Opasna potraga za identitetom

Svi ljudi se pitaju ko su, odakle su došli i koji je njihov identitet. Ova potraga za identitetom je važna i fascinantna, ali može biti i opasna. U pokušaju da definišem jasan identitet za sebe, mogao bih da se izolujem od svijeta. Mogao bih zaključiti da je moj identitet definisan pripadnošću jednoj grupi ljudi, isticanjem onih djelova u meni koji me povezuju sa odabranom grupom, a ignorisanjem svih mojih drugih djelova.

Međutim, ljudi su nevjerovatno složena bića. Ako se fokusiramo na samo jedan dio našeg identiteta i zamislimo da je samo on važan, ne možemo razumjeti ko smo zapravo. Na primjer, za mene kao Jevrejina, očigledno je da su jevrejska istorija i jevrejska kultura važne za moj identitet. Ali da bih razumio ko sam, jevrejska priča nikako nije dovoljna. Sastavljen sam od mnogih djelova koji su došli sa svih strana svijeta.

Volim fudbal, koji sam dobio od Britanaca. Oni su izmislili ovu igru. Dakle, kada šutnem loptu u gol, malo sam Britanac. Volim da popijem kafu ujutru, za šta moram da se zahvalim Etiopljanima koji su otkrili kafu i Arapima i Turcima koji su taj napitak pronijeli nadaleko.

Volim da kafu zasladim kašikom šećera, pa sam zahvalan Papuancima koji su odomaćili šećernu trsku u Novoj Gvineji prije najmanje 8.000 godina. Ponekad u kafu stavim komadić čokolade, koja mi je došla čak iz tropskih šuma Centralne Amerike i Amazonije, gdje su Indijanci počeli da prave poslastice od kakaoa možda još prije 5.000 godina.

Neki Jevreji ne vole fudbal, ne piju kafu i izbjegavaju šećer i čokoladu. Ali i dalje mnogo duguju strancima. Hebrejski, sveti jezik judaizma, dobio je mnoge riječi, idiome i osnovne strukture iz drugih jezika kao što su feničanski, akadski, grčki, arapski i što je najvažnije aramejski. Čitavi djelovi Starog zavjeta su napisani na aramejskom, a ne na hebrejskom, kao i veliki djelovi Mišne, Talmuda i drugih ključnih jevrejskih djela.

Drevni Aramejci su obožavali boga Hadada, a ne Jehovu, i ubili su nekoliko jevrejskih kraljeva, ali se hebrejski jezik i jevrejska kultura teško mogu zamisliti bez aramejskog doprinosa. Ortodoksni Jevreji napuštaju svijet uz aramejski zvuk kadiš molitve. U nekom trenutku prije oko 2.500 godina, Jevreji su čak napustili sopstveno hebrejsko pismo i do danas pišu Toru, Talmud i svoje dnevne novine aramejskim pismom.

Što se tiče same ideje pisanja, to nije doprinos Aramejaca, već starih Sumera. Hiljadama godina prije nego što je prvi Jevrejin živio, neki sumerski štreberi su započeli posao: pomoću štapa utisnite oznake na komad blata. Izmislili su kod za ove oznake i stvorili tehnologiju pisanja, koja nam je na kraju dala knjige, novine i internet stranice.

Ne samo jezik i sistem pisanja, nego čak i osnovna vjerska uvjerenja došla su u judaizam spolja. Na primjer, vjerovanje da ljudi imaju vječnu dušu koja se kažnjava ili nagrađuje u zagrobnom životu nigdje se ne pominje u Tori, i očigledno nije bilo ključni dio biblijskog judaizma.

Starozavjetni Bog nikada ne obećava ljudima da će, ako slijede njegove zapovijesti, uživati u vječnom blaženstvu na nebu, i nigdje ne prijeti da će, ako zgriješe, zauvijek goreti u paklu. Vjera u lični zagrobni život ušla je u judaizam iz drugih vjera, posebno iz grčke filozofije Platona i iz persijske religije zoroastrizma. Persijanci su takođe dali Jevrejima ideju o đavolu - i o mesiji.

Od hrane do filozofije, od medicine do umjetnosti, većina onoga što nas održava u životu, i većina onoga što čini život vrijednim, su stvari koje nisu izmislili pripadnici moje nacije, već ljudi iz cijelog svijeta. To važi ne samo za Jevreje, nego za sve. Jednom je neko ko je želio da omalovaži afričke kulture podrugljivo upitao: “Ko je Tolstoj među Zuluima?”

Ta osoba je sigurno vjerovala da kultura bilo kojeg afričkog naroda - bilo Zulua ili bilo koga drugog - nije proizvela književna djela koja se mogu uporediti sa Tolstojevim “Ratom i mirom” ili “Anom Karenjinom”.

Ralf Vajli, afroamerički novinar, odgovorio je na ovaj izazov zadivljujuće jednostavno. Vajli nije naveo Zulu autore kao što su Benedikt Valet Vilakazi, Mazisi Kunene ili Džon Langalibalele Dube. Niti je uopšteno insistirao na tome da su afrički autori poput Činue Ačebea, Čimamande Ngozi Adiči ili Ngugija va Tiongoa jednako dobri kao zapadni autori.

Vajli je potpuno zaobišao ovu sektašku zamku. Umjesto toga, on je u svojoj knjizi “Dark Witness” napisao da je “Tolstoj Tolstoj među Zuluima - osim ako ne nađete profit u ograđivanju univerzalnog vlasništva čovječanstva u isključivo plemensko vlasništvo”.

Od hrane do filozofije, od medicine do umjetnosti, većina onoga što nas održava u životu, i većina onoga što čini život vrijednim, su stvari koje nisu izmislili pripadnici moje nacije, već ljudi iz cijelog svijeta

Za razliku od stavova fanatičnih rasista, kao i ljudi koji osudu “kulturnog prisvajanja” dovode do krajnosti, Tolstoj nije isključivo vlasništvo Rusa. Tolstoj pripada svim ljudima. Sam Tolstoj je bio pod dubokim uticajem ideja stranaca poput Francuza Viktora Igoa i Njemca Artura Šopenhauera, a da ne pominjemo Isusa i Budu. Tolstoj govori o osjećanjima, pitanjima i uvidima koji su relevantni za stanovnike Durbana i Johanesburga ništa manje nego za one u Moskvi i Sankt Peterburgu.

Prije dvije hiljade godina, afričko-rimski pisac Terencije, oslobođeni rob, izrazio je istu ključnu ideju kada je rekao: “Ja sam čovjek, i ništa ljudsko nije mi strano”. Svako ljudsko biće je nasljednik cjelokupnog ljudskog stvaralaštva. Ljudi koji u potrazi za svojim identitetom sužavaju svoj svijet na priču o jednoj naciji, okreću leđa svojoj ljudskosti. Oni obezvređuju ono što dijele sa svim drugim ljudima. I obezvređuju daleko dublje stvari.

Svi izumi i ideje ljudi u posljednjih nekoliko hiljada godina samo su gornja kora onoga što jesmo. Ispod ove kore, u dubinama naših tijela i umova, nalaze se stvari koje su evoluirale milionima godina, mnogo prije nego što su postojali ljudi. Ova duboka misterija se manifestuje u svemu što osjećam i mislim. Da bih razumio ko sam, potrebno je otvoriti se ovoj misteriji i istražiti je, umjesto da se zadovoljim pričom o tome kako pripadam jednom plemenu ljudi koji su živjeli nekoliko hiljada godina na nekim brdima pored neke rijeke.

Uska plemenska priča može poslužiti kao oštro oružje u bitkama politike identiteta, ali ona ima visoku cijenu

Razmislimo, na primjer, o našim ritualima udvaranja. Šta osjećamo kada vidimo nekoga ko nam je privlačan, kada se prvi put držimo za ruke, kada se prvi put poljubimo? Pomislite na tu emocionalnu oluju, nade i strahove, leptiriće u stomaku, porast tjelesne toplote, ubrzano disanje. Šta su sve te stvari kojima su pisci beskrajno fascinirani, i o kojima pjevači nikad neće prestati da pjevaju?

To nisu stvari koje su izmislili Jevreji, Aramejci, Rusi ili Zului. Ove stvari nisu izmislili ljudi. Evolucija ih je oblikovala milionima godina, a mi ih dijelimo ne samo sa svim drugim ljudima, već i sa šimpanzama, delfinima, medvjedima i brojnim drugim životinjama.

Vjerski rituali poput jevrejske bar micve ili hrišćanske euharistije stari su najviše 2.000 godina i povezuju sadašnju generaciju sa oko 100 prethodnih generacija. Nasuprot tome, rituali romantike sisara stari su desetine miliona godina i povezuju nas sa milionima prethodnih generacija sisara, pa čak i sa precima prije sisara.

Ako insistiram na tome da svoj identitet suzim na činjenicu da pripadam jednoj specifičnoj ljudskoj grupi, onda sve to ignorišem. U svom identitetu ostavljam malo mjesta za fudbal i čokoladu, aramejski i Tolstoja, pa čak i za romantiku. Ono što ostaje je uska plemenska priča, koja može poslužiti kao oštro oružje u bitkama politike identiteta, ali koja ima visoku cijenu. Dokle god se držim te uske priče, nikada neću saznati istinu o sebi.

Autor je istoričar, filozof i pisac

Članak je objavljen u časopisu “Tajm”

Priredila: Angelina Šofranac

( Juval Noa Harari )