Putovanja prolaze, putopisi žive: Pedeset pet godina od smrti Momčila Jojića

S proljeća, 1939. godine, na brodu “Pariz”, koji je plovio od Evrope za Ameriku, među dvije hiljade putnika, nalazio se i dvadesetpetogodišnji mladić, Momčilo Jojić, iz crnogorskog sela Kralje, u podnožju Trešnjevika, nadomak Andrijevice.

Uputio ga beogradski list “Politika” u Sjedinjene Američke Države, za svog dopisnika.

Mlad i poletan, radoznalih očiju, Jojić je lako spoznao da je svuda reportaža, samo treba znati gledati.

Već na brodu, koji je iz Engleske krenuo u plovidbu Atlantikom, on započinje svoju uzbudljivu američku priču, pokazujuči zavidno reportersko umijeće.

Na “Parizu” Jojić zapisuje: “Mrkozelene talase Okeana sječe brod, a za vama ostaje široki vodeni drum sa razrivenom brazdom na sredini. Daleko na horizontu voda je siva, kao prostrana njiva banatske ravnice. Galebovi ne propuste nijednu mrvu bačenu sa broda. Jato bijelih ptica ugiba se nad vodenom brazdom. Na pjenušavoj vodi šarene se kore pomorandži. Naš brod je ploveća ‘Vavilonska kula’. Ko zna u kojem selu i gradu Evrope jedna majka i jedna sestra prolile su suze za onim koji odlazi u Novi Svijet. Na uglačanoj palubi vrvi svijet, starci i djeca, majke i sinovi. Još se naziru grebeni stare Evrope, još malo pa će mrak prekriti i posljednju svjetiljku na visokoj kuli engleskog ostrvlja...”

Tokom devetnaestog i početkom dvadestog vijeka, putovali su Crnogorci i Crnogorke preko Atlantskog okeana po mjesec dana, “u utrobama garavih vapora”, u potpalublju. Današnji putnički brodovi, nalik plovećim palatama, za neđelju dana stižu od Evrope do Amerike.

Putovanja nestaju za vidicima, putopisi žive.

Od tridesetak novinarskih žanrova, odnosno načina izražavanja, tvrde teoretičari žurnalizma, najteži su intervju i reportaža.

Nema dobrog novinarstva bez putopisne reportaže.

Crnogorci su veliki putnici. Još 1777. godine, crnogorski glavari pisali su Mletačkom providuru: “Nemojte ni putove zagrađivat”. A reportaža je vrhunska forma novinarskog izražavanja, krajnji domet u novinarstvu. Brojnim novinarima su uzori svjetski reporteri, Džon Rid, Markes, Ilja Erenburg, Hemingvej, Egon Ervin Kiš, Kami... Ali i crnogorski; vrstan putopisac bio je Petar Petrović Njegoš. To se može vidjeti i iz pisma koje iz Petrograda šalje Vuku Karadžiću u prvoj polovini avgusta 1833. godine, đe opisuje, kako kaže, prostranstvo “Petroburga, simetriju ulicah”... Zatim, plejada crnogorskih putopisaca, Nikola Vasojević, Stefan Mitrov Ljubiša, dr Anto Gvozdenović, dr Lazar Tomanović, Marko Dragović, Marko Car, Pero Poček, Mirko Banjević, Janko Đonović, Ratko Đurović, Mirko Vujačić, Mihailo Ražnatović, Dušan Kostić, Olga Perović, Radonja Vešović, Risto Ratković, Radovan Zogović, Ćamil Sijarić, Milo Kralj, Đina Čelebić, Vasko Ivanović, Vito Nikolić, Ratko Vujošević, Božo Bulatović, Radovan Jablan, Boško Pušonjić...

U okviru izdavačke djelatnosti “Pobjede” (Biblioteka “Luča”), izišla je 1974. knjiga “S praga u svijet - crnogorski putopisi”, priređivača, istaknutog crnogorskog pisca, akademika Čeda Vukovića.

Čedo Vuković je uvrstio nekolike Jojićeve reportaže: “Nepoznata Amerika”, “Vavilonska kula na okeanu”, “Vašington - crnački raj”, “Ljudi koji su pravili planine”, “Kraj svjetskih čuda”.

”Putopisac s crnogorskog tla niti se sasvim podaje niti se odupire novom kraju, podneblju, ljudima. On cijeni i ono što bi moglo biti ‘iznad’ ili ‘ispod’ njegovih usađenih predstava o Crnoj Gori i drugim zemljama”, kazuje Čedo Vuković. “Stoga Crnogorac gleda na svijet dosta trezvenim okom, s puno neposrednog, gotovo prisnog razumijevanja za novo i neobično i, začudo, bez romantičarskih uzlijetanja i pretjerivanja bilo koje vrste. Osim toga, naši putnici i putopisci samouvjereno idu u susret svijetu i prelaze mora i okeane kao da preskaču potok ili rivotočinu u svojem zavičaju. Oni putuju s kraja na kraj kontinenta kao da se radi o susjednim selima i - kao da su svuda doma. Ne dopuštaju da ih porazi neobičan prizor - veličina ili sjaj nekog grada, dvorca ili spomenika - niti da ih slomi bura na moru. Oni umiju da se dive, ali ne pristaju da kleknu pred velelepjem i veličinom...”

Reportaža je, u stvari, dokument i tu je razlika između novinarstva i književnosti, jer književna priča počiva na fikciji, a reportaža na istinitom događaju.

U novinarskim krugovima, kad je u pitanju putopisna reportaža, često se spominjalo ime Momčila Jojića, reportera, putopisca, pred Drugi svjetski rat dopisnika “Politike” iz Sjedinjenih Američkih Država.

Amerika je mladog i talentovanog Jojića zapljusnula svojim neočekivanostima, a on je grunuo brojnim reportažama, od Njujorka do Los Anđelesa.

Jojić putopis nadograđuje na reportažu. Za samo sedam mjeseci, koliko je boravio u Americi, uspio je i da napiše knjigu “Nepoznata Amerika”, koja je izišla iz štampe 1941. godine i sadrži trideset njegovih reportaža.

U predgovoru, on iznosi svoje viđenje Amerike. Kaže: “Evo vam priče o zemlji čuda, zemlji zlata, zemlji milijardera i gangstera, zemlji filmskih zvijezda i kauboja, zemlji oblakodera i udžerica i kanti za petrolej. Želim da vam pričam o zemlji u kojoj su ostavili svoje kosti i svoju mladost milioni pionira i radnika cijelog svijeta...”

Amerika ga je dočekala moćima, čarima, ali i sjetnim pričama iseljeničkim.

Piše Momčilo Jojić: “Prošlo je mnogo godina od onih dana kad su do dalekih gudura dopirali glasovi da tamo preko debelog mora postoji bogata zemlja... Mnogo zlata, mnogo posla. Kosmati brđani i golobrada momčadija ostavljali su ovce na planini i prodavali po nekoliko teladi, da pređu veliku vodu i donesu u pusta sela zlato. Sobom su nosili nabrekle mišice, gladna usta i neodoljivu nostalgiju za slamnim krovom u dinarskom kršu. Trbušasti brodovi čekali su u garavim pristaništima da prime rumenu gorštačku mladost, a pioniri rada su mislili samo jedno: zaraditi, nahraniti gladna usta, kupiti bar dvadeset ovaca kad se vrate kući... Dalek je to put bio. Ličio je na oproštaj sa osuđenicima na smrt. Skupljali su se seljaci iz okolnih sela da isprate putnika. Ljudi su mrko ćutali a žene su naricale...”

Beranskom đaku, Jojiću, u glavi je šumio Lim; njegove putopisne reportaže su lirski intonirane. Rođen je 1914. u Metohiji, u Đakovici, đe mu je otac, Miljan, službovao kao oficir Crnogorske vojske. Izdanak glasovitog vasojevićkog bratstva iz Kralja, rodnog mjesta značajnih ljudi. Kraljani su i dvojica Lekića, generali, Danilo i Nikola. Danilo je bio španski borac, narodni heroj, ambasador Titove Jugoslavije u Brazilu, Ujedinjenim nacijama, Egiptu, a Nikola pilot, koji je prvi u Jugoslaviji probio zvučni zid; letio brže od zvuka...

Momčilo Jojić je osnovnu školu i gimnaziju završio u Beranama, u kojoj su đakovali mnogi budući istaknuti crnogorski književnici i novinari.

Na crnogorskom sjeveru postojale su tada samo dvije gimnazije, pljevaljska i beranska, koja je 1913. godine osnovana dekretom Kralja Nikole. Učili su u “Beranskoj Sorboni”, kako su zvali Gimnaziju, Risto Ratković, Milovan Đilas, Radovan Zogović, Mihailo Lalić, Esad Mekuli, Dušan Kostić, Radonja Vešović...

U afričkim vizijama Rista Ratkovića, “po moru teče Lim”.

A mlađani Jojić, kao beranski gimnazijalac, vjerovatno je drugovao s nekim od talentovanih đaka, pogotovo s Mihailom Lalićem, s kojim je, možda, bio u istom razredu, jer su vrsnici, godišnjaci, ili s tri godine mlađim, Dušanom Kostićem...

Poslije završene mature, Momčilo Jojić se, kao i Mihailo Lalić, upisuje na Pravni fakultet u Beogradu. Tada kreću Jojićevi dodiri s novinarstvom; počinje da piše za “Politiku”, koja ga 1939. šalje u Ameriku za dopisnika. Tokom sedmomjesečnog boravka u Americi, objavio je brojne reportaže; intervjuisao predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Frenklina Ruzvelta; stigao do Volt Diznija...

Bez želje da piljkam po tuđim biografijama, ukazaću samo na nekoliko činjenica. Po povratku iz Amerike, Momčilo Jojić se ženi s bugarskom glumicom Lilijanom Popivanov, kažu, ljepoticom, s kojom dobija dvije ćerke. Početak Drugog svjetskog rata zatiče ga u Sofiji, a kraj u Beogradu, đe ga, kako to već biva na “brdovitom Bakanu”, optužuju da je američki agent!? Saslušavan je u beogradskoj Ozni, izgubio mogućnost da objavljuje reportaže; zaposlio se u Narodnom muzeju u Beogradu kao daktilograf! Bio prevodilac, korektor i lektor u “Radu” i “Privrednom pregledu”.

Umro je 1968.

U Sarajevu je, 1952. u izdanju Štamparsko-izdavačkog preduzeća “Seljačka knjiga”, izišla monografija “Kroz bosansko-hercegovačko selo”, koju u ime Redakcionog odbora potpisuje pjesnik Mak Dizdar. Ilustrovana je izvanrednim fotografijama Jakice Baruh, Toša Dabca i - Momčila Jojića!?

Vrstan novinar, Jojić se bavio i fotografijom, tim prije jer mu tekstovi više nijesu objavljivani, ili su išli bez potpisa.

Novinar i putopisac Momčilo Jojić je značajno ime našeg žurnalizma, a ovo podsjećanje možda podsticaj za dalje proučavanje njegovog životnog puta i djela.

( Slobodan Vuković )