Suština je da se gluma ne primijeti, a ne da se publici javljate

”Mislim da me samo Predrag Ejdus nadmašio sa 35 predstava mjesečno. Ja sam jedne godine imao 34 predstave mjesečno. Tada sam igrao u ‘Pužu’, a predstave su bile u 11 i u jedan, zatim ‘Sirote male hrčke u šest’, u ‘Ateljeu’ u pet, ‘Priču o konju’ u osam na Terazijama i u 11 uveče ‘Hamlet studira glumu’ u ‘Dušku Radoviću’. Za to je čuo Milenko Adamov, inspicijent iz ‘Ateljea’ i nije mogao da vjeruje, pa je išao da me gleda. Nakon predstava obišli smo sve kafane i koliko god da sam pio nisam mogao da se napijem. Valjda od adrenalina. Legao sam tek pred zoru. Sada imam devet predstava mjesečno i zadovoljan sam. Taman da mi pojača penziju”, priča za “Magazin” srpski pozorišni, televizijski i filmski glumac Mladen Andrejević koga i danas mnogi zovu Aca Poštar, po ulozi koja mu je obilježila karijeru (serija “Šta bi bilo kad bi bilo”).

Diplomirao je glumu 1979. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Predraga Bajčetića. Igrao je u kultnim filmovima kao što su “Kad porastem biću Kengur”, “Turneja” “Oktoberfest”, “Parada”, “Šest dana juna”, serijama “Bolji život”, “Kamiondžije opet voze”... Jedno vrijeme bio je angažovan i u mnogim popularnim naslovima “Puža”.

Ne voli podjele na pozorišne, filmske ili televizijske glumce. Glumac je glumac i na njemu je da ulogu, nezavisno od medija, što bolje odigra i da prebaci do publike.

Priznaje da mu prija što mu i danas mnogi priđu i kažu da im je ulogom Ace poštara uljepšao djetinjstvo.

”To je smisao ovog posla. Znači da je vrijedjelo to što sam radio. I ovako ćelavog, s bradom, ljudi me prepoznaju, imaju potrebu da mi priđu i kažu da sam im uljepšao djetinjstvo. Istopi mi se srce nakon tih riječi”.

Ne smeta mu što pojedini ne znaju njegovo ime. Bitno je da znaju njegov lik, da pamte njegove uloge, da mu upute osmijeh kada ga sretnu. A to su one sitnice koje život znače. Upravo tako se i zove predstava, “Sitnice koje život znače”, koju je Narodno pozorište iz Beograda prošle godine uradilo u koprodukciji sa BeoArtom i Centrom za kulturu Tivat, a Mladen je za ulogu Čezara dobio Nagradu “Milan Gutović” na Ambijentalnom pozorišnom festivalu “Novi tvrđava teatar” i Specijalnu nagradu koju dodjeljuje žiri novinara na “Festivalu pobednika festivala”.

”Koje su to sitnice koje život znače? Strašno teško pitanje. Bez obzira na okolnosti i na to šta smo živjeli i šta živimo, negdje čovjek mora da nađe svoj ‘vrt’, da ga obrađuje, što je rekao Volter, i da tu nalazi smisao. Da nije preambiciozan, pohlepan, i kad shvati da ne treba da juri za svim tim stvarima, onda vjerovatno dobija na značaju svaka mala stvar koja se uradi sa punim srcem, sa vjerom u to. Onda te to čini boljim. Kad uradiš nešto dobro ti se osjećaš bolje, a kad ne radiš ništa, ne znaš šta ćeš sa sobom”.

Uloga Čezarea je kao stvorena za njega, mada je istu dobio sticajem okolnosti, jer je Branku Cvejiću, koji je trebalo da nastupi u glavnoj ulozi, pozlilo na probama za predstavu i preminuo je 17 dana prije premijere. Andrejević je uskočio u ansambl predstave, odradio deset proba prije premijere i pokazao da mu je lik džangrizavog penzionera baš “legao”.

”Neki moji prijatelji, koje sam u Beogradu pozvao da gledaju predstavu, nakon predstave mi kažu: ‘Bilo je super, ali izgledalo nam je kao da uopšte ne glumiš’. Pa valjda je to i suština – da se gluma ne primjeti, nego kao da gledate život. Pozorište i jeste život. Tako bi valjda trebalo da bude. Valjda je i u tome suština, da publika ne primjeti da se igram, a ne da im se ‘javljam’, da im dam signal da sam nešto odigrao da bi oni to razumjeli. Ako publika obraća pažnju na glumu, onda ništa ne prelazi tu granicu i ne stiže do nje. Ne treba gluma da se javlja, nego treba da bude prirodna, kao zdravlje, da se ne primijeti”.

Smatra da ne treba lagati ni sebe ni druge, jer ljudi to brzo prepoznaju. Priznaje da ne voli mnogo sebe da gleda, ali kada gleda nešto gdje je igrao onda to radi sa zadatkom – da ispravi eventualne greške i da sljedećeg puta bude još bolji. Ističe da odlično čuje tišinu i, kako to kaže u predstavi, toliko se navikne na tišinu da na kraju i razgovara sa njom.

”Izgubila se ta osobina da slušamo druge. To je stvar lijepog vaspitanja, dobre škole. Ja cio život živim slušajući druge, ali sam okružen ljudima gdje kada jedan počne da priča, onda se nadovezuje drugi, treći, četvrti... i onda je onaj prvi propao, jer svako nastavlja svoju priču i niko nikoga ne sluša. Ja to godinama gledam i zato treba čovjek da bude sa ljudima koji umiju da te čuju, koji hoće da te saslušaju, koji te razumiju”.

Ali, i sa ljudima koji ti vjeruju i kojima vjeruješ, jer danas je previše ljudi, a opet svi tražimo čovjeka.

”Nažalost, riječ više ne vrijedi ništa. U Bibliji: prvo bijaše riječ. Nekada je bilo kada nekome daš riječ i kada se obavežeš da ćeš nešto uraditi, da te ništa ne može spriječiti da to ne uradiš. Danas to ništa ne znači, a svi te kao uvjeravaju da data riječ i dalje važi. Ali, prevare te jednom, drugi put, treći... i više niko nikome ne vjeruje”.

Sebe opisuje kao osobu koja nije džangrizava, maliciozna i kojoj nije strana riječ izvini.

”U mladosti si malo nadobudan, kao i svi. Žao mi je ako sam nekoga slučajno povrijedio i volio bih da mi oprosti. Nikada mi nije bilo teško da kažem riječ izvini”.

Često za njega kažu da su ga uloge nepravedno mimoišle, da je mogao da igra više, ali on se ne buni zbog toga. Nikada nije bio glumac koji pošto-poto želi glavne uloge. Dovoljno mu je bilo da igra i da njegova igra dopre do publike.

”Nikada nisam ‘grizao’ za uloge. Bilo mi je krivo kada me preskoče neke uloge, ali samo odmahnem rukom i kažem - ma nema veze. Sve dođe na svoje. Igrao sam dovoljno uloga za te periode od kojih sam rastao: i avangardu, i domaći savremeni tekst, i klasiku. Uostalom, imam namjeru da trčim dugu stazu. I životnu, i glumačku. Tako sam planirao i radiću na tome da se ti planovi i ostvare”.

Vjerujemo da će zacrtane planove i ostvariti.

( Svetlana Mandić )