Pitagorino užičko

Akustičnu gitaru znao sam svirati satima. „Svirati“ je možda pretjeran izraz. Umio sam nekoliko akorda mijenjati do iznemoglosti, hvatao sam uglavnom rok i bluz ritmove. Majka je bila na poslu, sestra je studirala u Brčkom. To su bili sati koji bi me učinili gospodarem naših 35 kvadrata na drugom spratu u centru kasabe.

Muzika i matematika

Nisam bio izrazito muzikalan, ali sam umio pomalo da čitam note - sakupljao sam notne zapise sa označenim harmonijama, kupovao ih u tuzlanskim knjižarama. Najprije bih uvježbavao osnovni ritmični obrazac. A onda bih se posvetio soliranju - melodija bi bila glavni izazov.

Osjećao sam se dobro u društvu tonova koje sam proizvodio. Um mi se praznio od drugih sadržaja i počinjao da se razlaže u muzici, da postaje jedno sa njom. Moji gimnazijski filozofski junaci su bili pitagorejci - oni su shvatili da visina tona zavisi od dužine žice. Pitagora sa Samosa je bio jednako moj uzor kao i Hendriks. Vjerovatno zato što su brojevi bili moji prijatelji, a matematika kao igra brojeva, jednako uzbudljiva kao muzika, igra tonova. Za mene su određeni akordi imali boju, jednako kao i brojevi. A Pitagora - neki smatraju da uopšte nije bio filozof nego šaman - doveo je dvije stvari koje su mi pričinjavale zadovoljstvo, matematiku i muziku, u duboku međupovezanost.

Naposljetku, nije li uzbudljiva misao da nebeska tijela proizvode zvuk koji se sliva u simfoniju, koju ne čujemo samo zato jer je sveprisutna? Dok sam vježbao grleći gitaru u svojoj petnaestoj godini imao sam utisak da postajem dio te harmonije sfera.

Užička vježba za prste

Među bezbrojnim notnim zapisima pronašao sam i jedan na kojem je pisalo „Užičko kolo“. Nisam baš bio upućen u taj žanr. Znao sam samo da na svadbama, za osme martove ili nove godine, u lokalnom motelu Košuta, tvrđavi narodnjačkog zvuka, u jednom trenutku harmonikaš zasvira opštepoznatu melodiju, a prisutni poskoče sa stolica, uhvate se za ruke i počnu da pocupkuju. Ima li magije u toj melodiji, kada je sposobna da odrasle ljude natjera na smiješno preplitanje nogama i podvriskivanje? Odlučio sam da provjerim.

Srazmjerno lako sam došao do načina da skakutanjem prstiju po vratu gitare proizvedem melodiju užičkog kola. Što sam je duže ponavljao, to su prsti postajali gipkiji. To im se više sviđala ta gimnastika. Uvrstio sam ovu vježbu za prste u svoj rokerski repertoar. Mijenjao sam brzinu, sinkopirao, improvizovao. Užičko je postalo moj privatni Summertime - ograđeno standardno polje na kojem su moguće sve ludorije.

Dvije godine kasnije, kao prekaljeni gimnazijalac, jedne subote sam sa društvom otišao u Osmake. U selu smještenom na pobrđu iza Spreče nije bilo ničega što bi me privlačilo. Ali Pop, moj školski drug iz tuzlanske gimnazije, bio je iz tog sela. Opsesivno je želio da u mjesnom domu kulture pokrene pravu diskoteku. Trebalo mu je pojačanje iz kasabe, pa me zamolio da jedne subote dođem i povedem što više ravničarskih stanovnika. Čuo je za naš tek osnovani bend. Rekao je da je nabavio instrumente i pojačalo, pa da dođemo i odsviramo nešto. Autobus je bio robustan i smrdljiv. Skoro niko nije subotom naveče išao u Osmake. Kondukter je sjedio u svom boksu i sa čuđenjem posmatrao nas desetak kako ulazimo i tražimo kartu „do zadnje“. Poslije desetak kilometara i jednog uspona, autobus nas je izbacio u seoski sumrak. Na brežuljku iznad stanice žarili su se prozori doma kulture. Pop je izašao pred nas i sve nas izgrlio.

Seoska diskoteka

Ušli smo u veliku prostoriju u čijem ćošku je bio postavljen komplet bubnjeva i pojačalo veliko poput frižidera. Pop je uzeo kasetofon, priključio ga na pojačalo i uključio. Praznom prostorijom je odjeknuo Blekmurov rif. Dim na vodi, vatra na nebu. U narednih pola sata smjenjivali su se klasici tvrdog zvuka, anglosaksonske gitarske vratolomije.

Pijuckali smo pivo. Pop je sjedio na naslaganim gajbama i otvarao pivske flaše upaljačem. Seoska omladina se okupljala. Bilo ih je sve više kao da su užareni prozori u sve gušćoj pomračini i tvrdi rok koji je odjekivao sve do žmirkavih svjetala zaseoka na okolnim brdima, izmamili iz kuća sve što je makar zakoračilo u pubertet. Djevojke u uskim, preuskim farmerkama sa slobodnim dekolteima i na štiklama, momčići - a neki od njih i brdski dvometraši - u kožnim jaknama iz Turske, farmericama sa zvorničke pijace, bijelim sportskim čarapama i „šimikama“, cipelama na špic. Frizure su im bile poluduge, zastale tačno na sredini između vojničkog šišanja i naših griva, koje su već uveliko padale na ramena.

Pop je promijenio muziku. Pomislio sam da domaći pastirski rok, kako se od 1974. zvanično zvao sudar ruralnog i zapadnog zvuka u sarajevskoj verziji, ove ljude čini srećnim. Oni su to razumjeli. Njihova mlada tijela su se divlje bacakala uz te ritmove, a tekstovi su skicirali njihov svijet. Kao rokerski čistunac nisam tada mogao da priznam da će ta formula neminovno biti šampionska, da je nadmoćna nad svakim Morisonovim stihom. Ali sam sopstvenim očima gledao čistu demonstraciju nadmoći ovog zvuka u odnosu na sve što sam ja zaista volio.

Bend koji ne umije da svira

Stajali smo po strani, pijuckali i posmatrali gužvu u sali. Pop nam je prišao i rekao da će za pola sata završiti, ali da mi odsviramo nešto za fajront. Zgledali smo se. Mi jesmo osnovali bend, imali smo čak i jednu probu na kojoj smo zaključili da ne znamo da sviramo. Onda sam ja procijedio - ako imaš gitaru, Ćiro će za bubnjeve. Ja ću da odsviram nešto. Pop je htio da zna šta. Rekao sam da će biti iznenađen.

Pop je u mikrofon razočaranoj seoskoj omladini saopštio da je vrijeme da se razilaze, ali da prije toga ima iznenađenje večeri. Priključio je električnu gitaru na pojačalo, lijepu, novu čehoslovačku gitaru kratkog vrata i bijelo-plavog tijela. Ćiro je premještao bubnjeve jer je bio ljevoruk. Izašao sam pred ljude i počeo da štimam gitaru. Začulo se par zvižduka. Neki su počeli da dobacuju, a drugi da izlaze. Uskoro je grupa ljudi u sali bila manja od one pred ulazom.

Okrenuo sam se prema Ćiri i namignuo mu. „Ajde keca“. Upitno me je pogledao. Onda su moji prsti nepogrešivo pronašli put do melodije užičkog kola.

Kolovođa, trećak, kec

Već posle prvih taktova visok, suvonjav mladić se probio kroz gužvu i stao nasred sale. Zabacio je nogu ispred noge, u jednu stranu, u mjestu, pa u drugu stranu. Ponovio je to zaplićući nogama na način koji vjerovatno ni on nije umio ponoviti. Kolovođa, pomislih. Do njega je već bila oniža djevojka utegnuta u crvene somotske farmerke. Odmah se priključio i treći igrač, oniži, krivonogi momak u vijetnamci. Savršeno je pratio korake kolovođe. Nisam svirao ni minut-dva, a kolo je naraslo na pedesetak ljudi. Okolo, uz zidove, gomilali su se ostali. Povremeno bi se neko iz te mase izdvajao da bi se uhvatio u kolo i spojio se sa drugima kao kap sa potokom. Ulaz se zakrčio onima koji su pošli kući pa su se na prve zvuke užičkog vratili. Na licima tih ljudi je bila radost. Kao da sam bio njihov dugokosi totem sa gitarom u ruci oko kojeg su poskakivali u obredu plodnosti.

Nevjericu, kojom je vjerovatno odisalo moje lice, prekrio sam kosom, navodno gledajući pragove na vratu gitare. Ubrzao sam. Ubrzali su i oni. Neko je podvrisnuo, neke djevojke odvrisnuše. Opet sam ubrzao, kolovođa je to pratio ludim šarama stopala na betonskom podu. Ćiro me iza bubnjeva zabrinuto pogledao. Još jednom sam ubrzao, do granice sopstvenih mogućnosti. Kolovođa i trećak su me pratili, za njima svi ostali, sve do keca. Ukršteni korak, poskok, sitno pocupkivanje, nezamislivo nadmetanje, radost zajedničkog pokreta.

Misao, da bi me ovi ljudi pratili ovako i u vatru i u vodu, samo da ne prestanem svirati, bila je za mene najprije zabavna. Ali je s vremenom postajala strašna. Hipnotičko ponavljanje fraza dovelo je gomilu u trans koji će nerado napustiti. Pop je pogledao na sat i nemoćno raširio ruke uz šeretski osmijeh.

„Dva seljaka iz Meljaka“

Tek mnogo kasnije pročitao sam podatak da užičko kolo, ma koliko to izgledalo čudno, nije bilo oduvijek među Srbima. Ili barem ne u toj formi. Šezdesetih ga je „patentirao“ harmonikaš Milija Spasojević. On je stvorio cijeli lipovički stil sviranja, nazvan po Lipovičkoj šumi u šumadijskoj okolini Beograda. Svjedoci vele da je, za razliku od umjerenog brata Ilije, takođe harmonikaša, on nastupao kao spektakularni zabavljač, neka vrsta Hendriksa među harmonikašima. On je, kažu, stvorio užičko kolo. Ili ga je čuo od nekog ciganskog violiniste - oni su uz Ibar i Moravu svirali svoje ludorije, a narod je igrao, mnogo prije pojave harmonike među Srbima. Milija i Ilija Spasojević iz Meljaka - sela koje se nalazi nešto južnije od Železnika - ili „dva seljaka iz Meljaka“ kako su ih od milja zvali - obezbijedili su svojim harmonikama vrstu besmrtnosti. Tada, krajem sedamdesetih, dok sam svirao užičko na gitari uprkos želji da sviram drugačiju muziku, nisam znao da je Milija, tvorac tog magičnog niza zvukova, živ, da je u Čikagu - jer mu je dosadilo da zabavlja pijane funkcionere duž Ibarske magistrale, pa je otišao u Ameriku. I da će umrijeti prerano, u svojoj pedeset i petoj godini,1980, negdje kada i vrhovni komandant tih ibarskih meraklija, Tito. Sada, poslije toliko godina, pomislim da je između Osmaka i Čikaga te noći stvoren nebeski, muzički most, sav od sinkopiranog kola, da je Milija možda osjetio da ga hitri, složni koraci mladića i djevojaka u toploj balkanskoj noći pred smrt čine besmrtnim.

Užičko na liri

Tek sam u trećem pokušaju uspio da prekinem svirku. Prvi put je Ćiro jednostavno nastavio da udara ritam na bubnjevima. Drugi put mi je jedna djevojka prišla i molila me kršeći ruke: „Još malo, molim te, prvi put sam u kolu“. Treći put je bilo lako, jedan od pripitih mladića je napolju razbio flašu. Zvuk lomljenja stakla je za Popa bio zvuk apsolutnog fajronta.

Uživao sam u svojoj kratkotrajnoj slavi. Te noći u Osmacima shvatio sam da će ovaj zvuk pobijediti, a da bi zvuk o kojem ja sanjam okupio jedva desetak ljudi.

Išli smo kući desetak kilometara pješke jer je posljednji autobus odavno otišao. Pričali smo viceve, kovali planove za bend. Iznad nas su se rojile zvijezde, a meni se učinilo da sam negdje na kraju Mlječnog puta vidio zvjezdani notni zapis užičkog kola. I da sam unutrašnjim uvom čuo kako ga na liri svira Pitagora.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )