upošljavaju zdravstveni kadar suočavaju sa njegovim osipanjem i smanjenim interesovanjem za novim zapošljavanjem.

”To se događa zbog značajnih disproporcija u visini koeficijenata, to jest zarada zdravstvenog kadra istih kvalifikacija”.

Zaposleni u zdravstvenim ustanovama za koje je nadležno Ministarstvo zdravlja imaju znatno veća primanja od onih koji rade u ustanovama u nadležnosti Ministarstva socijalnog staranja, navodi Brajković.

Primjera radi, koeficijent jednog psihologa u domu zdravlja je, nakon povećanja iz novembra ove godine, 11,92, dok je koeficijent njegovog kolege u Centru za socijalni rad tek 7,02. Razlika u plati je nekoliko stotina eura.

O ovom govori i Koprivica: “Zavodu fali stručnog kadra, ali i medicinskog osoblja koji bi na dnevnom nivou mogao da zadovolji sve potrebe korisnika. Taj problem imaju i sve srodne ustanove, a ne samo naša”.

I pored svega toga, savjetnica ombudsmana ističe da je zdravstvena zaštita korisnika u Zavodu dobra i funkcionalna. “Fizikalna terapija odlično funkcioniše”.

Broj korisnika s autizmom raste

Prema podacima “Komanskog mosta”, u toj ustanovi trenutno boravi 10 korisnika sa dijagnozom autizma.

Prvi je primljen 1990. godine, a nakon toga je bilo sporadičnih slučajeva (1997, 1999, 2003, 2005, 2016).

Od 2019, kako ističe Koprivica, primijećen je kontinuirani rast broja takvih korisnika. “U skladu sa povećanjem broja osoba s autizmom, ne samo kod nas nego i u svijetu, o čemu svjedoče brojne statistike, možemo očekivati da se ovakav trend nastavi i u narednim godinama”, navodi ona.

Bez porodice svaki drugi štićenik

Gotovo svaki drugi korisnik Zavoda nema žive ili poznate članove porodice, niti bilo koga drugoga ko bi bio značajan za njih.

Tokom prethodne dvije godine, imajući u vidu situaciju sa pandemijom virusa COVID-19, broj posjeta štićenicima bio je znatno smanjen, kazala je još Koprivica za CIN-CG.

Stanje se nije značajno promijenilo ni nakon jeka pandemije. Mali je broj onih koji dolaze u posjetu bližnjima u “Komanskom mostu”, a tek nekolicina to čini više puta nedjeljno. Jednu majku, koja, prema riječima zaposlenih, gotovo svaki dan dolazi u posjetu, novinarka je vidjela pri izlasku iz Zavoda. U ruci je nosila kesu sa voćem.

”Mnogo je razloga zašto je malo posjeta. Neki nijesu u mogućnosti, a drugi prosto – ne žele. Kroz razne aktivnosti, pokušavamo da što je više moguće animiramo porodice korisnika da ih što češće posjećuju”, navodi još Koprivica.

U Zavodu borave i oni koji su cijeli život u institucionalnom smještaju. Njih su roditelji po rođenju ostavili. Jedna štićenica sa takvom pričom, koju je novinarka srela na ulazu u “Komanski most”, osmjehivala se na klupi pod drvećem. A onda je prišla da se pozdravi i popriča. Bila je radoznala, ljupka i raspitivala se o mnogim stvarima.

Neophodna integracija i deinstitucionalizacija štićenika

Akcija za ljudska prava (HRA) izradila je studiju o potrebama deinstitucionalizacije štićenika ovakvih ustanova, kako bi se oni integrisali u zajednicu, umjesto što žive u nekoj vrsti geta, izdvojeni, na rubu grada. U studiji HRA “Modeli deinstitucionalizacije i zaštite mentalnog zdravlja u zajednici” iz 2017. godine se navodi da se u zatvorenim ustanovama širom svijeta često dešavaju razni oblici zlostavljanja i zanemarivanja, koriste zastarjele metode liječenja, zloupotrebljavaju ljekovi, štićenici drže u izolaciji, često zavezani, kao i da su ove ustanove obično natrpane, a osoblje nekompetentno.

U Crnoj Gori se o neophodnim promjenam, poboljšanju uslova i deinstitucionalizaciji i integraciji štićenika u zajednicu počelo više govoriti tek nakon nekoliko tragičnih događaja u “Komanskom mostu”, ali i drugih mentalnih ustanova poput bolnice u Dobroti, kao i izvještaja koji zabrinjavaju.

Javnost je šokirao nestanak dvoje maloljetnih štićenika ove institucije. U oktobru 2000. prvo je nestala osmogodišnja djevojčica, a u julu 2004. godine 13-godišnji dječak. O dječaku se javno govorilo i prije njegovog nestanka, kada je objavljena fotografija na kojoj se vidjelo kako stariji štićenik ustanove seksualno zlostavlja dvoje djece, od kojih je jedno bio nestali dječak.

Predstavnici Evropskog komiteta za prevenciju torture i nehumanog i degradirajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) posjetili su Zavod u septembru 2008. godine, a potom su objavili izvještaj koji je ukazao na brojne propuste u radu ove ustanove, koji se odnose na neadekvatne uslove života i na teške slučajeve fizičkog kažnjavanja štićenika i problem seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja.

”U vrijeme posjete uslovi života štićenika su bili užasni. Odjeljak B je smještao 67 stanovnika raspoređenih u 12 spavaonica. U potpuno golim i smrdljivim sobama, stanovnici su viđeni kako leže sami, povremeno s glavama prekrivenim pokrivačem, neki goli, s muvama koje puze preko njih. U zaključanoj ‘sobi za bebe’, delegacija je vidjela pet iznemoglih stanovnika, dobi između tri i 19 godina, koji su ležali u krevecima. U zaključanom dijelu bez osoblja, gdje je izgledalo da su štićenici ostavljeni sami, delegacija je pronašla dnevnu sobu u kojoj je sedam štićenika bilo vezano za namještaj. U nekim od spavaonica, bilo je urina i izmeta na podu, zidovima i posteljini. Tu je bilo i miševa…”, navodi se u izvještaju CPT-a iz 2009. godine u koji je CIN-CG imao uvid.

Iz HRA su 2012. godine Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT) podnijeli zahtjev za informacije o radnjama preduzetim od strane državnog tužilaštva u cilju krivičnog gonjenja odgovornih za stanje u “Komanskom mostu”, kao i za nestanak maloljetnih štićenika.

Iz VDT-a su tada kazali da je Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici o nestaloj djeci prvi put obaviješteno 2010. “Tužilaštvo je potom obaviješteno da Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije utvrdilo postojanje propusta u postupanju zaposlenih radnika Zavoda u odnosu na korisnike, a da s obzirom na činjenicu da policija u međuvremenu nije otkrila da li su djeca živa ili nijesu, nije bilo osnova za pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela - izlaganje opasnosti, dok je za osnovni oblik ovog krivičnog djela nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Dakle prije nego što je tužilaštvo o ovim događajima obaviješteno”, navodi se u odgovoru VDT-a HRA.

U slučaju nečovječnog odnošenja prema štićenicima, Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici pokrenulo je postupak provjere, ali podaci koje su državni organi dostavili tužilaštvu nijesu bili dovoljni za pokretanje krivičnog postupka.

Zabilježeno je i da su 2014. godine štićenici “Komanskog mosta” zloupotrijebljeni u političke svrhe, tako što je nekoliko desetina njih bilo upisano u birački spisak, iako se radilo o osobama bez poslovnih sposobnosti, odnosno onih koje ne mogu da glasaju.

Prema analizi Akcije za ljudska prava iz 2017, iako se u početku mislilo da je riječ o individualnim slučajevima, mnogobrojni izvještaji iz različitih zemalja potvrdili su da se radi o jednom “šablonu”, odnosno opšteprisutnim propustima koji su karakteristični za institucionalno zbrinjavanje uopšte, bez obzira na fizičke uslove smještaja. “Institucija nije određena samo mjestom i veličinom već, prije svega, organizacijom života koja zanemaruje individualnost i privatnost, tako da potrebe institucije imaju prednost u odnosu na lične potrebe osoba koje u njima žive”, navodi se u ovoj analizi.

Prelazak na stanovanje u zajednici daleko

Nakon pritisaka javnosti i međunarodnih institucija krenulo se sa reformama ovih ustanova, ali one idu sporo i trebalo bi uložiti dodatne napore kako bi se poboljšao položaj štićenika.

Posljednjim Planom transformacije Zavoda “Komanski most”, koji je donesen 2020. godine promijenjena je namjena paviljona za osobe s autizmom, koji, prema mišljenju ombudsmana iz 2020. nikada i nije bio stavljen u tu funkciju. Danas se taj prostor koristi za pripremu korisnika za život u zajednici.

”Time smo počeli proces deinstitucionalizacije i transformacije ustanove. Međutim, dosta toga zavisi od okoline, koja je, kao što je poznato, prilično zatvorena i još uvijek puna nerazumijevanja prema osobama sa intelektualnim smetnjama”, navodi za CIN-CG Ivana Koprivica.

Strategije za integraciju osoba s invaliditetom i strategije razvoja socijalne i dječje zaštite koje je do sada Crna Gora usvajala gotovo uopšte ne nude značajne mjere za proces deinstitucionalizacije. Nevladine organizacije, poput Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), isticale su da je neophodno usvajanje Strategije deinstitucionalizacije kojom bi bilo omogućeno da osobe s invaliditetom (OSI) žive samostalnije.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja CIN-CG-u do objavljivanja ove priče nije stigao odgovor na pitanja da li se to pitanje pokretalo i ukoliko nije – zbog čega.

U Strategiji za zaštitu lica s invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti za period od 2017. do 2021. godine upozorava se na nemogućnost institucija da pruže pravo na privatnost osobama koje u njima žive. Analiza usklađenosti zakonodavstva u Crnoj Gori je pokazala da je u ovoj oblasti naše zakonodavstvo tek djelimično usklađeno sa standardima Zakona o zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom i UN-ove Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom.

Kršenje ljudskih prava ljudi u institucijama bilo je jedan od glavnih argumenata za napuštanje ovakvog modela brige o osobama sa mentalnim smetnjama. Širom Evrope i u ostatku svijeta do danas su učinjeni brojni napori kako bi se osigurala kvalitetna dugotrajnija briga o takvim ljudima.

Italija je jedna od prvih zemalja koja je počela sa procesom deinstitucionalizacije u psihijatriji i razvojem sistema mentalnog zdravlja u zajednici. Britanska vlada je do početka 21. vijeka zatvorila 90 od 120 psihijatrijskih bolnica premještajući većinu pacijenata koji su bili izloženi dugotrajnoj institucionalizaciji u jedinice grupnog stanovanja i centre za zbrinjavanje u zajednici.

U Finskoj postoji alternativni metod podrške osobama sa mentalnim poteškoćama “Otvoreni dijalog”, kroz mrežu koju čine članovi porodice i prijatelji. Ova usluga pruža se u kućnoj atmosferi i daje najbolje efekte kada se primijeni u ranoj fazi. U najvećem broju slučajeva, intervencija ne podrazumijeva upotrebu medikamenata.

U Crnoj Gori institucije ovog tipa još su na rubu grada, a njihovi štićenici tek su počeli da se pripremaju za život u zajednici.

Majka sa početka naše priče napominje da su, nakon traumatičnog iskustva koje je proživio njen sin i cijela porodica, prilike drugačije. “U ‘Komanskom mostu’ ima zaposlenih koji svoj posao rade savjesno. Dugujemo im veliku zahvalnost”.

Nada se da će njeno dijete osjetiti majkin zagrljaj kad god mu je potreban. Ali zna da ne smije stati borba za njegova prava i svih koji su kao on.

( Andrea Jelić )