Velike knjige: "Mehmed Sokolović" - važni sudionik jedne velike epohe

Radovan Samardžić, srpski i jugoslovenski istoričar, univerzitetski profesor, bio je na čelu više značajnih institucija i ustanova bivše Jugoslavije. Jedno vrijeme bio je dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu, redovni član SANU, direktor Balkanološkog instituta, glavni urednik Jugoslovenskog istorijskog časopisa, urednik mnogih publikacija, a obavljao je i niz drugih funkcija koje su zahtijevale bogato opšte obrazovanje ne samo iz oblasti istorijskih nauka. Samardžić se takoreći cijelog svog radnog vijeka bavio istraživanjem prošlosti, pogotovo razdobljem od XVI do XX vijeka. Najviše je bio okrenut Mediteranu, Osmanskom carstvu i balkanskom prostoru. Jedna od važnih oblasti njegovog istraživanja predstavljalo je upravo Osmansko carstvo u XVI i XVII vijeku. Samardžić je preko biografija značajnih ličnosti koje su najbolje odslikavale epohu vezira Mehmeda Sokolovića, sultana Sulejmana Zakonodavca (kako su Turci zvali Sulejmana II Veličanstvenog) i Osmana II majstorskim spajanjem naučnog i literarnog, iznjedrio poznatu trilogiju: “Mehmed Sokolović”, “Sulejman i Rokselana” i “Osman”. Posljednja od ove tri knjige objavljena je posthumno.

Samardžić u knjizi “Mehmed Sokolović” (Narodna knjiga Beograd) na osnovu, dugogodišnjih istraživanja i izučavanja naučnih podataka, govori o Mehmedu Sokoloviću počev od njegovog rođenja u selu Sokolovićima kod Rudog, predjelu tadašnjeg višegradskog kadiluka, 1505. ili 1506. godine, ne zna se tačno, pa sve do njegovog ubistva u Carigradu (Istanbulu) 11. oktobra 1579. godine.

U ovoj knjizi autor daje mnoštvo relevantnih podataka o ovoj izuzetno značajnoj istorijskoj ličnosti. Naime, Mehmed Sokolović, odnosno Bajica, kako su mu na rođenju roditelji dali ime (ali su ga od mila zvali Bajo), potiče iz sela Sokolovića, od oca Dimitrija Nenadića i majke Marije, čija je porodica pripadala redu sitnog seoskog plemstva i imala nekoliko ogranaka između Glasinca i Lima, ali i u Pivi. Bajo se opismenio u mileševskom manastiru kod svoga strica (ili ujaka - po turskim izvorima) koji je tamo bio monah. To je bilo u doba kada se manastir Mileševa isticao kao važan književni centar. Bajo je bio stasit i otresit mladić, vičan olovci i knjigama, pa je brzo zapao za oči Turcima zaduženim za odabir dječaka za devširmu, “danak u krvi”, što je u to doba kod Osmanlija bio oblik oporezivanja hrišćana, a po nekima, zamjenjivao je glavarinu ili džiziju, iako to nije bilo u skladu sa šerijatom i Kur’anom. Pravi cilj je bio da se najsposobnija i najzdravija hrišćanska djeca obrazuju u islamskom duhu i da budu u službi sultana.

Taj oblik prodora Osmanlija među Sokoloviće bio je izvršen dvadesetak godina prije odvođenja Baja. Prvo je odveden dječak koji će se kasnije pojaviti kao Deli Husrev-paša, pa pošto je Husrev dospio na sultanov dvor, postao dvoranin, za sobom je povukao i svoga mlađeg brata, potonjeg Lala Mustafa-pašu. U ovoj se knjizi pominje da su mnogi viđeniji dvorani, porijeklom sa ovih prostora, među kojima je bio i Mehmed Sokolović, dovodili svoje najbliže krvne srodnike u Tursku gdje su se nakon prelaska na islam, trajno nastanjivali i osnivali svoje porodice, ali, neki od njih su se osposobljavali za poslove upravljanja pojedinim djelovima Osmanskog carstava i vraćali na Balkan da tamo budu u službi svoga sultana.

(To doprinosi tezi da danak u krvi nije uvijek značio puko otimanje najbolje, najotmenije hrišćanske djece od njihovih roditelja, kako se u nekim knjigama na vrlo elegičan način opisuje, već da su pojedini roditelji, u namjeri da spase svoje potomstvo od nemaštine i siromaštva, bez ikakvog otpora, dozvoljavali da njihova djeca budu odvedena u Tursku. To što je tu njihovu djecu tamo čekala neminovna islamizacija i vaspitavanje po islamskim načelima, nije predstavljalo značajnu prepreku tome. Ovo može biti još shvatljivije ako se na te događaje posmatra ne samo sa aspekta boljih materijalnih uslova za život u Turskoj, već i povoljnijih uslova obrazovanja, jer je u to doba Turska držala primat ne samo u vojnoj moći, najsavršenijem naoružanju i načinu ratovanja, već i u naučnom, školskom, kulturološkom i mnogim drugim pogledima.)

Bajo Sokolović je 1516. godine odveden u Jedrene u grupi od četrdesetak dječaka i mladića koji su mu bili rođaci i zemljaci. Poslije nekog vremena islamiziran je, preobraćen u muslimana, Sokollu Mehmeda i školovan kao janjičar. Bajo je upisan u ičoglane, gdje su upisivani uglavnom najinteligentniji mladići sa najprikladnijim stasom. Zahvaljujući tim osobinama koje je Bajo posjedovao, Turci mladog Sokolovića uvode u jedan od sultanovih saraja. (Saraji su u Osmanskom carstvu predstavljali palate, vladarske rezidencije, uključujući poslugu, svitu, straže pa i harem za žene - prim. V.Og.) U saraju je postojala posebna odaja, kučuk-odaja, gdje su se dječaci učili uljudnosti, čitanju, pisanju i vjeri Muhamedovoj. Nakon toga su prelazili u kiler-odaju gdje su odabrani mladići, među kojima je bio i Sokolović, savladavali viši nivo obrazovanja, a učili su i strane jezike: čisti turski, arapski, persijski, ali i srpski. (To je bilo potrebno jer je u to doba značajan dio Osmanskog carstva bio naseljen srpskim življem - prim V. Og.). Pored toga odabranici su se morali privikavati napornom radu, viteškim vještinama uz neizostavno čeličenje tijela i učenju uspješnog ratovanja. U jedrenskom saraju Mehmed je ostao blizu trinaest godina. Na osnovu vrlo pouzdanih izvora Samardžić pominje učešće Mehmeda u mohačkoj bici 1526. godine, kojom prilikom se Sokolović upoznao sa značajnim turskim ličnostima toga doba, prije svega sa Gazi Husrev-begom (bratićem Radivoja, kneza od Trebinja), Bali-begom, Ahmed-begom, kao i sa Jahja-pašinim sinovima, glasovitim gazijama. (Gazije su bile posebno istaknute i sposobne vojskovođe u bitkama protiv nemuslimanskog življa - prim. V.Og.)

Samardžić u ovoj knjizi kaže da je prva služba Mehmeda Sokolovića po njegovom dovođenju na Novi dvor u Istanbulu bila finansijske prirode. Radio je u carskoj riznici, a to je bio posao čije je vještine Sokolović dobro savladao uz izuzetno sposobnog rizničara Skender-čelebiju. Od tada pa u toku narednih desetak godina Mehmed je promijenio pet zvanja. Kaže se da je u svakom poslu bio vjeran i pouzdan, pa je uz njegovu prirodnu nadarenost, umješnost i dovitljivost, besprekorno vladanje i otmeno držanje, što je sultanu bilo dopadljivo, brzo napredovao.

Mehmed je počeo kao rikabdar - lični dvoranin koji je pomagao svome gospodaru da uzjaše konja i pratio ga idući pored njega pješice (nekad umjerenim hodom, ali katkad i laganijim trčanjem). Kao nagradu za vjernu i odanu službu dobio je viši čin među dvoranima. Postao je čohodar, dostojanstvenik kome je glavna dužnost bila da se stara za odjeću svoga gospodara i da prilikom svečanosti nastupa u pratnji neposredno uz sultanove skute. Nedugo poslije toga Mehmedu je dodijeljena uloga silahdar-age, zapovijednika štitonaša, što mu je omogućilo da se u sultanovoj blizini pokaže sa još više odanog dostojanstva i sjaja. Brinuo se na dvoru o ličnom naoružanju svoga gospodara, a prilikom javnih ceremonija išao mu je s desne strane, a na desnom ramenu nosio njegovu sablju. Međutim, napredovanje Sokolovića na sultanovom dvoru bilo je neobično brzo. Jednoga dana Mehmed postaje češnegir-baša, jedan od najpouzdanijih sultanovih ljudi, koji je pratio gospodara na svim putovanjima i pohodima. Samardžić u svojoj knjizi “Mehmed Sokolović” navodi da postoje pouzdani podaci o tome da je Sokolović izbjegavao suviše veliku ratničku slavu dok je pratio sultana. Bio je više okrenut sticanju državničkih podobnosti zasnovanih na znanju, iskustvu i mudrosti. Posebno se zanimao za jezike, književnost, istoriju, geografiju, političko stanje zemlje, sisteme vlasti, vještinu upravljanja, a zanimalo ga je i upoznavanje sa vodećim ljudima zapadnog svijeta.

Osim brata, Mehmed Sokolović je preveo u islam i svoga oca Dimitrija. Uz njegovo novo ime - Džemaludin Sinan-beg, Dimitrije je dobio zijamet i postaje mutevelija jednog vakufa koga je njegov sin ranije osnovao u Bosni. (Zijamet je feudalno imanje u staroj Turskoj, a mutevelija je predsjednik odbora džamije i zadužen je za njeno održavanje - prim. V. Og.). Za ocem je u Istanbul stigla i Marija, Mehmedova majka. Samardžić kaže da se Marija zastidjela kada je vidjela sjaj, dostojanstvo i veliku moć svoga sina. Kada je Mehmed upitao majku koga je ostavila u Sokolovićima, jer je znao da je tamo prikrila jednog sina. Mehmed je i ranije naslućivao da je više godina ranije, prije njenog dolaska u Tursku, umjesto njegovog najmlađeg brata koga je majka prikrila u Sokolivićima, u Istanbul, doveden njegov rođak, sin njegovog strica, koji je nakon prevođenja na islam dobio ime Mustafa. Međutim, Sokolović se nije svetio za tu “obmanu” jer je razumio majčina osjećanja i njenu želju da svog sina zadrži u Sokolovićima što je bilo i glavni razlog te “obmane” pa je Mustafu, svoga bližeg rođaka, i dalje pazio i štitio kao svog rođenog brata.

Kada je 1565. godine Mehmed Sokolović postao veliki vezir, onda je on u tome svojem stričeviću Mustafi, koji je tada već bio bosanski sandžakbeg, imao pouzdanog saradnika, pouzdanu desnu ruku. Doznavši Mehmed da mu je najmlađi brat ostao u Sokolovićima, poslao je ljude da i njega dovedu u Isanbul, islamizuju, a zatim ga je dao na vaspitanje u Ibrahim-pašin dvor na At-mejdanu. Uporedo s tim stizali su u Tursku i okupljali se oko Mehmeda, ne samo njegovi rođaci Nenadići već i mnogi drugi njegovih zemljaci iz Sokolovića. Tako je Mehmed, među svojim najbližim, pored Mustafe, dobio Ferhada, Aliju, Derviša, pa i imenjaka Mehmeda.

Najveći uspon u napredovanju Mehmed Sokolović je doživio nakon smrti utemeljitelja osmanske mornarice kapudan-paše Hajredina Barbarosse (1546), kada ga je sultan Sulejman II Zakonodavac, imenovao njegovim nasljednikom na admiralskom položaju. U toku tri godine obavljanja te dužnosti Mehmed je učvrstio i znatno ojačao mornarički arsenal na čijem je čelu bio. Vidjevši njegove izuzetne kvalitete i sposobnosti sultan Sulejman II mu je dao na upravljanje Rumelijski beglerbegluk, a to se dogodilo u doba kad je trebalo osvojiti temišvarski Banat (1551-1552). (Turci su sve do 1864. godine Rumelijom nazivali sve svoje evropske posjede izuzev Bosne, Mađarske i Moreje - prim. V. Og.)

Učešće Sokolovića u pohodu protiv Persije i njegove zasluge u tom pohodu 1555. godine, podstaklo je sultana Sulejmana II da mu povjeri položaj trećeg vezira, a 1561. drugog vezira, nakon što je ugušio pobunu princa Bajazita. Veliki vezir postao je 1565, u pripremi pohoda protiv Maksimilijana II. U opsadi grada Sigeta (gradića u južnoj Mađarskoj - prim.V. Og.) umro je Sulejman II Zakonodavac. Mehmed-paša Sokolović sa svojim najbližim saradnicima, skrivao je smrt njihovog sultana da ne bi došlo do pobune u vojsci, pa pošto je u to doba imao odlučujući uticaj u prijenosu vlasti, Sokolović je proglasio sultanom Selima II, svoga punca.

U razdoblju od 1566. do 1574. Mehmed-paša je faktički bio neprikosnoveni gospodar Osmanskog Carstva. Međutim, nakon dolaska na vlast Selimovog sina Murata III Mehmed-pašina moć bila je sve ograničenija.

Dugo vremena Mehmed Sokiolović je bio na položajima trećeg, drugog i velikog vezira. U toku svog dugogodišnjeg vezirovanja stekao je veliki broj neistomišljenika i protivnika. Naročito su ta neprijateljstva eskalirala u doba dok je bio na položaju velikog vezira, kada su i signali da je došlo vrijeme da se sam povuče sa toga položaja, postajali sve očitiji.

Mehmed-paša Sokolović je poslije divana u carskom saraju 12. oktobra, držao još jedan divan u svom saraju. Sokolović je poslije svršetka poslova u vladi, primao posjete u svom vlastitom saraju, gdje je slušao nevoljnike koji su dolazili da mu se žale na razne nepravde,

“Najzad se”, prema navodima Samardžića u knjizi “Mehmed Sokolović”, “pojavio i taj čudnovati derviš, isluženi vojnik, koji je, ostavši bez timara, obukao hrku s kapuljačom i počeo da opsjeda njegov dvor. Tražio je da mu se vrati timar i, kao bijednik na koga niko nije obraćao pažnju, ispitivao prolaze kojima će da dođe do vezira. Mehmed-paša ga je ranije svakog puta primao, ali mu je umjesto berata davao milostinju”.

“Tog predvečerja, kapidžije nisu pustile na divan sumanutog derviša, ali se on, znajuči unutrašnji raspored pašinog dvora, uvijen u kostret, s kapuljačom preko lica, ipak privukao Sokoloviću, ponizno je pred njega kleknuo i počeo da ispod hrke izvlači molbu koju je i pre podnosio. Zamoren, klonuo, pomalo i otupeo od posla i starosti, Mehmed Sokolović je počeo da ponavlja pokrete koje je, u susretima s dervišom, već po navici činio: stao je da prebira po kesi i vadi redovnu milostinju za svog dosadnog posetioca.”

Ovaj derviš, muslimanski asket, bio je Bosanac, najvjerovatnije iz porodice Orlovića, srpskog porijekla. Bio je pripadnik derviškog reda Hamzevija i nije bio slučajno izabran za egzekutora nad velikim vezirom. Vjeruje se da je Mehmed-pašu ubio da bi osvetio svoga rođaka Hamzu Bali Orlovića Bošnjaka, čije je smaknuće naredio upravo Sokolović. Povodom toga nastala je izreka da se u Bosni ne podnose orlovi i sokolovi.

Sokolović je tada već bio navršio četrnaest godina vezirovanja. Obruč oko njega se neumitno stezao. Vrijeme je neumitno isticalo, neprijatelji nijesu mirovali. Ovo je bila najava smrti koju je Sokolović, pomiren sa sobom i sudbinom, očekivao.

Mehmed-paša je, kažu, mnogo volio književnost, a posebno istoriju. Turski hroničari još dodaju da je poštovao prve osmanske sultane. U toku noći bi se budio, uzimao abdest (muslimanski vjerski običaj da se prije svake molitve peru ruke, lice i noge - prim. V. Og.) i klanjao se, a onda nalagao svom haznedaru, Hadum Hasan-agi, da mu čita osmansku istoriju.

Pred njegovu smrt, u nedjelju, 11. oktobra 1579. Hasan-aga mu je u biblioteci pripovijedao istoriju iz prvih godina Carstva. Hroničari tvrde da je posebno tražio da mu pripovijeda o Kosovskom boju. Čitajući, ovaj je stigao i do onog dijela u kojem je srpski junak Miloš Obilić probo nožem sultana Murata dok je poslije bitke obilazio bojno polje, u kojem se navodi:

”...Dok je sultan, čudeći se, posmatrao mrtva razbacana tijela, jedan nevjernik, hrabri vitez po imenu Miloš Kobilić, koji je u razgovoru sa Lazarom bio obećao da će ubiti gospodara Turaka, iako ranjen i u krvi, bio se sakrio u hrpi mrtvaca. Kada je Murat han krenuo prema njemu, ovaj se uspravio i ustremio ka sultanu. Kada su čavuši htjeli da ga spriječe, Murat je rekao: “Pustite ga. Ima neku želju. Neka kaže.” A, prokletnik je imao skriven bodež i poljubivši uzengiju sultanu, zabo mu je nož. i, sultan je osjetio bol. Smrt mu je bila tamo suđena. Odmah mu je duša, kao anđelu, u raj odletela. Kao borac postao je šehit. Odmah su tog nevjernika raskomadali. Ubrzo su preko sultana raširili jedan šator i odmah doveli sultana Jildirima Bajazita pod zastavu.”

Hroničari dalje navode da Sokolović i pored toga što je mnogo puta slušao i čak napamet znao tu istoriju, na tom mjestu nikad nije mogao da zadrži suze. Uzdigavši ruke ovaj put je rekao: “Daj bože i meni ovako junačku smrt.”

Neki turski istoričari tvrde da je ubica Mehmeda Sokolovića, odmah nakon izvršenog atentata isječen na komade, kako se ne bi saznalo zašto je počinio to djelo, a drugi, opet tvrde da je bio izložen teškim mukama i da je, pošto nije priznao ništa, naredbom sultana, rastrgnut s četiri konja na carigradskim ulicama. Međutim, svi se slažu da su razlozi zbog kojih je ovaj “luckasti” derviš ubio velikog vezira političke prirode i da je atentat nad Sokolovićem rezultat zavjere njegovih neprijatelja sa dvora i iz harema, na čelu sa njegovim ljutim neprijateljom i daljim rođakom iz rodnih Sokolovića, Lala Mustafa-pašom, nazvanim Gulikoža, i još nekolicine sultanovih čankoliza i udvorica.

Međutim, sasvim se osnovano pretpostavlja, da je iza atentata stajao sultan Murat Treći. Povodom ovog atentata Radovan Samardžić u knjizi citira izvjesnog Francuza Žižea, koji se tada zatekao na divanu, koji kaže:

”Derviš je, u trenutku pašine zauzetosti kesom, odjednom iz njedara trgnuo nož i zadao Sokoloviću takav udarac u grudi da mu je presjekao srčanu venu i probio srce. Osjećajući da je proboden, paša se diže i, onako visok i snažan, htjede da krene na ubicu. Ali, udarac je bio takav da ga je krv, obilno lijući, zagušila. On samo jednom zakorači, naprijed i pade na leđa...”

Prema turskim hroničarima, Mehmed Sokolović je, smrtno ranjen, prenijet u unutrašnje odaje a izdahnuo je kada je sa Svete Sofije odjeknuo glas večernje molitve.

Tada se, kako su neki hroničari rekli, sultan Murat Treći rasplakao.

Ubica je, za osmanske hroničare, bio, kao i Sokolović, rođeni Bosanac, što tvrdi u svojoj “Istoriji osmanskog carstva” i Jozef fon Hamer.

Sokolović nikada, ni u jeku njegove najveće slave i moći, nije zaboravljao svoje porijeklo. Zato je omogućio gradnju važnih objekata na ovim prostorima među kojima su: Most na Drini kod Višegrada, Arslanagića most u Trebinju, most na ušću Žepe u Drinu, Kozja čuprija u Sarajevu, Vezirov most u Podgorici. Omogućio je gradnju Pivskog manastira, i drugih pravoslavnih bogomolja u Bosni, ali i džamija ne samo u svom zavičaju već i na drugim udaljenijim mjestima Balkana. Na taj način ovaj velikan Osmanskog carstava, srpskog porijekla, ostavio je neizbrisiv trag u istoriji naših naroda ali i značajan pečat privrženosti svojem zavičaju i narodu.

( Vujica Ognjenović )