Dvadeset dvije godine "Teatra mladih": Svaka predstava je avantura

Mladi dramski umjetnici, glumci koji su diplomirali na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, tada njih četvoro, prije tačno 22 godine osnovali su nevladinu organizaciju “Teatar mladih”. Na današnji dan, 15. januara 2001. godine zvanično su krenuli sa radom, i to prvim projektom “Maska - drugo lice glumca”...

Jedan od osnivača, i dan-danas aktivan član Teatra mladih, glumac Gradskog pozorišta Podgorica i profesor na FDU na Cetinju, Branko Ilić u razgovoru za “Vijesti” ističe da u vrijeme kada su počinjali, nezavisne scene u Crnoj Gori nije ni bilo...

”Sve su započele Ivana Mrvaljević i Vesna Vujošević”, podsjeća on i nastavlja:

”Kasnije smo se priključili Maja Šarenac i ja, a zatim podmladak Branka Femić Šćekić i Katarina Krek... Nismo znali kako će sve izgledati, ali smo znali da imamo volje, znanja i hrabrosti za više od toga da čekamo da nas neko pozove”, priča on...

Brojni izazovi bili su pred njima, tada glumcima na pragu svojih karijera a bez kojih je danas pozorišni repertoar u Crnoj Gori nezamisliv... Mnogo toga je za njima, istrajavaju i danas, prepuštaju se avanturama od one koja je bila osnivanje Teatra mladih, pa do svakojakih, o kojima Ilić govori za “Vijesti”... No, bez obzira na sve, uvijek su znali čemu teže i šta žele...

Njihov cilj, prije svega, bio je zaštita interesa mladih dramskih umjetnika Crne Gore, pa je tako njihov rad usmjeren na okupljanje i udruženo angažovanje sa drugim sličnim organizacijama i zainteresovanim umjetnicima, bilo iz države, okruženja ili inostranstva, a tu je i rad na obogaćivanju i istraživanju sopstvenog scenskog izraza.

”Posebno mjesto u našem radu pripada pripremi i organizaciji predstava, biranog i angažovanog pozorišnog jezika. Smatramo da je neophodno uvesti novu energiju u naše pozorište, entuzijazam i visoki profesionalizam, jer se time stvara protivteža modelu zvaničnog pozorišnog jezika, razvija se demokratska atmosfera i stvaraju se odlični uslovi za razvoj kritičkog promišljanja - najvažnijeg faktora za napredak. Iz potrebe za istraživanjem novih tehnika scenskog izraza, kao i njihovom primjenom u radu sa djecom i mladima, ali i studentima i profesionalcima, ubrzo nakon osnivanja počinjemo praksu organizovanja dramskih radionica, a kasnije i performansa”, piše na sajtu teatarmladih.wordpress.com.

Svoja sjećanja na početke, scenu nekada i danas, izazove, anegdote, pa i položaj teatra i Teatra mladih u društvu tokom protekle 22 godine, za “Vijesti” dijeli Branko Ilić.

Osnovan prije 22 godine, Teatar mladih imao je jasan cilj, viziju i misiju da napravi mjesto za mlade glumce, reditelje, pozorišne radnike na crnogorskoj (nezavisnoj) teatarskoj sceni. Kako je sve to izgledalo na početku? Koliko je volje bilo potrebno i sa kakvim izazovima ste se susretali?

Kada smo počeli nije bilo nezavisne scene. Nismo znali kako će sve izgledati, ali smo znali da imamo volje, znanja i hrabrosti za više od toga da čekamo da nas neko pozove. Sve su započele Ivana Mrvaljević i Vesna Vujošević. Kasnije smo se priključili Maja Šarenac i ja, a zatim podmladak Branka Femić Šćekić i Katarina Krek. Imali smo volju i želju za radom i istraživanjem mogućnosti, sopstvenih, umjetničkih i tržišnih.

Presudna je bila potreba za radom. Najveći izazov je bio stvoriti nešto od ničega. Stoga smo birali komade koje je bilo moguće uraditi skromnim sredstvima, a da imaju umjetnički nivo. Prije svega toga izazov je bio naći bilo kakva materijalna sredstva. I naravno, izazov je bilo i izboriti se sa onim provincijalnim stavovima - “Šta ćete vi? Kako ćete vi? Nećete vi to umjeti!”.

Djeluje da, kako tada tako i danas, sanjate iste snove i na istom ste zadatku. Koliko se toga promijenilo generalno, u društvu, publici, pozorištu, Crnoj Gori i kako je to uticalo na Vas?

Promjene nisu velike, ali ih ima. Danas više nije neobično da se grupa nezavisnih umjetnika osmjeli i sama započne neku produkciju. Danas je lakše dobiti sredstva. Međunarodni konkursi su dostupniji. Domaći su još pod partijskim uticajima, ali je moguće i tu dobiti sredstva. Stasale su nove generacije i bore se za svoj prostor, a to će neminovno uticati i na poboljšanje kvaliteta rada nezavisne scene.

Na planu odnosa države prema nezavisnoj sceni pomaci postoje ili bolje reći neke naznake. Prvi put poslije 20 godina nas je neko iz Ministarstva kulture pitao šta mislimo i na koji način bismo i šta mijenjali u ovoj uzajamnoj relaciji. Zakon o kulturi je isti neodređen, nejasan, nepodsticajan za ulaganje u kulturu i konkursi čije su raspodjele sredstava nedovoljno transparentne i neprecizno definisane. Postoje naznake da će se nešto na tom planu raditi… Vidjećemo!

Kako biste sumirali prethodne dvije decenije u Vašem teatru? Šta je sve iznjedrio Teatar mladih, koliko je sve to važno i da li je prepoznato? Postoji li nešto što posebno pamtite, bilo da su anegdote, komplikacije i izazovi ili saradnja?

Dvanaest predstava: “Noć Tribada”, “Zelena gora”, “Lista za ljubav”, “Cvrčak i Mrav”, “Ljepotica i zvijer”, “Čorba od kanarinca”, “Creeps”, “Mrakuša”, “Crvenkapa”, “Pola-pola”, “Porodične priče”, “Djeda Mraz postoji”, od kojih je sedam živo, igraju se u skladu sa mogućnostima. Tri radionice. Koprodukcije sa skoro svim ustanovama kulture u Crnoj Gori. Više od stotinu ljudi koji su kao saradnici dali svoj doprinos Teatru mladih i bili ljudski plaćeni za svoj rad. Mislim da naš rad prepoznaje publika prije svega, jer najteže u pozorištu je dugo igrati predstavu i puniti salu. Danas predstave prije nestanu, nego što nastanu. Naše predstave se igraju po deset i više godina. “Čorba od kanarinca” je odigrana više od 150 puta, “Ljepotica i zvijer” se igra evo 14 godina.

Svaka naša predstava je avantura. Od rada na njoj, pa do svakog pojedinačnog igranja. Putovali smo po zemlji i regionu, ostajali zaglavljeni u snijegu, nosili smo scenografiju avionom u Moskvu, kad nas je dočekao crnogorski ataše na aerodromu, nije mogao da vjeruje da nosimo sa sobom metalnu skalameriju od dva metra visine koja je bila neko imaginarno ogledalo u “Čorbi od kanarinca”, koje ne može da stane u njegov auto. Jedva su nas pustili i u avion da je unesemo. Ali… Show must go on, a mi nismo htjeli da tezgarimo i da igramo bez scenografije.

Šta Teatar mladih radi danas, koje su to predstave novije produkcije i kakvo je interesovanje i stručne javnosti, među kolegama, ali i laičke? Kakva je saradnja sa institucijama kulture, ali i drugim sličnim udruženjima?

Najnovije predstave su “Noć tribada” u saradnji sa Savjetom Evrope, Centrom za kulturu Tivat, Fakultetom dramskih umjetnosti, Pravnim fakultetom i Univerzitetom Crne Gore. Zatim “Zelena gora” koja je koprodukcija sa Kulturnim centrom “Nikola Đurković” iz Kotora, a pokrovitelji su Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, Agencija za zaštitu životne sredine, Zavod za hidrometeorologiju i seizmologiju, Fond za zaštitu životne sredine, Centar za ekotoksikološka istraživanja, JP Prirodnjački muzej, JP Nacionalni parkovi. Eto… broj ljudi i institucija koje imaju povjerenja u nas, najbolje govore o našim projektima.

Sve naše predstave su koprodukcije i igraju se u saradnji sa institucijama, ali i samostalno. Tako da sve te saradnje su i dalje aktivne. Što se tiče interesovanja stručne javnosti, ja znam za one ljude iz struke koji sarađuju sa nama i njihovo mišljenje nam je izuzetno važno, tim prije jer zajedno stvaramo, druga stručna mišljenja ogledaju se u pozivima na festivale i nagradama. Naša predstava “Ljepotica i zvijer” je dobila nagradu za “izuzetan producentski poduhvat i predstavu u cjelini”, ja sam nagrađen u istoj predstavi za najbolju mušku ulogu. Učestvovali smo na svim festivalima u zemlji i u nekim van. Što se laičkog suda tiče, najbolje govore pune sale i zadovoljni saradnici koji preko nas uz pomoć umjetnosti šire svoje ideje i projekte.

U međuvremenu, ekipa osnivača postala je poznata na crnogorskoj pozorišnoj sceni, a Teatar je obogaćen i podmlatkom. S obzirom na to da ste i profesor na FDU, šta biste rekli kakve su mlađe kolege, prepoznajete li strast za stvaranjem, igrom i borbom? Sa druge strane, da li starije, profesionalno ostvarene kolege, zadržavaju snagu i polet kao u početku?

Čini mi se da veći žar imamo sada nego prije. Što bi rekli, nikad mlađi nećemo biti (hahaha)! Sve je to individualno i zavisi najviše od pojedinca samog. Kada se udruže jaki pojedinci tek je onda grupa jaka. Mi smo svjesni da mladi donose novu snagu i kvalitet. Projekti oslonjeni na mlade su “Zelena gora”, gdje igraju tek svršeni studenti Danica Rajković i Lazar Đurđević. Takođe, u predstavi “Lista za ljubav” igra Lara Dragović, zatim “Pola pola” je predstava koja je kao diplomski ispit uvrštena u repertoar Teatra mladih, a u kojoj sve uloge igraju mladi.

Ipak, od svakog od njih pojedinačno zavisi njihova lična borba. Bićemo srećni ako oni u budućnosti predlože i pokrenu neki projekat… Najvažniji je dobar projekat, jer se onda okupimo i kad počnemo nema odustajanja, bude i zamora, problema, ali može se!

Na koji način i šta pozorište može ponuditi mladima, umjetnicima i publici?

Zavisi od pozorišta. U najboljem slučaju to je par premijera godišnje, pod uslovom da igrate u svakoj. Nema mjesta za sve u svakoj. Ne misli se o glumcima. Pozorišni programi se ne rade unaprijed četiri godine u odnosu na potrebe društva i ansambl koji imaju, što je uslov da budete izabrani na mjesto direktora, nego je to uglavnom sticaj okolnosti, koji je reditelj slobodan, šta se njemu radi, a glumci će se već neki naći… Zato glumci žele i rade samostalno šta mogu i kako mogu.

A mladoj publici pozorišta nude svašta… A trebalo bi da nude posebno probran repertoar, pažljivo odabranih naslova u konsultaciji sa obrazovnim ustanovama, a u skladu sa trenutnim društvenim problemima koji muče zajednicu i omladinu. Toga vrlo malo ima.

Koje su teme u fokusi Teatra mladih i zbog čega?

Teme koje se tiču naše zajednice. Društveno politički odnosi. Odnos prema djeci. Sloboda: govora, misli, izbora… Sve ono što mislimo da zaista zanima naše građane. Zbog toga što mislimo da to ovom društvu nedostaje… Kada ljudi iz publike vide svoju sliku bar malo se zapitaju. A to bi trebalo da je cilj umjetnosti, da pokuša da utiče.

Na čemu trenutno radite i imate li neki plan za tekuću godinu?

Plan nam je da što više igramo naše predstave i da nastavimo započete saradnje. Planiramo jedan projekat o ljudskim pravima. Veliki su nam planovi pa je neozbiljno govoriti o njima, a ne realizovati ih.

I predsjednik je publika

Skoro je na jednom portalu izašao snimak vašeg nastupa na svečanosti povodom proslave dana Pravnog fakulteta i tekst u kome vas prozivaju da ste održali “vulgaran govor kojim ste šokirali i Mila Đukanovića”, sa zaključkom da ste u “okviru predstave (svog skeča) pričali svoje seksualne dogodovštine sa jednom ženom”... S obzirom na niz ranijih shvatanja i prihvatanja pozorišta, kako biste prokomentarisali ovu situaciju?

Ha-ha-ha-ha, eto to vam je slika i prilika naše zajednice. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Naime, radilo se o tome da sam pozvan od strane dekanice Pravnog fakulteta, Anete Spaić, da izvedem dio iz predstave “Noć tribada”, Dakle, ja niti sam držao govor, niti sam bio vulgaran, nego sam na zahtjev organizatora izvodio dio umjetničkog djela, fikciju, igru - glumu, koja doduše ima tu moć da pametne zapita, a primitivne šokira.

Žalosno je to što pojedini dušebrižnici, tumače da sam ja bio vulgaran, jer sam se u nekom trenutku obratio predsjedniku, ponovo namjerno zaboravljajući činjenicu da je u tom trenutku predsjednik zajedno sa svima ostalima bio publika. To je još jedna moć pozorišta - da sve u publici čini jednakima. I to se na snimku i vidi – da se obraćam predsjedniku, dekanesi, rektoru, predsjednici skupštine, gradonačelniku, jednako kao svima ostalima u sali, jer oni su, ili bi trebalo da budu, jednaki svima nama - ljudima. Dakle obraćam im se baš kao što to čini lik u predstavi.

Upravo ovaj pokušaj medijskog linča je pokazatelj koliko nam je kao društvu, nasušno potrebna kultura i pozorište, te stoga pozivam sve ugledne pravnike, tužioce, gđu predsjednicu skupštine, gospodina predsjednika, rektora, i sve koji su bili na tom događaju, da pogledaju cijelu predstavu “Noć tribada” kako bi se uvjerili u poruku o slobodi žena koju nosi ova predstava.

Bilo kako bilo, ako je ovo zaista stav nekih “uglednih pravnika” ili pokušaj medijskog linča, moram vam priznati da sam prvi put u životu poželio da moja djeca odu što dalje iz ove lijepe zemlje.

Jedna stvar me, ipak, raduje. Izgleda da sam odlično glumio, ako sam u nekim primitivnim glavama izazvao ovakvu pometnju, jer kako kaže još jedan lik iz predstave, zove se Hamlet, za neupućene, napisao ga je Šekspir: “Cilj glume je da bude, takoreći, ogledalo prirode, da vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a samom sadašnjem pokoljenju i biću svijeta, njegov oblik i otisak”.

Crnoj Gori nedostaje umjetnički underground

Za Vama su uspješne predstave, no, koliko domaća publika ima prilike da uživa u njima, s obzirom na nedostatak kapaciteta u prostornom smislu?

Zahvaljujući Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” čija uprava ima razumijevanja za nezavisne produkcije, mi naše predstave možemo da igramo tamo, onoliko koliko je to moguće. U ostalim gradovima je slična situacija. Kulturni centri su nedovoljno iskorišćeni, naročito na sjeveru Crne Gore. Nije nemoguće, mada je teško organizaciono. Crnoj Gori upravo nedostaje umjetnički underground - prostor gdje bi se okupljali mladi koji misle da imaju šta da ponude.

Najveći kreativni potencijal nalazi se u želji i potrebi za umjetničkim izrazom. Mladi umjetnici Crne Gore je imaju, zašto im ne omogućiti neki univerzalni prostor u kome bi mogli da se okupljaju i uz planiranje i koordinaciju da im se dozvoli da stvaraju. Postoje razne opcije za iznalaženje takvog prostora, ali do sada nije bilo sluha na instancama koje bi to mogle i morale omogućiti. Već smo pokušali sa konkretnim prostorom i planom oživljavanja istog, ali nismo naišli na razumijevanje.

( Jelena Kontić )