Kako Čelsi računovodstvenim trikom zaobilazi Uefina pravila
Tim iz Londona je svjetski rekorder u iznosu za pojačanja u sezoni - kako mu je to uspjelo, a da ne prekrši pravilo finansijskog fer-pleja? Za sve je zaslužan novi gazda, vješti američki biznismen Tod Bouli
Uefa je olako dobila bitku sa velikim klubovima u pokušaju da formiraju Superlgu, ali joj u ratu u “amerikanizaciji” evropskog sporta tek slijedi velika borba. Tim prije jer američki kapital ima ogroman udio u “vreći punoj novca”, kako “preko bare” vole da nazovu najpopularniju svjetsku igru.
Amerikanci su se pokazali kao sjajni u pronalaženju “rupa” u propisima i Uefa će morati da reaguje njihovom promjenom. Najinovativniji u tome je novi vlasnik Čelsija, koji je potrošio rekordan iznos u dovođenju pojačanja u sezoni - i to u istoriji fudbala - a da nije narušio finansijski fer-plej.
Tod Bouli, prvi čovjek Čelsija, pokazao se kao fantastičan biznismen. Ostali klubovi možda nisu toliko zbunjeni dugoročnim ugovorima, mada ga je Ukrajinac Mihailo Mudrik dobio na osam i po godina, što je rekord u Premijer ligi, koliko računovodstevnim trikom kojim se poslužio Amerikanac - amortizacijom troška transfera za cijelo vrijeme trajanja ugovora.
Čelsi, naime, raspodjeljuje vrijednost cjelokupnog transfera na jednake godišnje djelove, pa što je ugovor duži, to je trošak transfera igrača manji. To mu omogućava da se uklopi u finansijska pravila, pa umjesto 110 miliona za Mudrika, računovodstveno je dužan da prikaže samo 7,3 miliona funti u godišnjem trošku. Tako ispada da Mark Kukurelja doveden za 63 miliona funti iz Brajtona i ima ugovor na šest godina, u godišnjoj amortizaciji košta 9,2 miliona i vrijedi računovodstevno više od Mudrika.
Bouli je rupu pronašao zahvaljujući klauzuli u Fifinim propisima da ograničenje ugovora ne mora biti na pet godina ako se to ne kosi sa domaćim zakonodavstvom, a u Velikoj Britaniji nema tog ograničenja. Tu Uefa i ne može ništa da uradi, ali može da ograniči period amortizacije, kako klubovi sa manje novca ne bi nagomilavali troškove u budućnosti i upali u finansijske probleme.
”U slučaju da igrač sa dugogodišnim ugovorom postane višak, klub ga niti može otpustiti, niti realizovati njegov skup transfer i visoke dugogodišnje plate jer njegove naknade za transfer još nisu isplaćene. Ako se recimo Mudrik pokaže efikasan, klub je na velikom dobitku iako suma tansfera može dostići i preko 140 miliona eura, ali šta ako ne? Biće ga nemoguće prodati sa tako visokom platom i dužinom ugovora”, objasnio je novinarima britanskog “Tajmsa” Tejlor Hit, stručnjak sportskog prava.
Takav slučaj je bio u Engleskoj sa Dele Alijem, Real Madrid je imao problem s Garetom Bejlom, a naročito Edenom Azarom, koji ne igra a prima neuporedivo više od Luke Modrića.
”Mada, dugogodišnji ugovori imaju ogromnu prednost jer se neće desiti da fudbaler koji ‘eksplodira’ na terenu bude odmah u prilici da traži neuporedivo veću platu prijetnjom odlaska, ili da jednsotavno sačeka i bude slobodan igrač”, zaključio je Hit.
A Bouli je savršeno upoznat sa cijelim procesom, jer kao suvlasnik Dodžersa zna kako se radi u američkoj bejzbol ligi - MLB. Sa potencijalno sjajnim igračima potpisuju se ugovori na deceniju sa jednakim rasporedom plata na početku ili vrhuncu karijera. Tako je lakše i planirati trošak, a Bouli ne čeka na promjene propisa i do kraja zimskog roka imaće ekipu jednake vrijednosti kao Mančester siti, koji je prema Transfermarktu najskuplji tim na svijetu.
I Bouli dovodi mlade igrače i u toku je još jedan transfer mladog francuskog reprezentativca, desnog beka Liona, Malo Gusta. Sa njim je postignut dogovor o ugovoru i čeka se odluka Liona, a što je igrač mlađi - to je ugovor duži. Poput Gustovog zemljaka Benoa Badiašilea, koji je nedavno potpisao na sedam i po godina za Čelsi.
( Slaviša Živaljević )