Prolongiranje tranzicije

Vještačka kreiranja stanja nemira i uznemirenosti, uporno igranje na kartu zloglasnog etnonacionalnog narativa, njegovo neprestano guranje u prvi plan, zasipanje nacionalističkim idejama i manipulacija strahom, naš su gotovo svakodnevni način života već skoro tri decenije. Iako je taj pritisak možda nekad popustio, on je bio samo zatišje pred nova kuhanja neukusne čorbe nacionalne homogenizacije. Iz čorbe u čorbu, iz razvlačenja kore nacije u novu koru nacije, iznova i iznova, vrtimo se kao hrčak na svojoj vrteški.

Mrtvo slovo na papiru

Dokad će to biti tako? Iz današnje perspektive gledano, čini se do u vječnost, jer se doima nezamislivo ovo društvo bez opetovanih ataka na razum, na mir i na koliko-toliko normalne životne okolnosti. Kao da ne postoji ni jedan drugi faktor oko kojeg bi se građani ove zemlje okupili, kao da ne postoji druga briga i kao da nismo uvijek i po svemu na začeljima svijeta u kojem živimo. Uvijek daleko od ideja jedinstva, ujedinjavanja snaga i pokušaja da ovu zemlju, ma kakva nam se ona činila, učinimo bar malo dostojnijom čovjeka i njegovog života na ovoj planeti.

Umjesto pokušaja stvaranja zdravog tkiva društva, koje će jednom konačno biti suočeno sa svojom ratnom prošlošću, te je kao takvu ostaviti iza sebe. Jer, koliko god bile strašne traume rata, one ne mogu vječno biti jedina tačka koja određuje naše odnose. Pitanje civiliziranosti jeste pitanje prevazilaženja, pitanje prihvatanja odgovornosti i nastojanje da se stvara društvo koje neće svoju budućnost graditi na užasima koji su počinjeni već na iskustvima istine, koja bi morala da obavezuje i bude svjetionik kretanja kroz vrijeme. Ali, činjenice nas neprestano upozoravaju na to da mi nismo ni ušli u te procese, koliko god se u javnom prostoru na njima insistiralo, one su ipak ostale mrtvo slovo na papiru, deklarativno zalaganje koje ničim ne obavezuje i na bilo koji način ne mijenja betonirane etnonacionalne politike koje su i dalje na snazi.

Društvo koje ostaje vječno zarobljeno u neprestanom prolongiranju svoje tranzicije je društvo koje je do bola statično, nepokretno, zaleđeno u preimućstvu etnikuma nad etnikumom. Kao takvo, ono nije u stanju kreirati ništa drugo osim opetovanih sukoba, nije bitno što se oni sada odvijaju na simboličkoj i retoričkoj razini, ono što je njihova suština jeste neprestano podsjećanje na rat, vraćanje na postavke devedesetih kao jedini, doima se, relevantan model opstajanja. Stvari su tome takve prije svega jer je iz ove zemlje otjeran gro njenih ljudi koji su mogli biti faktor promjene, prosto ljudi usljed nemogućnosti da ostvare normalnost egzistencije odustaju od jurenja bosanskohercegovačkih vjetrenjača i odlaze. Sa druge strane, politički predvodnici na vlasti su tako strukturirali svoje vladanje, stranačkim ucjenjivanjima i pritiskom, da je njihova glasačka baza posve ovisna i njena je glasačka volja determinisana partijskom uslovljenošću.

Dimne granate

Ono ljudi što je ostalo ovdje, koji čeznu za normalnošću, kao da se pomirilo sa stanjem stvari ili se povuklo u duboku ilegalu malih ostrva, koja opet razjedinjena nemaju dovoljnu političku snagu da bi se izborila za neke ideje koje prevazilaze opisane okove u okviru kojih beznadno tavorimo. I tako su naša stvarnost i svakodnevica ostale potpuno prepuštene dejtonskom mastadonu etnonacionalne isključivosti. Koji je neosjetljiv, koji ne vidi čovjeka i njegovu potrebu da svoj život uredi dostojno svom liku. Iz tog razloga se iz mjeseca u mjesec bacaju dimne granate neustavnih praznika, politike se usklađuju ne da bi stvarale osjećaj ugodnosti i mira, nego da bi glasačko tkivo činile uvijek u pripravnosti, da metaniše i larma glasine koje će se, prije ili kasnije, samo njoj obiti od glavu. Vizija budućnosti, stoga, za nas neprestano ostaje mračna maglina neizvjesnosti i strepnje.

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )