Njegoš vjeran poeziji kao svojoj religiji

“Njegoš je rođen kao pjesnik, a sticajem okolnosti postao je vladika”, riječi su kojima je crnogorski slikar i književnik Dimitrije Popović počeo predavanje povodom 170 godina od objavljivanja prvog izdanja “Gorskog vijenca”.

Popović je u predavanju nazvanom “Njegoš - pjesnik u mantiji” istakao da je Njegoš uvijek inspirativan za tumačenje i može se sagledati iz ugla istoričara i književnika, ali i sa polja religije, fizike, metafizike, politike, psihologije i psihoanalize.

Ipak, kako je Petar II Petrović Njegoš rođeni pjesnik, kaže Popović, sloboda je njegovo izražavanje.

“Sloboda je čovjek koji se slobodno izražava. Sloboda je imanentna njegovom pjesničkom biću i tako je Njegoš, kao vrhunski pjesnik i neko ko drugačije osjeća svijet, u najfinijem smislu osjećajnog i misaonog bitisanja znao artikulisati svojim izvanrednim formama”, kaže Popović.

On objašnjava da Njegoš kao pjesnik i vladika nije bio pokoran religijskim pravilima već je bio vjeran poeziji kao sopstvenoj religiji. U toj religiji, ističe Popović, Njegoš je svetac. Slobodu njegovog izražavanja predavač je povezao i sa pričom u kojoj Njegoš odbija da poljubi lance Svetog Petra u Rimu.

“Pomalo je jeretički da jedan poglavar, vladika crnogorski, hrišćanin odbije da poljubi onoga kome je Hrist ostavio u amanet da čuva crkvu i hram. Crkva nije obični hram, katedrala, bazilika ili bilo koji sakralni objekat na kraju krajeva. Crkvu čine ljudi i u tom smislu ta izjava koja se tumačila kao jeretička upućuje u ono što je temelj crnogorskog bića, a to je princip slobode. Mislim da je Njegoš imao misao pjesnika koja je nadišla misao klerika. On je govorio kao čovjek slobode'', kazao je Popović.

U “Luči mikrokozma”, po misli Popovića, Njegoš je najbolje objasnio svoje mogućnosti da oblikuje koncepte svijeta i čovjeka.

“U tom spjevu, filozofsko-religijskom, on slobodno iznevjerava ono što je kanon. Čovjek nije onaj koga Biblija predstavlja nego onaj koji je živio kao duh egzistencije, onaj koji se protiv Boga pobunio sa Sotonom i koga je Bog prokleo i protjerao na zemlju i na zemaljski žar. Tu ga je poslao u prokletstvo gdje je, kako Njegoš kaže 'gnjezdilište čovječe'. Njegoš kao hrišćanin takođe zna šta znači autocenzura i da je njena cijena kompromis. Njegoš na neki način iznevjerava sebe pa u šestom pjevanju uvodi pojavu Isusa Hrista čime zadovoljava hrišćanski koncept svijeta”, istakao je Popović.

Njegoševa djela će “u svakom vremenu pronalaziti svoje projekcije”, ocijenio je Popović i kao zaključak istakao same Njegoševe riječi: “blago onome ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi”.

Kad vladika progovori kroz usta Mustaj kadije

Odnos Njegoša prema ženi je generalno ambivalentan. “Nekada Njegoš ženu predstavlja kao biće koje obožava, nekada je i ponižava”, tumači Popović. Ipak, erotika se pojavljuje u Njegoševim djelima, koncipirana suptilno.

“Njegoš je bio zgodan, žene su ga voljele, a i on njih. Kažu da postoji niz detalja koji svjedoče tome da je vladika crnogorski udovoljavao svojim tjelesnim potrebama”, iznosi Popović.

Zanimljiv odnos Popović je zapazio u “Gorskom vijencu”, u dijelu gdje se Mustaj kadija divi Fatimi, njenoj ljepoti i ženstvenosti, sumnjajući da su riječi Mustaj kadije Njegošev alter ego.

“U mnogim stihovima Njegoš izvanredno lijepim i suptilnim metaforama iskazuje divljenje ženskome biću. Tako u stihu 'usne su joj ružom uždene' Njegoš koristeći arhaični izraz 'uždene' strahovito dobro iskazuje ljepotu usana koje pjesnika podsjećaju na latice ruže”, govori Popović zaključivši da je u tom i nizu drugih stihova o Fatiminom tijelu očigledan erotski nagon pjesnika. Bizaran je detalj, ističe Popović, kako Njegoš završava svoje metafore o lijepoj Fatimi: “Blago odru na kome počine”. Pitanje je zašto je pjesnik odabrao odar i da li on transformiše svoj ego na predmet što svjedoči Njegoševoj nekrofiliji, pogrebnom fetišizmu...

“Nesumnjivo je da ljepota žene razoružava i neustrašivog”, zaključak je umjetnika Popovića.

( Jelena Kontić )