Božićna radost

U kalendaru Pravoslavne Crkve, a to istovremeno znači - u velikom dijelu crnogorske tradicije, period od Božića do Maloga Božića (07. do 14. januar, po numeraciji Gregorijanskog kalendara), predstavlja naročito veseli period ispunjen druženjem, posjetama i bratskim gozbama. Razlog ovoj radosti je proslavljanje događaja rođenja Bogomladenca Hrista, a sa tim u vezi i početka novog godišnjeg kruga. Malo ljudi o tome svakodnevno (ili uopšte) misli, ali je velika stvar činjenica da se Zemlja sa najudaljenije tačke svog elipsoidnog puta, baš u ove dane, vraća bliže Suncu. Kao sa ivice nekog beskrajnog ponora, svake godine, nanovo, u novi pokušaj života. Pticama, pčelama i cvijeću taj život ide kao od šale, nekako lako. I život i smrt. Mi ljudi ga, po nekoj urođenoj sklonosti, izrazito komplikujemo.

Zato je činjenica da se Bog rodio kao čovjek, izvor velikog optimizma, od kad postoji biblijski tekst i sve ono što je njim inspirisano. Kao da u tom događaju, sva ova naša cikličnost, sva ta smjena rađanja i umiranja, dobija neku opravdanost i neki razlog da u njoj tražimo viši smisao. Bog, koji sve drži i svakom stihijom upravlja, postao je čovjek. Malo, nemoćno, i svakakvim propadanjima sklono biće. Onaj bez čijeg prisustva i nadzora ne biva ništa, postao je beba, ljudski mladunac - tako slab i nezaštićen, da mu je trebala, pod hitno, pomoć ljudi. Najprije Majke koja ga je rodila, a potom pravednog Josifa, pa onda okolnih pastira…

Naučno je dokazano, da je od svih mladunaca, pilića i larvi, u momentu dolaska na ovaj svijet - najnemoćniji čovjek. Dok ostalima treba par minuta da se odupru na noge, ili par sedmica da razmašu svoja krila, sve to kod ljudskog novorođenčeta traje mjesecima i godinama. Pa eto takav slabić među živim dušama odlučio je biti i Stvoritelj! Umni pjesnik Jovan Dučić postavio je monumentalno pitanje u svom ”govoru Bogu”, koje glasi:

"Jesmo li kao u iskonske sate

Nalik na tvoje obličje i danas?

Ako li nismo, kakva tuga za nas,

Ako li jesmo, kakva beda za te".

Međutim, sadržaj božićnih praznika pobjednički nadilazi preko ovog dramatičnog pitanja i još dramatičnije zebnje. On kaže da je poslije toliko vremena proteklog od ”iskonskih sati” stvaranja, Stvoritelj pohrlio svom stvorenju. Da ga ispravi, dodatno uobliči, uspravi i usmjeri na pravu stranu. I to ne čini izdavanjem nekih direktiva sa nebesa (starozavjetnim manirom), nego preuzimanjem na sebe, u potpunosti, ljudske sudbine. Od devetomjesečnog boravka u majčinskoj utrobi, preko svih faza odrastanja i sazrijevanja, do hvatanja u koštac sa tragizmom čovjekove sudbe u istoriji. Zato Njegošev najmudriji junak izgovara stihove kako ”nema dana bez očnoga vida, niti prave slave bez Božića”. Ova lozinka igumana Stefana nije samo tek jedna među tolikim replikama u Njegoševom književnom opusu, nego ona ima svojstvo epiloga, krune, posljednje poruke vladike - poete.

Božija Majka, Presveta Bogorodica Marija, ličnost koja je, na razne načine, inspirisala tolike umjetnike, mislioce i narodne vođe, predstavlja prvog čovjeka koji je na sebe preuzeo ulogu, paradoksalnu, predivnu i nestvarnu - Davaoca života Bogu! U svom premudrom promislu Bog je blagoizvolio da se spusti do tog nivoa nemoći, na kom će mu, neizostavno trebati pomoć ljudi. To je vrhunac pedagogije, kako one roditeljske tako i one učiteljske: ”Ajde sad ti, da te vidim kako ti to radiš”. Od tada, od tog prvog Bogorodičinog zagrljaja uplakanog Djeteta, preko onog (”Pijeta”) pod krstom u kom plače Roditelj, pa sve do naših današnjih zagrljaja - božićna poruka je maksimalno motivaciona: zagrlimo jedni druge, onako kao što bi (da možemo) zagrlili samog Boga. S tim što Božije prisustvo u čovjeku nije stvar neke nadahnute simbolike i rijetke imaginacije, nego nam ga Božić nudi kao potpunu realnost, koja je eto, na dohvat ruke. Ako je Tvorac svoga Sina mogao učiniti sinom ljudi, onda i mi, kroz ”očni vid” ovog praznika možemo i moramo svakoga čovjeka vidjeti sinom Božijim, slikom Boga Živoga, malim Gospodom - gospodinom.

Na uobičajeno oslovljavanje ljudi koje sam ”ponio iz kuće”, još mi poneko odgovara ljevičarski: ”Nijesam ti ja pope gospodin, nego obični siromah, seljak, radnik”. Na određenom nivou rasuđivanja ovakav stav je utemeljen i opravdan. Ali mi uvjerenje ne dozvoljava da titulu gospodina ostavim za stalešku, sociološku upotrebu. Njena etimologija je duboko bogoslovska i samim tim, egzistencijalistička. Sve ovo ograničeno i prolazno u nama, potiče od Bespočetnog i Beskrajnog. A napravljeno je da ”radi” tako da se u taj Beskraj vrati. I to ne kao otpadak koji ide na reciklažu, nego kao tvorevina koja svoj puni smisao dobija u Tvorcu.

Otuda su strpljenje, nošenje trenutnih nemoći i neriješenih pitanja, kao i vjera u nevidljivu budućnost - osnovne karakteristike života inspirisanog božićnim porukama. Nasuprot njima stoje zahtjevi da se ”odmah i sada” sve reguliše, razriješi i da sve postane vidljivo, izvjesno i dostupno golom oku. Genijalni Leso Ivanović je odavno zaključio da ”zalud oko daljinama pipa”, a Petar Drugi Petrović da su ”budale kod očiju slijepe”, što se sve uliva u beskrajni okean drevnih svetootačkih mudrosti koje kažu da se neke dublje istine bolje i jasnije vide srcem nego fizičkim očima.

I zbilja - ima ljudi sa oštećenim vidom, pa i onih koji su bez takvog vida u potpunosti ostali, ali niko nije stupio u ovaj život a da nema srce. Srce je, a ne oko, osnovni preduslov ljudskosti. Najprije onaj srčani mišić kojim se bave kardiolozi, ali potom, još važnije i dublje od toga - srce kao oko duše.

Kao najosjetljiviji senzor, čulo radosti i tuge, čulo kojim vidimo ono u šta vjerujemo; čulo kome ne trebaju materijalni dokazi, nego samo otkucaj drugog srca na drugoj strani. Onaj srčani mišić može i da stane, a ovo duhovno srce je budno i onda kada čovjek usni vječitim snom. „Ja spavam, a srce je moje budno“ - kaže psalamski stih koji se kao epitaf koristi na hrišćanskim nadgrobnim spomenicima.

Zato, u svjetlosti ovog praznika, nema mrtvih, nema nestalih, nema bezvrijednih. I nema ljudi bez srca. Nekima je možda zaleđeno usljed raznoraznih okolnosti, ali se svako da otopiti, na prazničnoj vatri, koja u božićne dane ”plama bolje nego igda”.

( Gojko Perović )