INTERVJU Simović: Ko god ima dobru namjeru da radom i znanjem doprinese, imaće prostora u Muzičkom centru

Violinista Marko Simović dugo godina bio je član Crnogorskog simfonijskog orkestra (CSO), a odnedavno ovom ansamblu daće dopinos na drugačiji način.

Naime, Simović je postavljen na mjesto umjetničkog direktora Muzičkog centra Crne Gore, te kako ističe u razgovoru za “Vijesti” siguran je da će mu ono pomoći da institucija, ali i CSO napreduje.

”To što sam bio dio ansambla je i prednost i mana. Vrlo je važno da ljudi iz sistema imaju mogućnost da daju svoj doprinos, jer tu sa terena imaju najbolje iskustvo zahvaljujući kojem mogu da procijene u kom pravcu treba ići dalje. Tokom mog dugogodišnjeg rada u Muzičkom centru bio sam predsjednik sindikalne organizacije, tako da sam, u suštini, bio upućen na više segmenata rada Muzičkog centra, ne samo na onaj umjetnički, scenski koji se dešava na koncertima, već i onaj realni koji je iza kulisa, orkestra, a to je velika produkcija, veliki broj ljudi koji radi sa stane. CSO nije samo ono što publika vidi na sceni, tu je veliki broj ljudi koje javnost ne vidi, ali bez kojih ova institucija ne bi mogla da radi. Svi smo kroz taj proces mog angažmana kao predsjednika sindikata bili upućeni jedni na druge, pa se poznajemo dobro i u administraciji, i u ansamblu”, ističe on.

Da li vas je ljubav prema CSO-u vratila ovoj instituciji?

Dugo sam razmišljao da li da se prihvatim tog posla ili ne. U vrlo sam komotnoj poziciji univerzitetskog profesora, prosvjetnog radina koji je imao miran i uravnotežen raspored. Međutim, kad se rodila ideja i kad sam vidio da postoji podrška na mjestima na kojima mora biti, kad sam shvatio da je to veliki izazov i da to nije samo pozicija odakle možete da sugerišete kako da se realno poboljšaju stvari, već da ih možete poboljšati, onda sam odlučio da se uhvatim u koštac sa tim. Volim ovu instituciju, ovdje sam proveo puno vremena, ovdje radi moja supruga, veliki broj prijatelja, kumova...

U tom smislu predstavljalo mi je izazov i nešto što ne bih trebalo da propustim, već da pokušam da dam svoj doprinos. Biti s jedne strane upućivati sugestije i kritike to je jedna stvar. Uvijek sam gledao da argumentovano uz sugestije kako se stvari mogu poboljšati dam dopinos, tako da će sad pozicija koju pokrivam trpiti kritike, ali će biti u mogućnosti da relano kroz svoj rad dam pun doprinos da ova institucija izađe na put na kojem je odavno morala biti.

U početku MCCG je bio zatvoren, jednom do dva puta mjesečno bili su koncerti, nije se znalo ni ko čini ansambl, bilo je zabranjivano da svirate u drugim formacijama, da se bavite drugim žanrovima. Koliko Vam je smetala ta zatvorenost?

Tu se u jednom momentu stvorila iluzija elitizma koja je u velikoj mjeri udaljila instituciju od struke u onom smislu u kojem je trabala da bude uvezana, a samim tim i od publike. Često volim da kažem rukovodeći se iskustvom moga brata koji radi u jednom velikom simfonijskom ansamblu u inostranstvu, da publika i tamo prati rad ovakvog ansambla na isti način na koji ljubitelji sporta prate svoj sportski klub. Vrlo često znaju koji su vaši lični problemi, koji su izazovi pred vama, koja ste ostvarenja i na koji način realizovali u prethodnom periodu... Ono što se mi trudimo u ovom momentu je da ovu insitituciju učinimo dostupnom svima, ne samo u smislu publike, strogo vodeći računa o kvalitetu programa koji se dešavaju na našim scenama. O samoj realizaciji je teže govoriti jer stvaramo umjetnost u realnom trenutku i nemamo mogućnost popravnog. Imamo možda na sljedećem koncertu, ali ne na tom koji trenutno sviramo. Vodeći strogo računa o sadržaju koji plasiramo, potrudili smo se da maksimalno insituciju učinimo dostupnom svom crnogorskom kadru koji želi, imam mogućnosti profesionalnog nivoa i kapaciteta da nastupi na scenama Muzičkog centra. Vjerujem da je to neki novi listi i novi pravac kojim idemo i siguran sam da će nam to i zagarantovati uspjeh.

U jednom trenutku je u CSO-u bilo najmanje muzičara iz Crne Gore. Iako imamo Muzičku akademiju iz koje svake godine izađe makar desetak muzičara, za njih nije bilo mjesta u ovom orkestru. Hoće li se to Vašim dolaskom promijeniti, da ne uvozimo kadar koji već imamo?

U izvjesnoj mjeri da. Imamo činjenicu da imamo mnogo deficitarnog kadra u Crnoj Gori koji ne možemo da obezbijedimo iz obrazovanih profila koje školuje naša Muzička akademija na Cetinju. Ali, taj problem je usko povezan sa radom ove insitucije. Siguran sam da je u prethodnom periodu moralo da se nađe više prostora. Mi te ljude imamo, jer smo ih doveli iz inostranstva, a dobro bi bilo da ih dodatno uposlimo kroz angažman u obrazovnom sistemu da bismo probali da na neki način obezbijedimo kadar u budućnosti. Međutim, čak i postojanje tog kadra ne garantuje stoprocentrnu uspješnost. Kao što znate, ima puno škola fudbala, ali u nacionalnoj reprezentaciji završi vrlo mali broj, ne samo najtalentovanijih jer to je predispozicija, već i najuspješnijih u svojoj struci.

U suštini, nije samo dovoljno završiti Muzičku akademiju, neophodno je ovladati umijećem do te mjere da možete da položite audiciju i postanete član CSO-a koji je po tom pitanju krovna institucija kulture, ali i produkcionom smislu institucija koja obezbjeđuje izuzetne programe. Imamo taj dodatni zahtjev, a to je najprostiji standard u ovoj struci bilo gdje, ne samo na svijetu i u Evropi, već i u regionu. Ono što je sigurno, jeste da je u prethodnom periodu bio manjak saradnje između institucija srodnih - iako su one obrazovne, a mi smo institucija kulture, postojao je manjak saradnje između recimo muzičkih škola, Muzičke akademije.

To je nešto što ćemo se potruditi da u narednom periodu promijenimo na bolje u mjeri mogućeg, ali za sve je potrebno vrijeme. Ono čega mi je žao što je otišlo veliko vrijeme iza nas i što nije stavljeno u funkciju razvoja deficitarnog kadra. Naravno, sve to zahtijeva i mnogo dublju društvenu analizu, cjelokupnu uključenost svih navedenih institucija. To ne može polovično da se radi. Ne ulazim u to zašto je u prethodnom periodu bilo tako, ali je vakum nastao i to se mora popraviti da ne bismo za 15 godina opet na ovoj istoj poziciji pričali o istim tim problemima koji nas muče.

Pomenuli ste da se održavaju audicije, koliko su otvorene za neke “nove” muzičare?

Vrata muzičkog centra su u potpunosti otvorena, ne samo u ovom kratkom periodu od kako sam tu, već i u izvjesnom periodu mandata direktorice Mirjane Živković. U tom smislu ne postoji nikakva prepreka. Ko god smatra da može da doprinese svojim radom, vrlo je dobrodošao u MCCG, izvršićemo zajedničku evoluciju i jednu vrstu procjene na koji način i koliko ko može doprinijeti. Prvih nekoliko sedmica mog angažmana aktivno sam razmišljao o skautingu, gdje su ta naša djeca u regionu, koja su njihova razmišljanja o daljem profesionalnom životu i da se mi pozicioniramo u njihovim životima kao institucija koja je vrijedna razmišljanja o njihovoj budućnosti. I ne samo naša djeca u regionu, već i djeca koja su tu, kolega koji su u školama zaposleni, koji su svoj poziv našli i u pedagogiji, ali se aktivno bave instrumentom. Zaista, po tom pitanju vrata su u potpunosti otvorena, ko god ima dobru namjeru prema ovoj kući i želju da svojim radom, kvalitetom i znanjem doprinese imaće prostora.

Pred kraj godine ste došli na mjesto umjetničkog direktora, a Vaš posao je da sastavite što bolji program. Kakvo su planovi za 2023. godinu?

Tu se dešava nekoliko preklapanja. Ozbiljni ansambli negdje ne toliko daleko od nas, imaju insplanirane koncerte sezone za 2023/24. i 2024/25. Mi živimo po budžetskoj godini 1. januar - 31. decembar, ali radimo po sezoni koja je početak u septembru/oktobru, a završekat u junu/julu naredne godine. U tom smislu ono što trenutno radimo jeste sezona koju su ispralnirale Mirjana Živković i Isidora Damjanović, sad je sprovodimo u nekom najboljem mogućem smislu uz minimalne programske korekcije koje svaki umjetnički direktor na neki način, kad uoči prostor za moguća poboljšanja, koristi. Ono što trenutno možemo da ponudimo publici je nekoliko vrhunskih koncerata koji će se dešavati dva puta mjesečno simfonijske muzike, biće tu puno koncerata kamerne muzike, koja će se maksimalno bazirati na produkciji naših članova, na našim programskim snagama i zaista sam siguran da ćemo ponuditi jedan fenomenalan kvalitet publici. Ono što je već počelo da se dešava, to je sezona 2023/24. Pa smo i tu u razmišljanjima i planovima, ali je bilo neophodno sa moje strane u smislu struke posložiti neke stvari na svoje mjesto. I čini mi se da po onim fazama kako sam ja to u svojoj glavi isplanirao, da to ide zasad i nema odstupanja u rokovima.

Što se tiče koncerata koji nas očekuju do kraja ove sezone, imamo u januaru Romana Simovića na dva koncerta 20. i 21. To će biti zanimljivo jer će raditi sa našim ansamblom bez dirigenta, pa će on kao koncertmajstor voditi simfoniju, a u drugom dijelu će kao solista izvesti Betovenov koncert. To je program koji je maksimalno vrijedan pažnje, a biće i u programskom smislu iskorak za naš ansambl za koji sam siguran da će ga iznijeti na najbolji mogući način. Kasnije imamo koncert sa Urošem Lajovićem koji je naš gost već nekoliko sezona i ansambl ga voli. Još nešto što uz Romana možemo da stavimo u dijamanski dio sezona je Srba Dinić i Simon Trpčevski, divno veče posvećeno Bramsu. To će u februaru biti nastavak divnog programa. U martu imamo Marka Korovića i to je koncert koji možemo da svrstamo u dijamanstki dio sezone i vrlo zanimljivim programom. Dolazite, pratite šta radimo, radimo puno koncerata.

Violinistkinja Mirka Šćepanović koja je jedno vrijeme bila umjetnička direktorica ove institucije, nije pokrivala samo tu poziciju, već je bila i koncertmajstor. S obzirom na to da ste i Vi svirali u orkestru, imate li dvojnu ulogu, ili ćete se isključivo držati pozicije u menadžemntu?

Samo ću obavljati mjesto umjetničkog direktora. I tada sam sugerisao da to ne treba da se radi jer sam bio predsjednik sindikalne organizacije. Onda se na jednoj poziciji dešava više preklapanja. Prvo postoji jasan put kako se postaje član CSO-a, koji bez obzira što ste direktor, niste prošli. Druga stvar i generacijski je bila blizu sa kolegama kao i ja sad, pa se tu isto preklapa pitanje profesionalnog i prijateljskog, pa ne znate kako se u tom trenutku obraćate; kolegi ili koncert majstoru ili umjetničkom direktoru koji je nadležan... Nije to bio najbolji potez sa njene strane. A ja sigurno neću ponoviti istu grešku za koju sam i tada znao da je greška.

Roman je uvijek bio od pomoći Muzičkom centru

Vaš brat je proslavljeni violinista Roman Simović koji spada među pet najboljih u svijetu. Koliko ćete njegove veze koristiti da biste MCCG predstavili svijetu i dovodili velika imena?

Vjerujte mi, tu će na sceni biti totalna zloupotreba položaja brata. On raspolaže izuzetno velikim prijateljskim i profesionalnim kapacitetima u smislu velikog broja kontakata. To je A produkcija evropska i svjetska. Nisam siguran da smo toliko finansijski jaki da možemo da ispratimo taj dio, bez obzira na to što ćemo sve te platforme moći da koristimo preko njega po maksimalno benificiranim uslovima. I do sada on je bio od velike pomoći MCCG i u prethodnoj sezoni i ovoj, Roman je po tom pitanju uvijek bio otvoren za sve aktivnosti u Crnoj Gori koje su dolazile sa pozitivnom pričom, dobrom energijom, kvalitetnom vizijom. Tu je uvijek mogla da se očekuje maksimalna njegova podrška. Sigran sam da sad ima i dodatnu obavezu.

Nije život samo violina i to što trenutno učite

Vaši roditelji takođe su bili univerzitetski profesiori, čak i Roman jedno vrijeme. Kako ste se Vi snašli u toj ulozi, jer nije lako prenijeti znanje mlađim generacijama, ipak je to veoma odgovoran posao?

Danas je to drugačiji izazov nego kad su moji roditelji bili u svojoj punoj snazi. I dalje je individualan pristup svakom ljudskom biću ono što je najveći izazov - naći pristup svakom pojedincu, naći način kako mu prodati nešto, kako ga privoliti da on nešto prihvati ili na najbolji način nađe svoj put, a ne da bude nečija kopija. To su veliki izazovi, pogotovo danas kad su svakakvi sadržaji jednim klikom lako dostupni. Negdje rad na fakultetu mi je bio logičan iskorak s obzirom na to da sam ranije radio na nivou osnovnog i srednjeg muzičkog obrazovanja. To su isto djeca, malo veća sa drugačijim zanimanjima i drugačijim načinom komunikacije. U većini slučajeva to su mladi, odgovorni ljudi sa kojima možete da popruičate o svim mogućim životnim temama, što često praktikujem. Nije život samo violina i to što trenutno učite. Volim da čujem i njihova mišljenja na mnoge teme. Često se naša mišljenja razlikuju, ja usvajam neka njihova viđenja, oni moja i to je divna interakcija koju sam praktikovao i u srednjem obrazovanju, a kamoli na fakultetu. To je vječiti izazov, jer nikad ne znate ko vam prolazi kroz vrata i ko će vam biti sljedeći student. Na neki način ste zahvaljujući njima opet mladi, zanimljivo vam je, nasmijani ste. Nekad tu ima i kritike, poprilično sam zahtjevan, imam taj arhaičan pristup radu, tražim disciplinu i maksimalno zalaganje, imam puno razumijevanja i kad se dešavaju odstupanja. Ako vidim da student daje sve od sebe i ja ću mu dati petsto puta više, ne postoji granica. Ali ako vidim da nema zalaganja, tu pomoći nema.

( Marija Vasić )