Nacionalni park Brioni: Mali raj za ljubitelje prirode

Tokom mog djetinjstva i mladosti toponim “Brioni” sam isključivo povezivala sa Josipom Brozom, drugom Titom, kako smo ga tada svi zvali. Tri godine poslije njegove smrti Brioni su proglašeni nacionalnim parkom, ali u naredne dvije decenije o njima nisam mnogo čula. Kasnije, tu i tamo, pričalo se o ponekom kulturnom događaju, pretežno pozorišnom ili o posjeti neke osobe iz svjetskog džet seta. Pošto sam ja veliki pesimista po prirodi, nikad nisam ni pomislila da bih nekad mogla stići do Briona. Ne znam zašto, ali sam Brione uvijek povezivala sa luksuzom, meni nedostupnim. Kad smo u oktobru pravili plan za prvo putovanje poslije čak četiri godine, odlučili smo se za Istru. Odavno sam željela da vidim Pulu i mala zanimljiva mjesta u unutrašnjosti tog hrvatskog poluostrva. I onda, sasvim slučajno, neko nam je spomenuo i Brione. Pomislismo: “Što da ne! Ovo nam je jedinstvena prilika.” Pošto smo putovali van glavne turističke sezone, znali smo da će cijene ulaznica biti povoljnije. Preko zvanične stranice smo naručili karte za prevoz do ostrva i po ostrvu, turističkim vozićem uz vodiča. Ne znam koliko košta ulaznica u glavnoj sezoni, ali početkom oktobra je bila 25 eura po osobi, što nam je bilo prihvatljivo.

Prethodnu noć smo prespavali u Puli. Krenuli smo za Fažanu malo ranije, da na vrijeme stignemo na ukrcavanje. Fažana je malo, simpatično mjesto na obali mora, nasuprot Briona. Iz male luke u Fažani kreću brodovi i čamci kojima se prevoze turisti do ostrva. Kurs eura u lokalnoj mjenjačnici bio je neuporedivo povoljniji nego u Puli. Pošto Hrvati sad Brione zovu Brijuni, raspitali smo se kod lokalaca kako je pravilno reći. “Mi smo ih uvijek zvali, a i dalje ih zovemo Brioni. Ovo Brijuni forsiraju ovi purgeri iz Zagreba”. Dobro, mogu ih, znači, i dalje, kao i od kad znam za njih, zvati Brioni. Čekajući polazak broda prozujali smo obalom gdje smo naišli na spomenik posvećen Matu Parlovu. Pošto smo i u Puli vidjeli spomenik njemu posvećen, a kako nisam imala utisak da je on iz ovih krajeva, konsultovah internet. Mate Parlov, svjetski prvak u boksu je rođen u Splitu, ali ga je sudbina dovela u Pulu, a Istra ga prigrlila kao svojega. Ko i ne bi, čovjeka koji je svojevremeno izjavio: “Kako ja da budem nacionalista? Pa ja sam svjetski prvak”.

Ulaznica koju smo kupili je omogućavala prevoz iz Fažane do ostrva i vožnju turističkim vozićem uz vodiča. Samo jedan termin je bio za tu skupinu turista, pa nas je čekao poveći brod. Do ostrva nam je trebalo petnaestak minuta vožnje. Na drugoj obali smo se rasporedili u dva vozića sa priličnim brojem vagončića. Jedan za one koji žele da slušaju vodiča na hrvatskom, a drugi na engleskom jeziku. Mi smo bolje znali hrvatski. Sredina oktobra, a sve prepuno. Dan je bio savršen. Moglo se i u kratkim rukavima. Vodičkinja se nije štedjela. Sve vrijeme nam je pričala o istorijatu ostrva, njegovim prirodnim i geografskim osobenostima. Znala sam da to neću moći da zapamtim pa sam se koncentrisala na ono najzanimljivije. Brione čini grupa ostrva: 2 veća i čak 11 malih. Turistima su dostupna dva veća: Veli Brion i Mali Brion. Veli Brion je dug 4,5, a širok 3 km. Ostrvo je obraslo mediteranskim biljem: borom, lovorom, ruzmarinom; kao i suprtopskim biljkama: libanskim kedrom, palmama, agavama, bambusima. Dok smo se vozili po drndavom putu koji se podigao zbog korijenja od borova, sa strana smo gledali golfere koji su išli od jedne do druge rupe. Pošto je meni golf trinaesta rupa na svirali, samo sam brinula da nas neka loptica ne zaždije. Strepnja nije bila bez osnova jer smo kasnije naišli na teren za početnike gdje je na više mjesta stajalo upozorenje da se treba čuvati od loptica. Srećom, tu trenutno nije niko trenirao. Ko zna koliko je loptica završilo na dnu mora. Pokušavala sam ponešto da fotografišem ali mi to iz vozića koji je neprestano poskakivao i nije baš uspijevalo.

Na ovom ostrvu je svojevremeno postojao zoološki vrt u kojem su bile smještene divlje životinje koje je Tito dobijao na poklon od brojnih svjetskih državnika. Između ostalih, tu je bio i par slonova dobijenih na poklon od indijske premijerke Indire Gandi davne 1972. godine. Međutim, kad su Brioni postali nacionalni park zoološki vrt je morao da se rasformira. Nacionalni park i životinje zarobljene u malom prostoru nisu mogli zajedno. Slon Soni je preminuo 2010. godine, a slonica je ipak ostala tu. Prva stanica vozića koji nas je upoznavao sa Brionima bila je upravo ispred prostora u kojem je smještena slonica Lanka, a koji je dio Safari parka, jedne od glavnih atrakcija ostrva. Slonica je stara 50 godina, troma, ali ipak registruje goste koji dođu da je posjete. No, brzo smo joj dosadili i demonstrativno nam je okrenula pozadinu. Pored zebri, alpaka, nojeva, muflona, jelena lopatara, glavna atrakcija Safari parka su autohtone rase istarskih domaćih životinja. Tu se mogu vidjeti: ovce, magarci, istarsko govedo (boškarin). Nažalost, koze koje su smještene u parku nisu baš skroz autohtone jer su one uništene u pomoru koza koji je uslijedio poslije završetka Drugog svjetskog rata. Koza, odnosno jarac, simbol je Istre još od starorimskog perioda, a sada se nalazi na grbu i zastavi Istre. Djeca danas rijetko imaju prilike da vide domaće životinje, pa je i edukativni momenat bio motiv prilikom pravljenja koncepcije parka. Ovaj dio se naziva “Etno park”. Pored Lankinog kaveza se nalazi tabla sa spiskom najvećih donatora Safari parka.

U povratku smo se upoznali sa istorijom ostrva koja je mnogo zanimljiva i prilično komplikovana. Brioni su naseljeni još 2000. godina prije nove ere o čemu svjedoče materijalni dokazi u vidu kamenog oruđa, oružja, posuda. Kasnije su ovim područjem zavladali Rimljani. Na ostrvu postoje brojni materijalni dokazi koji potkrepljuju istorijske navode. Najbolje sačuvani su rimski dvorac iz I–II vijeka i rimske terme. Tu su i Venerin hram, vizantijski kastrum, Bazilika sv. Marije iz V–VI vijeka, kao i Crkva sv. Germana.

Krajem XIX vijeka ostrvo je kupio austrijski industrijalac Pol Kupelvajzer koji je imao puno posla oko saniranja ostrva jer je ostrvom zbog močvarnog terena vladala malarija. U procesu uništavanja komaraca mnogo mu je pomogao čuveni bakteriolog dr Robert Koh, koji je iskorijenio malariju isušivanjem močvara i njihovim poribljavanjem ribicama koje su se hranile larvama komaraca. Kao uspomena na ta vremena ostavljena je jedna mala površina pod močvarom koja je sada jedna od turističkih atrakcija. Na ostrvu postoji jedna kratka pješačka staza koja se zove Kohova staza, a tu je i spomenik njemu posvećen.

Poslije iskorjenjivanja malarije na ostrvu se grade brojni hoteli i ostali sadržaji te ono postaje jedno od najmondenskijih destinacija Evrope toga doba. Pored hotela, tu su nikli i bazeni, tereni za golf i tenis. Ostrva su naseljena srnama, jelenima, fazanima, patkama. Tokom Drugog svjetskog rata ostrva su opustošena, a stradala su u i bombardovanju. Skoro svi hoteli i lučki objekti su bili porušeni. Poslije rata polako im se vraćao stari sjaj. Ljetnja rezidencija druga Tita, u kojoj je on provodio po pola godine i u kojoj je primao brojne svjetske državnike i druge svjetski poznate ličnosti se nalazila na Brionima, na ostrvu Vanga. Na Velem Brionu danas postoji muzej posvećen vremenu koje je drug Tito proveo na ovim ostrvima. Ovdje je 1956. godine potpisana čuvena Brionska deklaracija kojom je udaren temelj osnivanju Pokreta nesvrstanih zemalja. Na zidu je spisak i zastave 120 država čiji su se čelnici upravo ovdje sastajali sa predsjednikom SFRJ. Tu su i brojne fotografije, ne samo političara, nego i glumaca, književnika i drugih važnih stanovnika planete zemlje toga doba. U drugom dijelu je mali, ali vrlo lijepi prirodnjački muzej u kojem se nalaze preparirane životinje koje su uginule tokom perioda kada se ovdje nalazio zoološki vrt. Ispred muzeja se nalazi čuveni Titov kadilak koji se sada iznajmljuje posjetiocima sa dubokim džepom jer sat vremena vožnje (vozi ga šofer, ne platilac) košta tričavih 1500 eura. Poznajem iz viđenja jednog kojem je to bilo dostupno.

Obišli smo i najveće zvijezde kada je flora Briona u pitanju. To je, prije svih, stara maslina, stara oko 1600 godina. Smatra se da je jedna od najstarijih na Mediteranu. Ipak, na mene je najveći utisak ostavio drvored bijelog bora pinusa. Ovo je, bar meni, jedno od najljepših mjesta na ostrvu.

Kada se završila tura vožnje vozićem vodičkinja nas je uputila na brojne aktivnosti i lokacije koje u narednim satima možemo obići biciklom, kvadovima ili pješke. Kadilak nije spomenula. Ja, na svoju bruku, ne vozim biciklo. Sa kvadovima sam u nezboru. Tako smo se odlučili da obilazak nastavimo pješke. Prvo smo se uputili ka Parku ptica (fazaneriji), a tu se nalazi i Oporavilište za divlje životinje. Očekivala sam više ptica, ali one koje smo zatekli su bile nadasve zanimljive. Tu je, prije svih, Titov papagaj Koki, star 66 godina. Kažu da kakadu može da doživi i čitavih 100. Koki je pravo čudo od ptice. Kad smo se primakli kavezu on je izveo toliko akrobacija, toliko je nešto mrmljao, pjevao, da smo mi stajali kao zamađijani. Tek na kraju, kad je prestao jer smo mu dosadili jer nije bilo povratne reakcije, ja sam se sjetila da ga fotografišem, ali je bio podaleko. Prvi put sam uživo vidjela i patke mandarinke čijim sam se fotografijama uvijek oduševljavala.

Prošetali smo se i do čamčare (nekadašnje kuće za sklanjanje čamaca od bure) koja je pretvorena u veoma zanimljiv muzej. Današnji muzeji su sve samo ne dosadni. Ni za njega, kao ni za prethodni, nismo dodatno plaćali ništa. Sve troškove je pokrila početna ulaznica. Čamčara spolja ne pruža nadu u neki ludi provod. Ipak, otišli smo na preporuku vodičkinje ture i iz nje izašli oduševljeni. Svega zanimljivog je tu bilo. Između ostalog i makete svih 11 ostrva koji čine arhipelag Brioni. Kada pritisneš dugme za bilo koje ostrvo na zidu se reprodukuje snimak načinjen dronom iznad tog ostva. Tako smo, između ostalog, vidjeli i Titovu rezidenciju na ostrvu Vanga.

Šetajući i vozeći se ostrvom primijetili smo veliki broj zanimljivih skulptura iz raznih perioda, od klasičnih do više nego modernih. Svaka ima svoju priču, ali mali je ovo blog za sve to. Meni je svaka bila zanimljiva na svoj način.

Popili smo kafu u nadi da ćemo prikupiti snagu za dalju šetnju. Ja sam predlagala da obiđemo Stazu vidikovaca. Duško je odbio. Za jedan dan je bilo previše šetnje i dovoljno utisaka. Sjeli smo da sačekamo brod. U moru, neposredno uz obalu smo vidjeli brojne i raznovrsne ribe. More je bilo izuzetno čisto, a ribe razigrane i neopterećene strahom. Ovdje su i ribe i ptice zaštićene i očigledno je da su toga svjesne.

Dok smo čekali da se svi putnici ukrcaju na brod koji je trebalo da nas prebaci na kopno, ugledala sam srnu. Pa onda drugu, pa treću. Bile su predaleko za domet mog fotoaparata. Promijenila sam objektiv. Nije bilo savršeno, ali su se makar vidjele. Tad sam se uvjerila u ono što sam negdje bila pročitala: da srne, jeleni lopatari, zečevi i brojne druge životinje slobodno šetaju ostrvom. Ovo je bio najljepši pozdrav sa ovim prelijepim ostrvom, pravim rajem za sve ljubitelje prirode.

Dok smo se vozili prema Fažani pomislila sam da ne samo da se snovi ostvaruju nego se nekad ostvari i ono što čak nisi ni sanjao.

( Jasna Gajević )