Važnim ženskim glasovima o ženskim i pitanjima kompletnog društva

Mlada dramaturškinja, studentkinja master studija na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju Milana Matejić, krajem protekle godine zabilježila je svoju prvu premijeru.

Riječ je o predstavi “Majka Zemlja” u produkciji Dramskog studija Prazan prostor iz Podgorice, koju je režirala Minja Novaković.

Predstava je okarakterisana kao snažan, provokativan i direktan komad koji poziva publiku na razmišljanje o temama koje se tiču svih, a posebno se izdvajaju feminizam i anarhizam koji su predstavljeni kao društveni fenomeni. Inspirisana životom i djelom Eme Goldman, dramaturškinja je za prvu fazu rada koristila predložak bila autobiografija Eme Goldman od 800 strana.

”Goldman se zalagala za anarhizam, položaj žene i brojne političke i društveno angažovane teme. Zato smo se odlučile za formu koja podrazumijeva bavljenje različitim temama”, kazala je Matejić, ali istakla i da je cilj bio upoznati ljude sa likom i djelom Goldman.

”Mali broj ljudi u Crnoj Gori zna ko je Ema Goldman uopšte. Priznajem i da smo Minja i ja ušle u proces bez mnogo znanja. Kod nas, a ni u regionu, ne gaji se kultura sjećanja i veličanja istaknutih ženskih likova kroz istoriju. Čini mi se da je to nekako tek skoro počelo. Ne znamo borkinje iz naše države i regiona, pa tek onda malo ljudi zna za Emu Goldman, ko je bila, šta je radila i koliko je važna za sve nas danas, a o čemu se govori u njenoj autobiografiji koja je pisana savremenim jezikom. Malo toga je implementirano u zajednicu i društvo od svega onoga za šta se ona zalagala, a to nije samo osmočasovno radno vrijeme za žene, već se borila za mnogo više. Upravo zbog toga smo željeli da napravimo baš ovakvu predstavu koja će imati edukativni karakter i u koju ćemo uvrstiti mnogo njenih rečenica, važnih citata iz eseja, književnih djela i govora. Ona je zapravo sve vrijeme radila na nekom mikroplanu i funkcionisala je u raznim enklavama u Njemačkoj, Rusiji, Americi, a ono što je nama kao zaostavština ostalo jeste njeno književno djelo”, objašnjava Matejić.

S obzirom na to da je predložak bila opširna autobiografija, pitanje koje se samo od sebe postavlja je i koliko je to zahtjevan zadatak za mladu dramaturškinju.

”Ako uzmemo u obzir da da je bilo potrebno napisati novi tekst, sa malo vremena na raspolaganju, bilo je teško. Minja i ja smo mnogo razgovarale o tome i obje smo imale dilemu na šta se fokusirati, da li samo na autobiografiju ili dramatizovati njen život, a možda i govoriti o temama koje su za nju bile važno. Ipak, usaglasile smo se da je prije svega korisno upoznati javnost sa tim ko je ona bila, pa se onda pozabaviti idejama koja je propagirala, zato što je sve to nešto što se i dan-danas živi i za šta se ljudi i dan-danas bore”, ističe Matejić i objašnjava da je autobiografija korišćena kao motiv ili utvrđivanje činjenica i detalja sa ciljem da opišu i prikažu njen karakter i ideologiju.

Na fonu te priče, uz motive autobiografije, glumice na sceni progovorile su svojim intimnim, a onda i glasovima saborkinja, žena iz savremenog društva.

”Na sceni su prije svega tri glumice, Mira (Mirjana Spajić), Maja (Čampar) i Jelena (Đukić), i one su početna tačka komada. One su tri žene, borkinje prikazane kao podređene u nekim scenama, istovremeno slobodne i jake, Eme... Te tri žene su dale sebi za pravo da tokom sat vremena predstave iskažu i pokažu koliko su moćne i velike... Posljednja scena je pisana kao omaž Emi Goldman, bukvalno i doslovno, gdje se hronološki bavimo nekim njenim radovima i gdje publici govorimo za šta se sve ona zalagala, otkrivamo kako je umrla i slično. Postoji segment u predstavi i gdje glumice govore u prvom licu i dijele (naizgled) svoje iskustvo, a onda već u sljedećoj sceni preuzimaju ulogu neke druge žene, žrtve maltretiranja, žrtve femicida, a kroz svaku scenu provlači se Ema Goldman”, priča Matejić i dodaje da je mnogo materijala nastalo i na osnovu intimnih iskustava okupljene ekipe...

”Shvatili smo da je važno da mi lično stojimo iza onoga o čemu govorimo i to je ono zbog čega smatram da se na premijernom igranju zaista desilo pozorište. Tri glumice lično svojim stavom stoje iza izgovorenog teksta i kompletan materijal nastao iz je i i iz njihovog ličnog materijala. Komad komunicira sa ljudima i postavlja niz različitih pitanja, od rodoljublja i patriotizma, slobode i stalnog osvajanja slobode, položaja žena i slično... Ne dajemo odgovore, jer ne želimo da targetiramo i označimo bilo koga krivim, ali ne pokazujemo nemanje stava, samim tim što smo hrabro iznijele neke stvari, a dalje je potrebno da se publika pronađe i da vidi u kojoj mjeri svaka individua nosi odgovornost za sebe, počevši od nacionalizma, preko nasilja nad ženama, odlaska mladih”, poručuje Matejić.

Ona podsjeća da je svojim izrazom otvorena za svaki ugao, ali ne želi da postane nasilno niti da nameće osjećaj krivice i odgovornosti publici, bilo u kolektivnu ili individualno, jer smatra da se gledalac, ako ne svakodnevno, onda svakako gledanjem predstave suočava sam sa sobom. Ipak, specifično je i to, kaže ona, da je na Balkanu prisutna i krajnost odbijanja odgovornosti i negiranja.

”Mislim da su sve to mnogo kompleksna pitanja sa kojima treba biti pažljiv. Vjerujem da percepcija publike, kada je ovakvo pozorište u pitanju, dosta zavisi od mentaliteta, kulture i vaspitanja. Smatram da su na ovim prostorima krivica i odgovornost nedovoljno poznati pojmovi, kao da ljudi imaju problem da ih prihvate. Samim tim, kada neko prstom uperi u čovjeka i kaže mu da je odgovoran za nešto i da je samo dio društvene mašine, to izaziva gard, a ne razmišljanje i onda dolazi do zida između publike i glumaca, odnosno predstave i ljudi koji je gledaju. Pozorište nije samo elitistička stvar, već treba da bude dio svakodnevice bilo kog građanina i kao takvo treba da korespondira sa gledaocima i pruži mogućnost za otvaranje dijaloga”, poručuje ona.

O svemu tome Matejić govori sa strašću i entuzijazmom, kao neko ko se u svom prvom profesionalnom angažmanu pronašao, što osjeća važnim. Ističe da je ponos sveprisutan, ali i da se u njoj javila nova vrsta stvaralačke energije i potrebe koje će tek ispoljiti.

Studentkinja master studija na Cetinju za “Vijesti” ističe da je njen prvi komad obuhvatio veći spektar tema koje je interesuju, i privatno, a i kojima bi se posvetila profesionalno.

”Voljela bih da se bavim našim mentalitetom, modelima ponašanja koji rađaju potrebu za anarhizmom kod mladih ljudi, da preispitujem konzervativizam i patrijarhat u kojem živimo i iz kojeg, kao kontrapunkt, proizilaze feminizam, bunt, arhaizam i slično. Voljela bih da se bavim našim društvom i pitanjem apatije, ali i klerikalizma koji se javlja, pravima i slobodama marginalizovanih grupa i pojedinaca. Svakako, ne bih se ograničavala bilo čim, jer sam tek na početku svog profesionalnog puta, ali mislim da je ovaj start bio odličan”, ističe ona.

Raduje je i to što je njena prva predstava govori važnim ženskim glasovima o ženskim, a zapravo o pitanjima kompletnog društva, a pritom je i kvalitet nesporan.

”Iskreno, ne pamtim da je u Crnoj Gori u posljednje vrijeme izašla jedna ovako angažovana predstava sa mladom ženskom ekipom. Mislim da je upravo to prvo što ljudi, buduća publika, treba da ima na umu, a onda i, naravno, da čuje i procesuira informacije koje mi kroz predstavu plasiramo i pitanja o kojima govorimo”, istakla je Matejić za “Vijesti”.

Za kraj razgovora otkriva da radi na jednom novom projektu, takođe u Dramskom studiju “Prazan prostor”, a koji se tiče opsade Dubrovnika 1991. godine. Svakako vjeruje da će u tandemu sa režiserkom Minjom i dalje sređivati na temama koje se bave ženama, feminizmom, različitim ideologijama i društvenim pojavama...

Nezavisna scena u Crnoj Gori predstavljena kao geto

Milana Matejić u razgovoru za “Vijesti” ističe i da “Majka Zemlja” (in)direktno govori i o umjetnosti i pozorištu, ali i o nezavisnoj sceni u Crnoj Gori.

”Šta nam poručuje to što smo nastupili u Kolektoru, između sebe sakupljajući novac za grijanje, preračunavajući imamo li novca za kostime ili kafu u toku probe, to što smo preuzeli fizičke poslove na sebe zarad igranja predstave koja treba da bude snažna, emotivna i učini publiku prisutnom... Tek nakon premijere sam shvatila da mi kao mlada ekipa zapravo nijesmo ni bili svjesni koliko je proces bio težak na različite načine, a pogotovo emotivno, iako smo i prije znali šta podrazumijeva nezavisna scena kod nas: nemanje dovoljnih materijalnih mogućnosti, nedostatak širine za rad i bavljenje temama koje jesu tabu i jesu škakljive i zapostavljene u društvu, baš kao što je femicid, ili položaj žene u zemlji u kojoj živimo ili na Balkanu, položaj žene umjetnice gdje nerijetko svjedočimo nekoj vrsti izopštavanja iz umjetničkog kružoka... Da li zbog svog tijela, stava, borbe, buna, bunta koji izražavamo bilo na ulici, u četiri oka ili putem društvenih mreža, sve to je bio razlog da se desi ova predstava”, naglašava dramaturškinja i nastavlja:

”U zapadnim zemljama nezavisna scena ima apsolutno jednak položaj sa svim javnim institucijama koje se bave pozorištem. Kod nas je nezavisna scena predstavljena kao neki geto i baš sam bijesna kad pomislim na to da nemamo normalne uslove za rad i da država zaista ne prepoznaje, ne samo nezavisnu scenu, nego i pozorište generalno, kao javni interes. Da ne govorim tako tome koliko mi je strašno što sistem, ministarstvo, institucije, pozorišne kuće koje upravljaju načinima finansiranja umjetnosti apsolutno ne prepoznaju mlade ljude, ne motivišu ih niti podržavaju da se bave umjetnošću. Ponašaju se kao da je kultura krajnje nevažna, pa je u takvim okolnostima govoriti o nezavisnoj sceni suvišno”, ističe ona.

Na pitanje mogu li pojedinci to promijeniti svojim glasom i radom, kaže da ne postoje konkretni kanali za reagovanje, osim stvaranja. A koliko to ljude koji odlučuju uopšte zanima najbolji je pokazatelj struktura publike.

”Na premijeri predstave čiji su autori mladi ljudi u publici nije bilo čak ni naših kolega sa fakulteta da nas podrže, a kamoli funkcionera ili predstavnika institucija. Kao da je u pitanju neki limbo, začarani svijet, kao da smo zaglavljeni u nekom mjehuru i nevidljivi za njih. Ne znam zbog čega je tako, ali je ponižavajuće da jedna zemlja koja stvarno ima mogućnosti da razvija i kulturu i umjetnost, a pozorište tek, ne ulaže novac u to i ne razmišlja o tome”, smatra Matejić.

Biti psiholog, imati dosluh sa sobom i svijetom

Milana Matejić se sjeća riječi istaknutog mladog reditelja, ranopreminulog Igora Vuka Torbice, koji je na prijemnom ispitu u Beogradu budućim studentima kazao da, ukoliko žele da se bave pozorištem, prvo moraju da budu dobri psiholozi. To je zapamtila i time se i danas vodi.

”Tada sam imala 18 godina i shvatila sam koliko je to zapravo teško i koliko je velika odgovornost poznavanje ljudi. Međutim, baš tako nastaje dobro pozorište, kada su ljudi dobro sa sobom i kada imaju kapaciteta da se bave ljudima oko njih, prvo unutar ekipe, a onda i da zaista znaju da prepoznaju modele ponašanja, devijacije u društvu koje postoje i slično... Zbog toga mislim da je stvarno važno da budemo otvoreni sami ka sebi, da znamo da prepoznamo šta je to što nas dotiče i pokreće, šta izaziva tugu, šta sreću ili radost... Važno je da umijemo da prepoznamo koje su uzročno posljedične veze i reakcije. Zbog toga mi je nevjerovatno da ljudi ne shvataju važnost pozorišta, jer jeste pretenciozno to što mi kao pozorišni i filmski umjetnici moramo da se bavimo svijetom oko nas, a to je upravo ono što radimo radeći neku pozorišnu predstavu ili film - stvaramo svijet koji je sastavni dio svijeta u kojem živimo”, ističe Matejić.

Kao osnovni zadatak svih u pozorištu, Matejić pronalazi upravo stvaranje odnosa, sa sobom, kolegama, publikom i otvaranje važnih i aktuelnih pitanja.

”Mislim da je važno da imamo neki unutrašnji dosluh sa sobom, sa ljudima i svijetom oko nas, da se konstantno obrazujemo, da napredujemo, čitamo, gledamo, slušamo, budemo informisani i da non-stop radimo, da budemo svjesni gdje smo, možda i kako smo došli do toga ili gdje želimo da budemo... Samim tim stvaramo neko umjetničko djelo”, zaključuje ona.

( Jelena Kontić )