Mira sa Putinom neće biti

"Svaki rat se završava za pregovaračkim stolom." Od početka ruske invazije na Ukrajinu, rijetko koja se rečenica češće ponavlja na konferencijama za štampu, u emisijama i komentarima od ove. Ipak, to je pogrešna, čak i opasna poruka. Ratovi se ili vode do propasti jedne od strana, kao u II svjetskom ratu, ili se, poput jugoslovenskih ratova, završavaju pregovorima na čiji je ishod prethodno presudno uticala vojna sila. Treća mogućnost je da sukobi nikada ne rezultiraju sporazumom, već se jednostavno zamrzavaju.

Moć diplomatije se stoga često precjenjuje. Ova zabluda postaje opasna kada se pregovori pogrešno shvate kao pravi lijek, kao da samo eto morate da ih započnete i bićete korak bliže miru. Hor različitih glasova preporučio je početak mirovnih pregovora sa Rusijom - od šefa Združenog generalštaba SAD generala Marka Milija (koga uskoro šalju u penziju), preko grupe ljevičarskih demokratskih kongresmena, do tzv. republikanskog doajena strategije Henrija Kisindžera, pa francuskog predsednika Emanuela Makrona, a onda i cijele gomile penzionisanih njemačkih generala iz vremena Angele Merkel.

Međutim, iza tog savjeta datog Ukrajincima često se u tonu moralnog samozadovoljstva krije pogrešna procjena stvarnosti: prvo, ulazak u mirovne pregovore bi značio da rukovodstvo u Kijevu principijelno priznaje rezultate ruskog osvajanja. Drugo, šanse za održiv sporazum su nikakve jer na drugoj strani nema pouzdanog pregovaračkog partnera. I treće, zahvaljujući vojnim uspjesima, Ukrajinci su stalno poboljšavali svoju pregovaračku poziciju. Isplatilo se istrajati i ne pristajati na mir kapitulacijom.

Putinov fijasko i dilema Kijeva

U ovom konfliktu vlada paradoksalna situacija. Rusija je realno već izgubila rat, ali Ukrajina ga još nije dobila. Očigledno je izvan moći Kremlja da ostvari svoje ciljeve - da slomi susjednu zemlju i zbriše ukrajinski identitet. Realno: ukrajinska državnost je sada čvršća nego ikada u istoriji.

Svojom prosto glupom invazijom predsjednik Putin je postigao kontru svim svojim ciljevima: Ukrajina se ne „demilitarizuje“ već naoružava, NATO se ne cijepa već se širi na sjeveroistok. Energetsko oružje Rusije je otupilo, prestiž Moskve kao vojne sile je teško oštećen, a ekonomija strmoglavo opada. Strateški gledano: čak i ako bi Putin nekako uspio da zadrži okupirane teritorije, to bi bilo nerazumno nesrazmjerno šteti koju je nanio Rusiji.

Međutim, stradanje ukrajinskog naroda se nastavlja. Stotinama vazdušnih napada na energetsku infrastrukturu - eklatantnim ratnim zločinom - Moskva je pokušala da bombama dovede neposlušni "bratski narod" u mrak, studen i bijedu. Tačno je da je i taj plan uglavnom propao. Ali, u međuvremenu ukrajinske oružane snage su izgubile zamah svojih jesenjih ofanziva i već dva mjeseca nisu uspjele da oslobode nijedno područje. Očekivani zimski napredak ukrajinske armije izgleda kasni. S razlogom, međutim, Kijev polazi od pretpostavke da će ove godine moći još više da potisne Ruse. Ako podrška Zapada ne posustane, vojni balans će se vjerovatno još više okrenuti u korist branilaca.

Prije i iznad svega: Kremlj ne ostavlja Ukrajini drugi izlaz sem daljeg oslanjanja na vojno rješenje. Rusija svako malo izjavljuje svoju spremnost da pregovara, ali u stvarnosti od ovoga nema ni traga. Kremlj odbija da pregovara o četiri ukrajinske provincije anektirane u septembru. Putin je grubo odbio ponovljene ponude Zelenskog za samit na vrhu. Moskva smatra ukrajinski mirovni plan od deset tačaka aspolutno neprihvativljim. Ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov istakao je ove sedmice da neće biti razgovora sa Kijevom, već samo sa Zapadom, jer se tamo nalaze pravi gospodari Ukrajine.

Glavni diplomata Rusije sve više se gubi u sve grotesknijim fantazijama, tipa optužbe da zapadni političari planiraju “Endlösung” Rusije poput onog koji je u svoje vrijeme Hitler bio namjenio Jevrejima.

Slične opsesije slijedi i Putin. Uprkos činjenici da je vojno izblamirao Rusiju, nema nikakvih znakova da su ga napustili pusti snovi o obnovi ruske imperije. Ovih dana je opet širio sopstvene laži o navodnom neonacističkom režimu u Ukrajini protiv kojeg se treba boriti i potvrdio svoje pretenzije na „naše istorijske teritorije“ u susjednoj zemlji.

Spremnost na pregovore izgleda mnogo drugačije. Režim u Kremlju svoj rat za uništenje Ukrajine i dalje mirno nastavlja da predstavlja kao humanitarnu akciju, nakon što je već izazvao više od 100.000 civilnih i vojnih smrti i pretvorio bezbrojne gradove u ruševine.

Kremlj ne smije pobijediti

U ovoj i ovakvoj situaciji potrebna je nečuvena doza sljepila pa da se ukrajinskom rukovodstvu da javni podstrek da potpiše prekid vatre. Ko to uradi, poput Makrona ili skoro pa penzionisanog šefa Generalštaba SAD, trebalo bi iskreno da navede i posljedice: to bi značilo trajno osuđivanje miliona Ukrajinaca na okupiranim teritorijama na život pod brutalnom stranom vlašću. Putinovo otimanje ukrajinske zemlje dobilo bi priznanje po međunarodnom pravu: u mirovnom sporazumu sastavljenom prema diktatu Moskve. Ovo bi potpuno uništilo elementarni princip savremenog svjetskog poretka - države ne smiju da proširuju svoju teritoriju ratom. Bio bi to javni poziv svim drugim diktatorima da učine isto što i Putin.

Ni Zapad ni Kijev ne bi trebalo da isključe pregovore sa Moskvom. Ali mora se unaprijed jasno definisati okvir. Agresorski rat ne smije da se završi profitom za Kremlj. To znači da se ruske trupe moraju povući barem na linije od 23. februara 2022. To znači da bi status ranije okupiranih oblasti - poluostrva Krim i djelova Donbasa - za sada ostao otvoren. Jedno rješenje bi bilo da se ovo pitanje odloži za deset do petnaest godina, a zatim da se riješi na referendumu sprovedenom po demokratskim standardima pod nadzorom UN.

Drugo rješenje bi se ticalo pitanja isplate ruske kompenzacije, a treće stvaranja novog bezbjednosnog poretka u regionu. Ukrajini su potrebne garancije da nikada više neće biti žrtva ruskog napada. Pošto Kremlj uopšte više ne poštuje brojne međunarodne ugovore, postoji rizik da će pljuniti i na budući mirovni sporazum. Ulazak u NATO bi Ukrajini ponudio najbolju zaštitu. Zauzvrat, garancije za Rusiju bi takođe bile moguće: Kijev bi, na primjer, mogao da uvjeri Moskvu da neće dozvoliti nikakve NATO baze na svom tlu, a dva susjeda bi mogla da demilitarizuju velike oblasti duž svoje granice.

Jaz je predubok

No, sve ovo leži u dalekoj budućnosti. Rusija bi već sjutra po navedenim postulatima mogla da pregovara o budućnosti u miru, bezbjednosti i bliskim ekonomskim vezama sa Zapadom, ali režim u Kremlju teži sasvim drugačijim ciljevima. Putin povezuje svoj politički opstanak sa zastrašivanjem svog naroda avetima spoljnog neprijatelja i predstavljanjem sebe kao vladara bez alternative u vremenima prijetnje. On se s pravom boji da bi mir razotkrio totalno ludilo njegove ratne politike i koštao ga vlasti. Za njega bi primirje bilo ponajviše predah da prikupi novu snagu za ostvarenje svojih imperijalnih planova.

Time je jasno i ko je glavna prepreka miru: ne Ukrajina, koja uprkos svim očekivanjima pruža bravurozan otpor, već Putin i njegovo najbliže okruženje. Dokle god je bivši agent KGB-a na čelu Kremlja, u Evropi neće biti pravog mira. Nasljednik, čak i neko iz drugog reda režima, mnogo bi lakše našao izlaz iz ćorsokaka. No, Zapad ne može da računa na puč u Kremlju.

U doglednoj budućnosti ne preostaje ništa drugo nego vojno i finansijski podržati Ukrajinu u njenoj borbi za opstanak. Takva pomoć nije nikakva plemenita donacija, već dirketno ulaganje u najbolji sopstveni interes - za Evropu koja, nadamo se, jednog dana više neće morati da živi pod pritiskom manije kompleksa veličine Kremlja.

(Neue Zürcher Zeitung / NZZ) Prevod: Mirko Vuletić

( Andreas Rüesch )