Ljubavna priča, Drugi svjetski rat i špijunaža

Kao što je ranije i najavljeno, nakon filma o četvorostrukoj špijunki iz Leskovca koja je živjela u vrijeme Drugog svjetskog rata, gledaoci od 21. januara su u prilici i da gledaju seriju.

Iako je živjela svega 25 godina, Vera Pešić je za sobom ostavila neispričanu priču čija apsolutna istina ne postoji i danas se može samo domaštavati, a uzbudljiv život koji je vodila, iako kratak, ostaje kao inspiracija, ali i misterija. Pešić je opstajala u surovom ratnom ambijentu, a istovremeno i igrala igru velikih igrača, odlučna da se bori, živi i preživi, pa je tako zavrijedila i nadimak Srpska Mata Hari, po njemačkoj špijunki iz Prvog svjetskog rata.

Inspirisani upravo njenim životom, likom i djelom, filmska ekipa na čelu sa rediteljem i koscenaristom Nedeljkom Kovačićem, producentkinjom Dankom Milošević i koscenaristkinjom Kristinom Đuković, odlučila je da pred publikom iznese priču ne samo o ženi u muškom svijetu tokom okrutnog i teškog perioda rata, već i da profilišu Veru kroz intimnu i psihološku dramu koja se razvija i u kontekstu tajne njenog porijekla, a u sve to uneseni su i elementi romantike i ljubavi. Kovačić je i ranije isticao da je film samo inspirisan istinitim događajima i da nije faktografska priča, ali da su oba elementa u ravnoteži.

Film je zainteresovao publiku i prije same premijere, a onda ga je u bioskopima širom regije odgledao veliki broj ljudi, da bi sada došli do svojevrsnog finala, emitovanjem televizijske serije koja će biti obogaćena nizom paralelnih priča i detalja... Glumačku ekipu predvodi sjajna mlada glumica Jovana Stoiljković, a pridružuju joj se i Petar Zekavica, Nikola Kojo, Bojan Žirović, Aleksandar Srećković Kubura, Džek Dimić, Viktor Savić, Nebojša Dugalić, Tihomir Stanić, Vuk Kostić, Anita Mančić i drugi... Režiser Nedeljko Kovačić zajedno sa Kristinom Đuković radio je na scenariju, a u razgovoru za Magazin ističe da zajednički rad nastavljaju i otkriva kako sarađuju kao partneri.

Rekao je i da će serija “Vera” za gledaoce biti kao jedan veliki film, ali i da je svako može pogledati, bez obzira na to da li je gledao film ili ne. Oni koji su, pak, film pogledali, neće im biti nezanimljivo, jer je priča hronološki drugačije ispričana, drugačije počinje i razvija se...

Kovačić je ranije bio angažovan na igrano-dokumentarnom serijalu o Jovanki Broz, a uskoro kreće i rad na drugoj sezoni te serije, ovoga puta posvećena Aleksandru Rankoviću.

Vaš debitantski igrani film ostvario je veliku popularnost, a gledaoci uskoro mogu očekivati i seriju... S obzirom na Vaše iskustvo i pređašnji rad, šta biste rekli koliko je dugo potrebno dok se “prvi dugometražni igrani film” pojavi, iskristališe i realizuje?

Iskreno rečeno, možda prvi film prije nađe vas, nego što vi nađete njega. Da ste me pitali da li će film o Veri Pešić biti moj prvi film, ja na to ne bih umio da Vam odgovorim. Nekako je sticaj okolnosti doveo do toga da se taj film napravi i da baš to bude moj prvi film. Veoma sam srećan, jer je tema izvanredna i da je zavisilo od mene, ja bih je svakako birao. Zbog toga, hoću da kažem da je tema prije našla mene nego ja nju.

Tema je interesantna sama po sebi i svakako veoma specifična, ali prosječan gledalac van Srbije o tome možda i ne zna mnogo. Koliko je to uticalo na Vašu želju da Veru Pešić i profilišete kroz scenario i film?

Upravo kao što ste i rekli, prosječan građanin i ne zna mnogo toga, pa ni ljubitelji istorije, jer tu ima mnogo skrivenih stvari. Nama je želja bila da ne opteretimo gledaoca nekom istorijskom čitankom i slično. Željeli smo da napravimo jedan uzbudljiv film, kao i seriju sa jednom glavnom junakinjom koja je čvrsto zanimljiva, za koju publika može snažno i da se veže. To je nama bilo glavno kada smo pravili Veru i mislim da smo u tome i uspjeli.

Šta će gledaoci, bilo filma ili serije, saznati? Šta biste Vi rekli o tome ko je bila Vera Pešić?

Mislim da će gledaocima najzanimljivije biti da sami istraže njen lik i djelo. Naša Vera Pešić je nekako fifti-fifti, u smislu da smo se mi držali faktografije otprilike oko 50 do 60 odsto, naravno, ali u nekom momentu smo morali prosto da se odvojimo od nje i uđemo u fikciju i romansiramo priču, kako bismo sebi otvorili umjetnički prostor da bismo napravili film kakav želim. Nakon gledanja filma mislim da će gledaoci dobiti određenu vrstu zabave, ali da će ih to podstaći i na istraživanje na internetu, po knjigama, tražeći više informacija o svim tim istorijskim okolnostima i ličnostima. Kao što sam rekao, do oko 60 odsto filma se zasniva na faktima, a sve ostalo je umjetnička sloboda.

Ostvarenje je prožeto elementima trilera, akcije, špijunskog filma, melodrame, romantike... Kakvu priču želite ispričati i kako su povezani svi ti segmenti i žanrovi?

Tako je, tu su i elementi klasičnog ljubavnog filma i razni drugi... Upravo kao što ste i primijetili. Mnogo sam razmišljao o tome kako da sve te zanimljive elemente filma, odnosno života, koje imamo na raspolaganju, na što bolji način spojimo u jednu cjelinu. Ono što je dobra stvar jeste što je u principu svaki film melodrama, jer danas rijetko koji film imate bez ljubavne priče. Pitanje je samo šta je pozadina te ljubavne priče, a nama je ta pozadina bila Drugi svjetski rat i špijunaža, što je neki žanrovski teren koji se sam po sebi nudi kao atraktivan, uzbudljiv i zanimljiv za filmsku obradu.

S obzirom na to da je film “Vera” vrlo brzo postao popularan, i dalje je, a dolazi nakon nekoliko Vaših drugih projekata, šta biste rekli o tome da li je i koliko teško debitantima da se probiju na scenu i kakva je situacija u kinematografiji uopšte?

Mislim da je stanje u domaćoj kinematografiji mnogo bolje nego što je bilo ranije. Ja sam studirao prije nekih 25 godina, a kada je moja generacija izašla sa fakulteta svi smo jako teško dolazili do posla. Bilo je manje novca, manje produkcija, tehnologija je bila drugačija, a danas je jeftinija i dostupnija. Uz to, danas se mnogo više snima, više je novca koji se ulaže, a mladi ljudi koji izađu sa fakulteta brže dolaze do prilika da nešto rade. U tom smislu mislim da je danas mnogo lakše napraviti debitantski film nego što je to bilo prije 20-25-30 godina, bilo tehnološki ili finansijski.

A kada su finansije u pitanju, s obzirom na to da se u kulturu generalno malo ulaže, a da je filmska industrija uglavnom skupa?

U Srbiji imamo jedan dosta dobar sistem koji je ustanovio Filmski centar Srbije. Posebno su značajni konkursi koje raspisuju više puta godišnje, namijenjeni različitim kategorijama - igrani, dokumentarni, animirani, kratkometražni, dugometražni i slično... Lijepa količina novca se tu podijeli među autorima, iako to nikada nije dovoljno da do kraja zatvorite finansijsku konstrukciju, ali je jako dobro kao neki podsticaj, tip pomoći i neka vrsta reference da vi uopšte zatvorite svoj projekat do kraja, naravno uz podršku i drugih. U tom smislu, u film se ulaže možda malo više nego u neke druge umjetničke discipline, samim tim što je skuplji za proizvodnju i zahtijeva mnogo ljudi, puno tehnologije, logistike i masu vremena, pa i neko veće ulaganje u kontekstu sume, ali svakako nedovoljno da se jedan projekat pokrije.

Često se govori o hiperprodukciji, u Srbiji pogotovo. Ne treba sporiti da je to dobro samo po sebi, jer postoji mnogo materijala, sadržaja, posla, pa i mogućnost izbora... Šta Vi mislite o tome i kao reditelj i kao gledalac?

Ja sam uvijek pristalica teze da iz kvantiteta proizlazi kvalitet. Daću primjer, ukoliko tokom jedne godine snimimo pet serija, možda će jedna od njih valjati, ali ako snimimo 25 serija na godišnjem nivou, barem pet njih će valjati. Zbog toga mislim da je trend hiperprodukcije koji je prisutan zadnjih godina i te kako koristan. Koristan je, prije svega, jer pruža priliku ljudima iz profesije da više rade, da stiču iskustvo koje je užasno važno u svakom radu, a takođe u prilici smo i da upoznamo mlade glumce, pisce, reditelje... Ne vidim ništa loše u tome, a koliko će trajati i kako će se završiti, to ne znam. No, kako se svjetski trendovi kreću sa striming platformama mislim da se to neće puno promijeniti jer naša publika voli da gleda sadržaj na svom jeziku, što se više puta pokazalo kao nepogrešivo, pa mislim da će na ovim prostorima kinematografija i nastaviti ka tom putu.

Da li je moguće, ili potrebno, razdvojiti dnevnu politiku od filma kao umjetnosti?

Zavisi kakvu vrstu filma snimate. Moguće je snimiti film koji je temom i radnjom u potpunosti odvojen od aktuelne svakodnevice, a možete da snimate i onaj koji je potpuno uronjen u to. Ono što je zanimljivo sa temama iz istorije i epohe jeste što one nude priliku da na jedan posredan način možda progovorite i o sadašnjem vremenu. Kroz film se nerijetko govori o prošlom vremenu, ali zapravo u rukavicama govorite i o sadašnjosti, jer se stvari, naročito na našim prostorima, ne mijenjaju tako brzo i lako.

Uvijek postoje veliki skupi filmovi koji obrađuju neke akcione teme i naravno da će se tu uvijek ukrštati politički interesi. No, tako je svuda u svijetu. Nije to naš specijalitet. Drugo, to ne mora nužno da znači da taj film neće valjati.

Koscenaristkinja Kristina Đuković kaže da nastavljate da radite dalje na sličnim projektima, stavljajući žene u fokus?

Pa, prije svega, meni su te priče izuzetno zanimljive privatno, a ne vidim da su puno obrađivane kod nas. Naravno i da ću nastaviti da radim sa Kristinom, budući da mi je supruga, tako da ću teško pobjeći od nje (smijeh).

Kad ste već spomenuli, koliko se miješaju taj profesionalni i privatni dio među supružnicima koji su u istom poslu, u Vašem slučaju filmom?

Definitivno se miješaju i nekada to bude teže, ali uglavnom je lakše. Dosta pišemo zajedno i meni je to uživanje. Uglavnom se posao nosi i donosi kući. Normalni ljudi provode vikende na ručkovima i u bioskopima, a mi ih provodimo za laptopom. Šta da vam kažem... (smijeh)

( Jelena Kontić )