Lakše mi je da pišem o Turskoj nego o našoj zemlji

Roman “Povratak na Zejrek” crnogorskog autora Vladimira Jaćimovića uvršten je protekle sedmice u uži izbor za Ninovu nagradu za roman godine, kao jedan od 13 finalista, prije najužeg kruga.

Prvi Jaćimovićev književni rad objavila je izdavačka kuća “Arhipelag” iz Beograda, u proznoj ediciji “Zlatno runo”.

”Povratak na Zejrek” takođe je među najčitanijim izdanjima Arhipelaga protekle godine, uz neke od kultnih pisaca poput Danila Kiša... Politika je u tekstu “Knjige kojima ćemo se vraćati” objavljenom 17. januara, izdvojila Jaćimovićev roman kao jedno od “najljepših iznenađenja na domaćoj književnoj sceni”.

”S prvim romanom i uopšte prvim objavljenim djelom, Vladimir Jaćimović je svojim bogatim književnim stilom najavio da bi na njega moglo ozbiljno da se računa”, zabilježila je autorka teksta Gordana Popović.

Riječ je o uzbudljivom romanu koji se odigrava u savremenoj Turskoj, uoči posljednjeg vojnog puča 2016. godini, ističe se u opisu. Radnja prati visokog oficira turske vojske Ilkera Bozkurta, koji je upleten u mrežu špijunskih igara i porodičnih istorija... U razgovoru za “Vijesti”, Jaćimović pak otkriva da su u osnovi njegovog romana dvije ukrštene priče. Pored one o Ilkeru Bozkurtu, druga je o nepoznatim slikarima koji su u 13. vijeku iz Carigrada dolazili u naše krajeve i iza sebe ostavili freske velike vrijednosti od kojih su neke do danas sačuvane...

”Vremenom će se pokazati da se Bozkurtova porodica preselila iz Sandžaka u Tursku, neposredno poslije Prvog svjetskog rata, ali i da je on odabran od zavjerenika da izvrši napad na Erdogana (predsjednika Republike Turske). Jaćimović neobično precizno i s velikom pripovjedačkom snagom prikazuje savremeni Istanbul, u kome se odigrava najveći dio radnje romana, kao i Moskvu, u kojoj je jedno vrijeme glavni junak romana na (osjetljivoj) službi”, dodaje se u opisu romana.

Uporedo, protagonista će početi da traga za sopstvenim i porijeklom svoje porodice koja se sa Balkana doselila u Istanbul. Glavni urednik Arhipelaga Gojko Božović, otkriva da je glavni junak romana razapet između osjećanja dužnosti i uloge koju je decenijama imala vojska, kao čuvar sekularnog Ataturkovog nasljeđa u turskom društvu. Pored toga, Božović ističe da je ono što čitaocima dodatno preporučuje “Povratak na Zejrek” i prikaz razglednice Istanbula, ali i Moskve i predjela Balkana, kao i elementi trilera, porodične, ljubavne i profesionalne dileme...

Jaćimović je rođen 1973. godine u Nikšiću, živi i radi u Podgorici kao profesor matematike na Univerzitetu Crne Gore i autor je velikog broja naučnih članaka iz matematičke fizike i teorije bifurkacija, kao i udžbenika iz linearne algebre.

Vladimir Jaćimović za “Vijesti” govori o svom romanu.

Sa svojim prvijencem “Povratak na Zejrek” u izdanju renomirane izdavačke kuće, u užem ste izboru za Ninovu nagradu za roman godine. Koliko je ovakav početak književne karijere, ako se može tako reći, značajan i dobar? Bez obzira na ishod, koliko je značajno za Vas što ste se odmah našli u selekciji za Ninovu nagradu, i kakva su Vaša očekivanja?

Drago mi je da je moj roman objavila izdavačka kuća Arhipelag. To samo po sebi obezbjeđuje određenu vidljivost romanu, a i preporuku čitaocima, jer Arhipelag ima reputaciju da poklanja veliku pažnju štivu i rukovodi se isključivo kvalitetom napisanog prilikom sastavljanja plana izdavanja. Što se tiče ulaska u uži izbor za Ninovu nagradu, moram reći da mi je čitav proces zabavan, sve češće čujem komentare i recenzije na ono što sam napisao. Ta situacija je podstakla moje interesovanje za ostale romane koji su ušli u širi i uži izbor. Dakle, sve to mi godi, bez obzira kako će se dalje odvijati.

Koliko dugo je nastajao ovaj roman i kako se tema iskristalisala?

Od djetinjstva sam želio da napišem roman. Prije dvije godine je nastupio pogodan momenat za to. Postepeno se u mojoj glavi formirala neka priča. U crticama sam je stavio na papir i povremeno razmišljao o njoj, preispitivao je. Onda sam podijelio tu priču sa nekim bliskim ljudima. Kada sam se ubijedio da je priča cjelovita i uvjerljiva, napravio sam precizan plan pripovijedanja i pristupio sam pisanju. Radio sam na romanu laganim tempom približno deset mjeseci, a u tom periodu sam više nego obično čitao dobru književnost. U osnovi mog romana su dvije ukrštene priče. Jedna je o nepoznatim slikarima koji su u 13. vijeku iz Carigrada dolazili u naše krajeve i iza sebe ostavili freske velike vrijednosti od kojih su neke do danas sačuvane. Druga priča je o savremenom čovjeku koga određena iskušenja natjeraju da se vrati toj umjetnosti i u njoj potraži poruke za sebe.

Pretpostavljam da i inače pišete. Imate li, možda, još neke neobjavljene rukopise?

Ne pišem redovno. Dugo prije ovog romana nisam ništa pokušavao da pišem. Prije 15 godina sam napisao jedan kratak roman, još imam taj rukopis. Međutim, nakon što sam završio taj rukopis, shvatio sam da to nije ispalo sasvim dobro. Dvoje mojih prijatelja koji su pročitali taj rukopis su me pohvalili, ali mi i ukazali na neke suštinske manjkavosti. Iz toga sam izvukao neke pouke i odustao od pisanja do pogodnijeg momenta. I, eto, pogodan momenat je nastupio 2020. godine. Pretpostavljam da sam u međuvremenu sazreo kao pisac.

U opisu romana ističe se da je uzbudljiva radnja smještena u savremenoj Turskoj uoči vojnog puča 2016. Vaš protagonista, visoki oficir turske vojske, upleten je u mrežu špijunskih igara i intrigantne porodične istorije koju će spoznavati i polako otkrivati. No, prije nego dođemo do toga, kako biste Vi predstavili roman “Povratak na Zejrek”, šta će (budući) čitaoci u njemu pronaći?

Rekao bih da je to jedna lična priča, o čovjeku od 56 godina, koji se nađe u životnom ćorsokaku i veoma opasnoj situaciji. Sve to ga natjera da počne preispitivati svoj život i odnose sa bliskim ljudima. Drugim riječima, on traži istinu i laž u svom životu, nešto u šta može vjerovati i na šta se može osloniti. I onda se priča razmotava daleko unazad, u vrijeme njegove mladosti i djetinjstva, pa i još dalje. On istražuje svoje korijene i porodičnu priču. Drugo, to je priča o identitetu, ali u širokom značenju te riječi. Kada propadnu svi kompromisi i polulaži na kojima je zasnivao svoj život i karijeru, ostane malo toga što stvarno vrijedi. To malo i jeste njegov suštinski identitet. I on u teškoj situaciji mora postupiti u skladu sa tim.

Prava je rijetkost da domaći pisci radnju svojih romana smjeste u neki daleki grad, opisujući pritom druge kulture i navike, primijetio je urednik Arhipelaga Gojko Božović. Vi ste to uradili već u prvom romanu čiju radnju smještate u savremeni Istanbul, a na životnom putu glavnog junaka, pa tako i romana, naći će se i Moskva. Kako je došlo do toga?

Kao što sam rekao, ishodište mog romana je priča o slikarima koji su iz Carigrada došli u naše krajeve i iza sebe ostavili velika umjetnička djela. Dalje, trebao mi je savremeni čovjek koji za sebe otkriva tu umjetnost i u njoj pronalazi nešto što je njemu važno. Mislim da je rješenje da taj čovjek bude iz Istanbula veoma dobro. Uz to, poznato je da se tokom 20. vijeka u Istanbul doselilo mnogo ljudi iz naših krajeva. Konačno, Istanbul je veoma inspirativno mjesto da se upravo tu postavi scena za bogat zaplet. Drugo inspirativno mjesto je Moskva, posebno imajući u vidu kompleksnost rusko-turskih odnosa. Sve to se prirodno upliće u život glavnog junaka, on odrasta u Istanbulu, živi u Ankari, ali je važan period svog života proveo u Moskvi. Konačno, u potrazi za porodičnom pričom, on dolazi na Balkan.

S obzirom na karakteristično podneblje i bogatu tradiciju i kulturu, ali i nedavne događaje oko kojih se zaplet odvija, koliko je pažnje i istraživanja bilo potrebno, pa i ličnog dodira sa tim svijetom? Da li je i koliko bilo zahtjevno ući u tu tematiku, kakve odavno nije bilo na domaćoj književnoj sceni?

Nisam stručnjak za Tursku i ne znam turski jezik. Ipak, decenijama pratim vijesti iz te zemlje, neke članke, neke istorijske knjige. Kada odem u Istanbul, mogu osjetiti kako taj velegrad diše, razumijem njegove napetosti i kontraste. Od njihovih pisaca sam čitao samo Orhana Pamuka, ali to i te kako pomaže da se bolje shvati tursko društvo. Uostalom, ta zemlja nam nije daleka, brojna su prožimanja i imamo mnogo zajedničkih priča. Sve u svemu, mislim da prilično dobro razumijem njihove narative, podjele, dileme i probleme. To je opšti kontekst, a kada se radi o nekim konkretnim detaljima, sada je to lako, naravno, zahvaljujući internetu. Meni je lakše da pišem o Turskoj, nego o našoj zemlji. To je superiornost pogleda sa strane, kada se radi o drami koju mogu da razumijem, ali nisam uključen u nju. Onda sam oslobođen ličnih frustracija, ogorčenosti i svega onoga što ne bih mogao izbjeći ako bih pisao o našim problemima i podjelama.

Poseban adrenalin romanu pruža i saznanje koje (po)povezuje protagonistu Ilkera Bozkurta i Erdogana i to na krajnje specifičan način i kroz jedan važan zadatak. Kakva je Turska, odnosno Istanbul 2016. godine čulima i umom Vašeg junaka i koliko se knjiga dotiče tadašnjih turbulencija u Turskoj, a koliko je zapravo intimna i individualna priča?

Htio sam da ovo bude intimna i lična priča jednog izmišljenog junaka, mislim da sam uspio u tome. Međutim, Istanbul 2016. je kontekst u kome se priča razvija. Za našeg junaka to je vrijeme u kojem napetost stalno narasta, sve do ivice pucanja. On je na neposredan način i protiv svoje volje uvučen u tu opasnu igru.

Da li je i Erdogan lik u romanu ili se samo spominje i, s obzirom na njegovu funkciju predsjednika, pa i sva kasnija ili aktuelna zbivanja, koliko je kompleksno bili izgraditi dio radnje oko njega?

Turski predsjednik se ne pojavljuje u ovom romanu, osim što ga neki junaci spominju u njihovim razgovorima. Neki od njih ga mrze, neki ga podržavaju, ali to su samo razgovori. Htio bih da naglasim da ja u svom romanu ne presuđujem, ne kritikujem nikoga i ne miješam se u turske političke probleme. Mislim da takve stvari i inače ne bi trebalo raditi u književnosti. To je samo tuđa politika, a politika je svugdje u svijetu neprijatna stvar. Nije moje da tu sudim ko je u krivu, a ko je u pravu.

Ilker Bozkurt, pored zadatka za Erdogana, preispituje porijeklo svoje porodice. Ispostavlja se da se njegova porodica iz Sandžaka doselila u Istanbul, što roman čini dodatno interesantnim, uz dozu mistike koja se ispreplitala oko Bozkurtovih zaboravljenih korijena i potisnutog sjećanja na jezik njegove bake. Gdje ta potraga za porijeklom vodi i koliko zapravo oslikava potrebu čovjeka da jasno odredi svoj identitet ili ga sam kreira?

Pa, eto, kada se čovjek nađe na ozbiljnom iskušenju, kada ima teške dileme, onda se sama po sebi pojavi potreba da jasno odredi svoj identitet. Ponavljam, govorimo o identitetu u širokom smislu, podrazumijevaći pod tim pojmom sve ono što je čovjeku važno i u šta može da vjeruje.

Hoće li se, uz Istanbul i Tursku, Moskvu i Rusiju, Bozkurt upoznati i sa Balkanom i šta će zaključiti ili, da ne biste otkrivali, na kakve dileme i pitanja će ga to podstaći?

Naš junak će tražiti jednu fresku koja je ostala skrivena negdje duboko na Balkanu. Ta freska će mu služiti kao putokaz, kao dokaz da je jedna bajka koju je slušao u djetinjstvu u stvari istinita. Tako će on povezati jednu dramatičnu priču koja je dovela do toga da se on rodi u Istanbulu.

Nijesu zapostavljeni ni ljubavni elementi u ovom romanu, koji dodatno osvjetljavaju unutrašnje borbe glavnog junaka. Da li i tu postoji neka kvaka ili je ljubav (bila) nezaobilazan element života bez koje je i roman nepotpun? Koliko su važe njegove romanse zarad različitih puteva i tokova radnje?

Da, pošto se radi o ličnoj priči, to je ključno pitanje romana, apsolutno neizbježan dio priče. Kad naš junak preispituje svoj život, njega možda i ponajviše interesuje da li je u njemu postojala prava, iskrena, uzvraćena ljubav. Ili je u svakoj vezi bilo mnogo glume i kompromisa? Konačno, pitanje je da li se te veze mogu sačuvati i obnoviti, uprkos tome što su se razotkrile neke laži? Može li se sve to ipak progutati i stvoriti neka osnova za dalji život?

Dualnost je, djeluje, sveprisutna. Pored Istanbula i Turske, unutrašnjih borbi i rastrzanosti između onoga što Ilker misli da jeste i onoga što ga čini onim što jeste, porodice i posla, bračnih tajni i pitanja identiteta, tu se javlja i Moskva u kojoj je službovao, a kasnije i Balkan... Djeluje da poseban akcenat stavljate upravo na različite sekvence ličnosti, na različite kulture, tradicije, uvjerenja, narode, percepcije i da je putem njih potrebno kako junak, tako možda i čitalac, da se suoči sa sobom, ali i pomiri sa time i dobije mir?

S obzirom na prirodu posla glavnog junaka, nacionalna pripadnost je važna. Međutim, njegovo osnovno stremljenje je da pronađe sebe, da u sebi pronađe dječaka od prije 50 godina i da vidi šta je od tog dječaka još ostalo. I to nema mnogo veze sa nacionalnom pripadnošću, to je mnogo dublje od toga.

Može li se očekivati i nastavak Vašeg rukopisa ili objavljivanje nekog novog? Da li trenutno radite na nečemu ili slijedi vrijeme predstavljanja i promocije “Povratka na Zejrek”?

Trenutno ne pišem. Mislio sam da ću ovim romanom završiti sa pisanjem, jer ja ipak nisam profesionalni pisac, a to je posao koji zahtijeva strpljenje i energiju. Međutim, sve što se dogodilo nakon objavljivanja mi je godilo. Mnogi ljudi su pročitali, dobio sam brojne pohvale od publike i kritičara, kao i neke zamjerke. Javili su mi se neki stari prijatelji koje nisam vidio 20 godina ili duže. Sve to mi je interesantno da čujem, to je kao neka igra. Da ne govorim o tome da postoji mogućnost da roman bude objavljen i u nekim drugim zemljama i da zainteresuje i tamošnje čitaoce. Zbog svega toga mi se sada čini da ću već tokom ove ili naredne godine napisati još jedan roman. Sada znam kako se to radi i mogu da procijenim koliko bi to moglo trajati. Takođe, pretpostavljam da bi proces objavljivanja sada bio manje zahtjevan.

Da li biste nešto dodali?

Od djetinjstva sam želio da napišem dobar roman. Sada sam to konačno uspio. Kada kažem dobar, mislim na to da sam ja zadovoljan kako je to ispalo. Osim toga, brojnim ljudima se dopao. Konačno, moj roman je objavio izdavač čije knjige i sam rado čitam. Sve to je za mene veliki uspjeh i već to mi je sasvim dovoljno. To je ono kada želite da uradite neki zahtjevan posao, da realizujete neki svoj talenat. I onda nađete vremena i volje da se posvetite tome, pa uspijete i sve završite tako da ste vi zadovoljni rezultatom. Onda dobijete utiske čitalaca i sa zanimanjem ih pratite. U takvoj situaciji ni kritike nisu neprijatne, sve to je poučno i zanimljivo čuti. Važno je da se uglavnom uživa u tome.

Roman “Povratak na Zejrek” se može naći u knjižarama širom Srbije, kao i u knjižarama Narodne knjige u Crnoj Gori.

Mašta je jednako važna i u matematici i u književnosti

S obzirom na to da ste profesor matematike i fizičar, mada nije neobično to što je među Vašim preokupacijama i pisanje i književnost, pretpostavljam da većini čitalaca baš to mami pažnju. Da li biste otkrili otkud interesovanje i želja za pisanjem? Kako korespondiraju matematika, fizika i književnost ili možda i nemaju toliko dodirnih tačaka?

Istraživači koji se bave matematikom i teorijskom fizikom, takođe stvaraju narative. Ako pišete matematički tekst, vi takođe postavljate scenu, pletete intrigu i onda je nekako rasplićete. U nekom smislu, i to je kao da pričate priču. I šire, komponovanje muzike, slikanje, sve je to slično. Stvaralački čin. Imate čist papir i imate nešto u glavi. Treba da sve isplanirate i prenesete to iz glave na papir. Ili imate bijelo platno i treba da neku sliku iz svoje glave prenesete na njega. Ili imate tišinu i treba da je popunite muzikom. U svemu tome ključnu ulogu ima mašta, ona je jednako važna u matematici, književnosti, muzici...

Objavljivanje je bilo teže od pisanja, ključno je strpljenje

Nakon procesa pisanja, kako je tekao proces objavljivanja romana, ukoliko biste podijelili to sa čitaocima? Da li ste pregovarali i sa nekim crnogorskim izdavačkim kućama i kako crnogorska publika može doći do svog primjerka romana?

Ne bih ulazio u detalje, ali mogu reći da je proces objavljivanja za mene bio neočekivano izazovan. Ispostavilo se da je to možda čak i teže od pisanja, jer sam očekivao probleme tokom pisanja, ali sam mislio da će objavljivanje ići lakše. Prije nego što sam došao do Arhipelaga, imao sam razgovore sa nekoliko izdavača iz Crne Gore i Srbije. Sada ima mnogo rukopisa i izdavači i kritičari nemaju vremena da ih čitaju. Sve ove teškoće sam imao i pored činjenice da sam redovni profesor univerziteta i imam brojne veze i poznanstva. U jednom trenutku sam htio da sam objavim roman, kao autorsko izdanje, ali su me drugari ubijedili da budem uporan i tražim renomiranog izdavača. Ako bi sada neki neafirmisani pisac iz Crne Gore napisao dobar roman, ja bih mu preporučio da se naoruža strpljenjem i da pokuša u Srbiji (a možda i Hrvatskoj).

( Jelena Kontić )