Netanjahu je najveći neprijatelj Izraela

Samir Aslan je uradio ono što bi uradio svaki otac. Kada su izraelski vojnici prošle nedjelje upali u njegov dom u izbjegličkom kampu Kalandija da hapse njegovog sina, pritrčao je da ga zaštiti. Ovaj 41-godišnji Palestinac je ubijen. Takvi incidenti su toliko česti da njegova smrt nije privukla veću pažnju. Prošle godine je u okupiranoj Zapadnoj obali, gdje se vojni upadi dešavaju na dnevnom nivou, zabilježeno ubistvo 224 Palestinca. Sva je prilika da će 2023. biti još gora.

Glavni razlog je ultranacionalistička, desničarska religiozna koaliciona vlada u Jerusalimu koja uključuje rasističke, antiarapske ministre odlučne da pripoje cijelu palestinsku teritoriju. Ipak, reakcija izraelskih zapadnih saveznika na ovaj alarmantni, destabilišući razvoj događaja je neobično tiha. Nekolicina je izdala mlaka upozorenja. Niko nije uveo sankcije ili bojkot u rangu onih kakvi su u prošlosti nametani političkim ekstremistima u drugim zemljama.

Sporni planovi koalicije pokreću šire, neprijatno pitanje za SAD i Evropu koje seže dalje od dobro poznatih zloupotreba i nekažnjivosti vojne okupacije. Ukratko, može li se Izrael i dalje smatrati pouzdanim saveznikom koji poštuje zakon i koji dijeli zajedničke vrijednosti i standarde sa zapadnim demokratijama? Možda je to razlog zašto vlade ćute?

U ključnim aspektima, Izrael pod rukovodstvom Benjamina Netanjahua je teret. Opstruira dvodržavno rješenje palestinskog konflikta i prezire UN i međunarodno pravo. Odbija da podrži sankcije Rusiji zbog Ukrajine. Odbacuje nuklearni sporazum sa Iranom prijeteći ratom. Prodaje špijunsku opremu i oružje autoritarnim režimima koji krše ljudska prava.

Ono što je možda još gore je to što Netanjahuova zatucana družina aktivno podriva izraelske demokratske institucije i građanska prava, poput mirnih protesta i prava LGBTQ populacije. Mnogi Izraelci, i Jevreji i Arapi, žestoko se protive toj vladi. Iskusni političari upozoravaju na "građanski rat". Diplomate i generali se bune. Međutim, bezobzirnog i oportunističkog Netanjahua nije briga.

Konvencionalni imperativi za poseban tretman Izraela glase: Izrael je jedina prava demokratija na Bliskom istoku - mora imati podršku. Okružen je neprijateljskim režimima koji žele njegovo uništenje - mora biti odbranjen. Zbog holokausta, Evropa i Amerika su vječiti dužnici jevrejskom narodu - i taj dug se mora poštovati.

Ovo ukorijenjeno razmišljanje objašnjava, ali ne opravdava nevoljnost za suprotstavljanje zatucanim ekstremnim desničarima.

Ministar finansija Bezalel Smotrih, lider Religiozne cionističke partije, koji zagovara aneksiju cijele okupirane Zapadne obale, sada je zadužen za gradnju naselja. Jedan od njegovih prvih poteza je bila zapljena 40 miliona dolara sredstava palestinskih vlasti.

Itamar Ben-Gvir, jedan od lidera partije Jevrejska moć, koji je ranije osuđivan za podsticanje rasizma, sada je novi ministar nacionalne bezbjednosti. Mandat je počeo naredivši policiji da uguši izraelske proteste protiv vlade, zabranivši palestinske zastave i namjernim odlaskom u provokativnu posjetu najosjetljivijem svetilištu u Jerusalimu.

Netanjahuova koalicija brzo djeluje kako bi ukrotila pravosuđe - isti pravosudni sistem koji ga krivično goni zbog korupcije. U međuvremenu, kritikovanje postaje sve rizičnije. Zvika Fogel iz Jevrejske moći prošle nedjelje je optužio opozicione lidere Jaira Lapida i Benija Ganca za "izdaju domovine". Nije čudo što je predsjednik Isak Hercog osjetio potrebu da pozove na smirenost.

Predsjednik SAD Džo Bajden, čvrsti saveznik Izraela, smatra da je očuvanje demokratskih vrijednosti ključna globalna borba našeg vremena. Zbog Netanjahuove prisnosti sa rušiteljem demokratije Donaldom Trampom, ushićenog prihvatanja brazilskog "divnog" pučiste Žaira Bolsonara, drugarskog odnosa sa Vladimirom Putinom i Viktorom Orbanom, Bajden je sigurno u nedoumici na čijoj strani je zapravo premijer sa šest mandata. Progresivni američki jevrejski lideri imaju slične bojazni.

Sjedinjene Države su do sada izbjegavale otvorene kritike izraelske vlade, a takav sramno pasivni pristup zauzele su i države EU i Britanija

Bajden šalje državnog sekretara Entonija Blinkena u Jerusalem kako bi istražio šta se događa, dok bi Netanjahu trebalo da dođe u Vašington sljedećeg mjeseca. To će biti zanimljivo. Ipak, do sada, SAD su izbjegavale otvorene kritike. Ovaj sramno pasivni pristup zauzele su i države EU, i Britanija.

Prilikom posjete Izraelu prošle nedjelje, zvaničnik ministarstva spoljnih poslova lord Ahmed, bezbrižno je proglasio da su bilateralni odnosi dostigli "nove visine".

Teza da je Izrael pod opsadom neprijateljskih režima je nekada bila istinita, ali više ne. Ta zemlja je više puta pokazala da može da se brine o sebi. Takozvani Abrahamovi sporazumi sa UAE, Bahrainom i Marokom osnažili su utvrđeni trend ka koegzistenciji, ako ne i prijateljstvu, sa arapskim svijetom. Netanjahu se nada da će se sljedeći pridružiti Saudijci. Antiizraelski mrziteljski bauci prošlosti - u Egiptu, Iraku, Siriji, Sudanu i Libiji - poraženi su, na ovaj ili onaj način.

Veliki izuzetak je Iran, koji ostaje žestoko antagonističan. Prije ili kasnije, Netanjahu će ponovo zaprijetiti napadom na nuklearna postrojenja Teherana. Rat sa Iranom bi neizbježno uvukao Evropu i SAD. Koliko god da mrze tamošnji režim, to im nije u interesu. Oni su, do sada, uspješno obuzdavali Netanjahua.

Isto tako, eksploziju nalik intifadi na Zapadnoj obali, izazvanu pokušajima ministara da regulišu nelegalna naselja ili uruše palestinske vlasti, Zapad bi smatrao katastrofom koju je moguće izbjeći.

Ipak, postoje znaci da eksplozija predstoji, što potkrepljuje nedavno nasilje i uspon lokalnih palestinskih oružanih grupa povezanih sa Islamskim džihadom u Gazi.

Ugrožavajući podršku zapadne javnosti državi Izrael, podrivanjem njene demokratije i zbunjujući svoje saveznike, Netanjahu i njegovi raspirivači mržnje su se pokazali kao najgori neprijatelji njegove zemlje. Dok oni stvaraju razdor da bi vladali, produbljuje se jaz sa zapadom, a Izrael slabi.

Kako bi bilo ironično da nakon sve "krvi i suza" prolivenih od 1948, kako je to 1993. kazao bivši hrabri premijer Jicak Rabin, konačni fatalni udarac bude zadat iznutra. Ne zaboravite da je Rabin kasnije ubijen. Njegov ubica? Fanatični desničarski jevrejski ultranacionalista.

Članak je preuzet iz "Obzervera"

Prevod: N. Bogetić

( Sajmon Tisdal )