U zatvoru najčešći poremećaji ličnosti
Prema istraživanjima, tri puta više ozbiljno mentalno oboljelih osoba je u zatvorima nego u psihijatrijskim bolnicama. Zloupotrebe psihoaktivnih supstanci su jedan od osnovnih razloga izvršenja krivičnih djela
Sprečavanje kriminogenog ponašanja treba da bude zadatak ne samo roditelja, već i kompletnog društva, uz aktivno učešće pojedinaca iz obrazovno-vaspitnih, religijskih, zdravstvenih i drugih institucija, kao i medija.
To u razgovoru za “Vijesti” poručuje specijalista psihijatrije i sudske psihijatrije Jelica Živković. Ona smatra da je naše društvo demonizovano politikom i (auto)destruktivnim vrijednostima, uz favorizovanje nasilja, destrukcije i nemorala. Poručuje da je zbog toga potrebno ozdraviti naše okruženje, izmijeniti poruke koje svakodnevno šaljemo našoj djeci, jer najjače poruke su one neverbalne - počevši od sopstvenog načina rada i razmišljanja.
Živković upozorava i da raste broj pacijenata u zatvorima, kao i da su među njima najčešći oni sa poremećajima ličnosti i ponašanja, dok zloupotrebe psihoaktivnih supstanci čine jedan od osnovnih razloga izvršenja krivičnih djela…
Samopovređivanje je gotovo svakodnevno
Prema riječima Živković, rezultati dosadašnjih istraživanja o učestalosti mentalnih poremećaja ponašanja u zatvorima pokazuju da je tri puta više ozbiljno mentalno oboljelih osoba u tim ustanovama, nego u psihijatrijskim bolnicama.
”Najčešći su poremećaji ličnosti i poremećaji ponašanja odraslih, a odmah iza njih su duševni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom psihoaktivnih supstanci, kao jedan od osnovnih razloga kriminogenog ponašanja i izvršenja krivičnih djela”, kaže ona.
Živković pojašnjava da su veoma česti slučajevi akutnih psihotičnih reakcija i akutnih reakcija na stres, naročito u Istražnom zatvoru, jer je lišavanje slobode jedan od najstrašnijih i najtežih događaja u životu pojedinca… Česti su, tvrdi, i pokušaji suicida u zatvorskim uslovima, a nažalost ne tako rijetko i uspješni slučajevi.
”Gotovo svakodnevno se u zatvorskim uslovima dešavaju slučajevi samopovređivanja, bilo da je u pitanju samoubilački akt ili način ostvarivanja sekundarne dobiti, ali bez obzira na uzrok, neophodna je posebna pažnja psihijatra koju i posvećujemo ovim pacijentima”, poručuje ona.
Tvrdi da ništa manje nisu česte ni šizofrenija i ostale psihoze, depresije, bipolarni afektivni poremećaj, postraumatski stresni poremećaji sa trajnom promjenom ličnosti.
”Nažalost, zbog zatvorskog sindroma i straha od osude mnogi slučajevi mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja ostanu neprepoznati i neotkriveni, jer pritvorena i osuđena lica ne zatraže pomoć psihologa i psihijatra u zatvoru”, kaže Živković.
Dominiraju granični i antisocijalni poremećaji
Živković kaže da među zatvorskom populacijom poremećene strukture ličnosti čine više od 75 odsto i to naročito iz B klastera – granični i antisocijalni poremećaji ličnosti.
”Rezultati postojećih savremenih istraživanja, koja, nažalost, u ovom dijelu Evrope nisu česta, ukazuju na direktnu povezanost između sociodemografskih i kriminoloških karakteristika s jedne strane, i šire definisanih kategorija krivičnih djela s druge strane. Osobe koje čine nasilna krivična dela, interpersonalno nasilje koje je u osnovi ovih delikata, starosti su oko 30 godina, nižeg su obrazovnog statusa i najčešće nemaju partnera, duže vremena su nezaposleni, imaju lošije socijalne odnose. U pogledu zatvorske kazne, rezultati ukazuju da se dužina kretala u rasponu od pet do 15 godina, te je prisutna i niska stopa recidiva”, kaže ona.
Poručuje da je profil osoba koje čine nenasilna krivična djela suprotan ovom profilu osoba.
”Radi se o osobama starosti preko 35 godina, koje su višeg obrazovnog statusa i imaju partnera, često su prisutni recidivi zbog čega češće borave u zatvoru. U pogledu trajanja zatvorske kazne, rezultati ukazuju da se ona kretala od jedne do 10 godina”, pojašnjava Živković. Ona kaže da su razlike u kriminološkim karakteristikama uslovljene vrstom krivičnog djela i dužinom izrečene zatvorske kazne, koja je generalno duža za nasilna krivična djela, nego za nenasilna.
”To implicira da se usljed duže zatvorske kazne, dužeg boravka u zatvoru, smanjuje broj prilika za recidiv i obrnuto...Međutim, važno je napomenuti da je generalno posmatrano, rizik od kriminalnog recidivizma, rezultat niza faktora i međusobnog uticaja koji se odnose na osobine ličnosti, zatim sociodemografske uslove, porodične prilike, nizak obrazovni status, nezaposlenost, neadekvatan tretman prilikom izvršenja institucionalnih sankcija, kao i na odbacivanje i stigmatizaciju od strane socijalnog okruženja”, zaključuje ona.
Živković upozorava i da se osobe, nakon odležane zatvorske kazne, pri povratku u porodicu i zajednicu suočavaju sa osudom, izbjegavanjem i etiketiranjem.
Česta mentalna oboljenja, ali i simulacije
Živković kaže da je posao psihijatra u zatvoru izuzetno težak i zahtjevan.
”Imate ličnu i profesionalnu obavezu, a i odgovornost da prepoznate kako mentalni poremećaj i oboljenje, tako i pokušaje manipulacije i simulacije istih, što nažalost nije retko zastupljeno. Imajući sve navedeno u vidu, svakome ko želi i treba Vašu stručnu pomoć, morate mu je nesebično pružiti. Procijeniti ko je sposoban a ko nije da boravi u zatvoru, ko sebe ugrožava svojim ponašanjem, poboljšati mentalno zdravlje pacijenta, pomoći da lakše podnosi zatvorske uslove, prevenirati blagovremenom intervencijom nastanak poremećaja i zaustaviti dalje napredovanje postojećeg mentalnog poremećaja propisivanjem adekvatne terapije medikamentima i psihoterapijskih radom”, pojašnjava ona.
Živković tvrdi da je mnogo više pacijenata u zatvoru nego ranije, kao i njihovih potreba, dok broj psihijatara i zdravstvenih radnika u zatvoru ne prati ovaj trend jer takve ustanove nijesu popularno mjesto za rad među kolegama, najviše zbog predrasuda o opasnostima koje tamo “vrebaju”.
”Radno sam angažovana u zatvoru već pet godina i nikada nisam bila u opasnosti. Dešavale su se neprijatne verbalne situacije sa pacijentima, podnosili su i krivične prijave protiv mene ali su to pojedinačni slučajevi koje smatram sastavnim dijelom svog rada. Slične probleme, ako ne i veće, imaju i moje kolege koje rade u civilnom sistemu zdravstvene zaštite”, pojašnjava ona.
Živković tvrdi da su zdravstveni radnici u zatvoru svjetlo na kraju tunela i moraju uvijek da budu na visini zadatka, čestiti, nezavisni i objektivni, da se bore isključivo za blagovremenu zdravstvenu zaštitu i dobrobit pacijenata, a opet kroz timski rad i saradnju sa ostalim sektorima u zatvorskom sistemu.
”Mi smo njihova desna ruka, oaza sigurnosti i povjerenja. I pored svega navedenog, postoje i pokušaji zloupotrebe našeg rada i pozicije, pojedinci među licima lišenim slobode ponekad pokušaju da kroz prizmu zdravlja izbjegnu boravak u penalnim uslovima, ali naša je uloga da prepoznamo takve i spriječimo ih u tome, a opet u isto vrijeme pružimo maksimum zdravstvene zaštite svima kojima je potrebna”, kaže ona.
Reagovati na svaku promjenu ponašanja kod djece
Živković smatra da je sprečavanje kriminogenih ponašanja među mladima zadatak i odgovornost svih.
”Multidisciplinarni pristup je neophodan, u vidu sistematičnog i kontinuiranog praćenja ponašanja i obrazovanja počevši od ranog djetinjstva kroz istovremenu edukaciju i roditelja i djece, kao i ostalih članova porodice, uz aktivno učešće profesionalaca iz obrazovno-vaspitnih, religijskih, zdravstvenih i ostalih relevantnih institucija. Naročito je važan uticaj medija koji su najsnažnija i najuticajnija komponenta društva”, tvrdi ona.
Živković poručuje da je najvažnije imati odnos povjerenja i autoriteta između roditelja i djece, kako bi se uočile i dobre i loše situacije, jer svaka promjena u ponašanju djece je signal da se nešto dešava i potrebno je momentalno reagovati.
”Esencijalno je očuvati porodicu kao osnovnu jedinicu društva, što je u aktuelnom vremenu potrebe za cjelodnevnim radnim angažovanjem roditelja veliki izazov, ali budućnost porodice i unapređenje društva u kojem živimo je prioritet”, zaključuje ona.
( Ana Komatina )