Poezija je najveća zavodnica

Čitajući novu zbirku poezije pjesnikinje Nataše Žurić “Aurorina zalud”, recenzentkinja Dijana Tiganj ističe da čitalac dolazi do činjenice da je u poeziji skrivena suština života, smrti i ljubavi, odnosno da poezija postaje istinska filozofija traganja ljudskog bića i slobode duha.

U pitanju je peta zbirka poezije Nataše Žurić, objavljena je protekle sedmice, u izdanju JU Ratkovićevih večeri poezije, na čelu sa Kemalom Musićem, uz podršku Ministarstva kulture i medija. Predstavljajući najnoviju knjigu, Žurićeva ističe da “Aurorina zalud” sadrži 46 pjesama, tematski raznolikih i svrstanih u podnaslove koji tematikom, svaki ponaosob, donose određeni tonalitet, da bi se na kraju spojili u kompoziciju.

”Nadam se, da će upravo ta raznolikost voditi čitaoca kroz poetske niti koje će u njemu buditi pitanja, odgovore, kao i dileme... Čitalac će se susresti sa pet cjelina, koje, opet naglašavam, čine neraskidivu kompoziciju. U svakoj ponaosob utkana sam kao vinovnik i svjedok. Smatram da samo na taj način poezija donosi iskrenost i emociju koju čitalac zna osjetiti i prepoznati. Mislim, da je to jedini način da poezija preživi”, kaže autorka na početku razgovora za “Vijesti”.

Magistar književnosti, Dijana Tiganj u tekstu “Pjesnik između života i smrti, zore i mraka” dodaje da zbirka jeste raznolika, izdijeljena u nekoliko manjih ciklusa i da se u njoj nižu pjesme nevezanog, slobodnog stiha, bez rime i versifikacijskih ili kojih drugih ograničenja.

”Zbirkom poezije ‘Aurorina zalud’ Nataša svoj pjesnički izraz obogaćuje i do kraja usavršava svoj glas koji se u njenoj najranijoj poeziji javljao u naznakama. Iskočivši iz sigurnosti svog dosadašnjeg pjesničkog stvaralaštva, tragajući za novim formama, temama, dubljim i skrivenim nitima pjesničke inspiracije, luta kroz ‘šume simbola’, kako davno reče Bodler, i stvara novu poeziju bogate metaforike, složenog pjesničkog izraza i nekonvencionalne upotrebe jezika”, ističe Tiganj.

Kako je došlo do toga da se istrgne i iskoči iz dosadašnjeg pjesničkog okvira i uđe u jedan posve novi i drugačiji ciklus, Žurićeva objašnjava:

”Mislim da se i u prethodnim zbirkama može naslutiti da, kao pjesnikinja, hodam kroz raznolikost - kako forme, tako i pitanja, koje svojim stihovima pokušavam odgonetnuti. Poezija je za mene najveća zavodnica, zavodnica kojoj se ne želim opirati, već joj dozvoliti da me obuzme svojim zamkama. Ova zbirka je upravo jedna od njih, u koju sam rado ‘upala’. U njoj su pjesme nastajale spontanim slijedom dilema i odgovora. Misaona, refleksna poezija, kroz koju na jedan način regenerišem tematiku koju zaokupljam i svojim proznim izrazom. Dijana je apostrofirala dubinu i složenost mog pjesničkog izraza vidljivog kroz ovu zbirku, gdje spajanje nespojivog upoređuje sa avangardnim umjetnicima”, priča pjesnikinja.

Prije nego se korice otvore, upečatljiv naslov intrigira čitaoca i postavlja pitanja ko je Aurora, da li predstavlja zoru koja uzalud sviće, svakog jutra iznova, možda je to pak onaj mirni i tihi dio dana kada život tek počinje, svakog jutra ponovo ili simbolizuje moć boginje, moć novog dana koji će uvijek svanuti, bez obzira na sve... A možda je i tek izvedenica koncepta i selekcije odabrane poezije, pa pjesnikinja odgovara na pitanje “Vijesti” i demistifikuje naslov:

”Sam naslov i jeste konačna kompozicija određenih podnaslova, gdje se poetska struktura same zbirke, nalazi ukliještena između vječitog traganja za onom tankom linijom između rađanja i smrti. Ta tanka linija jeste život koji nestaje, htjeli mi to ili ne, ogrnut kosmičkom tajnom. Zar i Aurora, koja je boginja svjetlosti, praskozorja, ne umire neumoljivo na samom kraju dana, u zaludu svoje raskošnosti u nijansama koje, kao i nju, slikaju i sam život? Sumirano, kao odgovor na Vaše pitanje, zbirka jeste to zaludno svitanje, koje ima samo jedan ishod, kao i život. Daleko od pesimizma, zbirka je poetsko traganje za bivstvovanjem, za esencijom života, između kosmosa i zemljane tišine”, ističe ona.

Naslov je podstakao i recenzentkinju Tiganj na razmišljanje koja primjećuje dualitet poput oksimoronski upečatljivih sintagmi.

”Već sama naslovna sintagma upućuje na novinu u književnom opusu Nataše Žurić. Aurora - boginja jutra, zore, svitanja i svjetlosti, najava novog dana, rađanja nade s jedne strane, a zalud s druge strane kao uzaludnost nadanja, očekivanja i vjerovanja... U tom kontrastu između nade uzaludnosti, svitanja i pomračenja, života i smrti, rađaju se pjesme ove zbirke i neka nova pjesnikinja Nataša Žurić...”, bilježi Tiganj.

Pjesnikinja otkriva i da se Aurora može uočiti i na koricama zbirke, a koje je Žurićeva dizajnirala.

”Tako je, korice knjige sam lično dizajnirala. To je za mene bio prijatan izazov, zagonetan, ne znam da li je vodio on mene, ili ja njega. Pokušala sam, a nadam se i da sam u tome uspjela, da stihove sklopim u sliku. Na koricama možete vidjeti upravo Auroru, čije su boje blijede, osjenčene kosmičkom tajnom. Predstavljen je jedan dio njenog lika, onaj koji se našim prvim plačom, našim rođenjem, dâ vidjeti u našem fizičkom obliku. Njen kapak je zatvoren, pomirljiv, sa suzama koje tiho liju, tražeći svoj put, svoju liniju života. Drugi dio, koji je prekriven, jeste ta kosmička tajna, koja se pretače u našu dušu, naše bitstvo, u sve ono što je neizvjesnost životnog koraka, do samog kraja”, priča Nataša Žurić.

S obzirom na to, kako ovom pjesničkom zbirkom, tako i pjesničkim bićem Žurićeve dominiraju filozofski motivi kojima pokušava otkriti matricu postojanja, rađanja i smrti...

”Motivi jesu životna esencija, životni smisao i besmisao, gdje se prepliću i niti ljubavi, a koja je neoboriv alibi za naš postanak i opstanak. Jedan od podnaslova ove zbirke ‘Lakše je biti čovjek nego pjesnik’, govori o samom pjesniku, koji se iznova rađa i iznova umire, označen tugom, bez koje ne bi bilo ni najtananije poezije, niti iskonskog pjesnika... Inspiracija, kako govorimo o poeziji, jeste zamka života u svim svojim ljepotama, obmanama i grčevitim traganjem da ga otrgnemo od zaluda”, kaže “Vijestima”, a onda dodaje i da li i koliko svakodnevne okolnosti, navike i događaji utiču na njeno stvaralaštvo.

”Same okolnosti, navike, razni događaji, kako lični, tako i društveni, mogu usporiti proces stvaralaštva u dijelu, kada se sve što je u mislima, pretače u zapis, no, ne mogu zaustaviti njihov tok. Poezija je trenutak koji je produkt svega što se odvijalo u mojoj misli, emociji, poput moziaka koji se sklapa u tišini, da bi konačnost objavio uz snažan gong”, zaključuje ona i najavljuje da, u dogovoru sa izdavačem i recenzentkinjom, uskoro slijede i promocije zbirke poezije “Aurorina zalud”, a o čemu će čitaoci, kaže, biti obaviješteni.

“Tihost”

Autorka je, uz poruku čitaocima da uz “Aurorinu zalud” ožive “njena stihovna traganja”, na svom Fejsbuk profilu podijelila i pjesmu, koju “Vijesti” prenose:

Tihost

Da mi je da umrem

Kao jato ptica

Na nebeskom luku

U slobodi krila.

( Jelena Kontić )