Fotografija je monumentalni medij koji uliva strahopoštovanje

U maniru filmskog režisera koji ništa ne prepušta slučaju, Luka Klikovac posmatrača njegove izložbe fotografija “Memento” uvodi u trilogiju života, od rođenja, preko života i smrti, primijetila je istoričarka umjetnosti Jelena Matić, a u šta i podgorička publika ima priliku da se uvjeri do kraja januara.

Postavka, koja je istovremeno i doktorski rad, otvorena je sredinom decembra u Podgorici, u fotografskoj galeriji “F 64”. Predstavljeni projekat čini trilogija ciklusa “Memento”, “Ogledalo” i “Prtljag” kojima autor prisutne vodi kroz različite faze i prostore ljudskog postojanja. Prvi put je “Memento” u cjelini prikazan baš u Podgorici, a prostor galerije doprinio je atmosferi radova koji svakako isijavaju različite dubine, energije i filmove.

”Prisutna u svakom vremenu, u različitim kulturama i društvima, trilogija se nerijetko vezuje za rođenje, život i smrt. Međutim, u društvu interneta, društvenih mreža, plastičnih operacija, genetskog inženjeringa, simulakruma i virtuelne realnosti, jednu od mogućih trilogija čine život, fikcija i smrt. Između njih smo mi, naši strahovi, naša sujeta i taština, naše vrijeme i prolaznost. Sve to se nalazi u ciklusima ‘Memento’, ‘Ogledalo’ i ‘Prtljag’ koji čine trilogiju Luke Klikovca”, zapisala je Matić u propratnom katalogu.

U biografiji Luke Klikovca ističe se da njegov umjetnički rad karakteriše velika posvećenost konstrukciji fotografske slike u domenu scenografije, osvjetljavanja i kreiranja atmosfere, što je vidljivo i na postavci.

”Srž njegovih fotografskih serija čini precizno formulisan koncept kao i jasan likovni izraz. Svoj stav iskazuje temeljnom obradom kompleksnih tema poput prolaznosti vremena, života i smrti u vizuelnom, ali i teorijskom prostoru… Dio fokusa je usmjeren i ka istraživanju fotografije kao tehnike i medija, kao i problemima fotografskih arhiva i sjećanja”, dodaju iz galerije “F 64”.

Klikovac je na otvaranju kazao da je, pored toga što je porijeklom iz Zete, posebno zahvalan i zadovoljan izložbom koju i sam premijerno posmatra u cjelini u nekom galerijskom prostoru, a u razgovoru za “Vijesti” otkriva kako njegova djela nastaju i sa kojom namjerom.

Vaše fotografije izložene u galeriji u sklopu postavke “Memento” bajkovite su i imaju izražen kolorit, kontrast, scenografiju i atmosferu nudeći određenu multidimenzionalnost i predstavljajući svojevrstan multiverzum. Da li tokom stvaranja razmišljate o tome praveći fotografije koje se udaljavaju od osnova ovog medija?

Fotografija kao mediji od svog nastanka u prvoj polovini 19. vijeka započela je svoj život kao jedan potpuno novi svijet medija. Međutim, vrlo brzo je došlo do ispitivanja njenih mogućnosti, kako u dokumentarnom, tako i u kreativnom prostoru. Svakako, najbitniji je (bio) upravo taj dokumentarni prikaz u fotografiji koji je do dan-danas živ i koji predstavlja potporu opštem životu, novinarstvu, dokumentarizmu... Kao neko ko se obrazovao na polju fotografije na Fakultetu primenjenih umetnosti, i kroz teoriju i kroz praksu sam upoznao veliki broj sekcija fotografije, od reportažne, dokumentarne, studijske, kreativne, umjetničke, pa sam tako imao priliku i da se oprobam u svim tim poljima...

Nakon dosta iskustva sam shvatio da je umjetnički pristup ono što će biti okosnica mog bavljenja fotografijom. Tako, atmosfera, scenografija i sve drugo što ste spomenuli, ne dešava se slučajno, već su moji koncepti uvijek promišljeni od početka do kraja. Pored scenografije, vrlo pažljivo se bavim i svjetlom, ali ono što je najbitnije na mojim fotografijama, makar za mene, jeste atmosfera, kako ste i zapazili. Ne trudim se da kroz neki svoj narativ pričam o mojim idejama, već se trudim da ih sve predočim, pojednostavim i da kroz atmosferu pričam o različitim idejama, problemima, željama i slično...

Pored atmosfere, upečatljiva je i scenografija koja pruža dojam filmičnog, bajkovitog, nadrealno, a za oko zapada i kompozicija elemenata na djelima koji su postavljeni na tačno preciziranom mjestu. Često se koristi ona fraza da fotografija govori hiljadu riječi, a upravo fotografijama koje ste predstavili pričate nenametljivu priču sa samo nagovještajem određenog pravca. Važno je napomenuti da je izložba i Vaš doktorski rad, ali sa umjetničke strane, koji bi bio neki polazni motiv?

Tako je, radi se o doktorskom radu koji formiraju tri cjeline, svaka različita, ali se svaka i nadovezuje na prethodnu. Naravno, u galeriji je projekat prvi put sada izložen stvarno kao trilogija, a ranije izložbe su bivale pojedinačne. Sada se na to gleda kao na jednu cjelinu sastavljenu iz nekolike specifične cjeline. Što se tiče scenografije, moram da kažem da njoj pridajem veliku pažnju, a ono što možete vidjeti na mojim fotografijama jeste da su svi elementi scenografije, pogotovo iz prva dva segmenta izložbe, napravljeni ručno, a pravio sam ih sam. Tako imamo obdukcijski sto koji sam sam napravio zato što mi pravi obdukcijski sto nije bio u potpunosti valjan. Znao sam da će struktura fotografije u toj seriji biti iz ptičije perspektive i onda sam shvatio da taj sto moram da napravim drugačije, kako bih pojačao atmosferu i dodatno hromiranim površinama dočarao hladnoću koju sam želio da postignem.

U toj seriji sam fotografisao stotinu mladih osoba. U sljedećoj seriji, koja se zove “Ogledalo”, kreirao sam sanduke specijalno za modele koji su fotografisani u njima. To je sve napravljeno onako kako i izgleda, stvarno je i ništa nije korigovano ili kreirano kasnije u postprodukciji. Tako su fotografije onakve kakve su okolnosti bile u prirodi, odnosno u trenutku kada su realizovane. To je još jedan dokaz da je meni zaista bitno da sve što se nalazi na fotografiji bude u potpunosti promišljeno i u duhu neke priče. Ipak, kao što sam rekao, ne insistiram na nekom linearnom narativu, već prosto želim da kroz simbole uputim posmatrača na nešto, da mu/joj sugerišem na nešto što će ga/je podstaći na razmišljanje, natjerati na introspekciju, a to su samo neke od ideja koje je želim svojim radom da postignem kod posmatrača.

Prvi dio postavke sa kojim se posmatrač susreće ulaskom u specifično izdijeljen prostor galerije ostavlja utisak nekog međuprostora koji bi se mogao tumačiti kao proces - putovanja, mir, iščekivanje, svakodnevica, ali i dubinski rendgenski prikazi nekih simbola, elemenata fotografija... U drugoj/narednoj prostoriji imamo portrete mladih ljudi, zatim obdukcijske stolove na kojima se zapravo nalaze ti modeli, a u trećoj prostoriji su ti ljudi prikazani u kovčezima. Ti sanduci su kreirani s pažnjom, prefinjeni i nesvakidašnji, evidentno prilagođeni karakternim crtama osobe koja se u njima nalazi. To se nadovezuje na obdukcijski sto, pa s obzirom na to, iako je nezahvalno pitanje, ali šta sve to predstavlja, kako teče taj put kroz galeriju, odnosno radove?

Nije neugodno pitanje, naprotiv vrlo je zanimljivo i konstruktivno i nadam se da ću dati jednako dobar odgovor. Ono što je naknadno uneseno u ovu postavku jeste to što ona kreće nečim što je zapravo u originalu zamišljeno kao sami kraj trilogije. Baš dubljim promišljanjem postavke shvatio sam da je to prvo prikazivanje trilogije u prostoru zapravo savršen momenat da isprobam postavku i vidim kakvo će čitanje publike biti, kolektivno, ali i generalno svakog posmatrača, a ukoliko izložbu i postavku realizujem unazad.

”Memento” je naziv prvog dijela izložbe i dijeli naziv sa kompletnim naslovom trilogije, odnosno izložbe. Taj prvi dio sam po sebi funkcioniše iz dvije cjeline, kao što ste primijetili, sa obdukcijskim stolovima i portretima. Ideja je bila da ljudi prvo naiđu na portrete i da se na neki način poistovijete sa prikazanim ljudima. Tako izdvojeni portreti mladih ljudi djeluju skoro pa kao portreti za ličnu kartu ili neki dokument, lišeni su bilo kakvih kreativnih momenata, kao da subjekat ne postoji, već postaju samo klasični objektiv i osvjetljenje nad njima za koje bih rekao da predstavlja mekano medicinsko svjetlo.

Ideja je bila da posmatrač, kada dođe u drugi dio galerije, vidi da su to zapravo isječci ili samo slike figura, odnosno fotografija ljudi koji su na obdukcijskim stolovima i da posmatrač, po jednom principu okidača, bude izmješten iz te, naizgled neke normalne priče, pa da se zapita i porazmisli o konceptu tema kojima se bavim. A teme kojima se bavim su vrijeme, prolaznost života, mladost. Možda djeluje da je sve to prikazano na jedan morbidan način, ali rekao bih da nije, već da je moja priča krajnje pozitivna. Naziv “Memento” izvučen je iz poznate latinske poslovice “Memento mori” što bi značilo “Sjeti se smrti”. Međutim, tu izreku kao da bije loš glas i smatra se kao nešto morbidno i strašno, pa ja kroz ovaj svoj rad želim to da predstavim drugačije, potpuno prirodno i kao nešto što je paralelno poslovici “Memento vivere”, odnosno “Sjeti se života”, a koja je očigledno pala u sjenku zbog prethodne.

Na šta upućujete koristeći se pojmom vremena i njegovog protoka ili pak nepostojanja?

Prije svega bih zaključio da je u pitanju jedna pozitivna priča koja podsjeća na život i na mladost, ne samo na prolaznost vremena i tragiku toga, već na prolaznost kao opomenu da živimo samo jednom. Svakako, želio sam da uputim posmatrača i da razmišlja o vremenu koje se nalazi pred svakim od nas. Na taj dio izložbe nadovezuje se i priča serijala “Mirror”, odnosno “Ogledalo”, što je drugi dio ovog rada. Tako, dok smo u segmentu “Memento” imali jednu hladnu i bezličnu istost prikazanih figura, u tom drugom dijelu su predstavljeni oni u kovčezima, što ste već spomenuli. Taj dio donosi potpuno drugu priču, bajkovitu atmosferu i tu se zapravo radi o svojevrsnom prikazivanju svake osobe kao individue sa akcentom na to kako svako od nas ima različite želje, aspiracije, priče, iskustva i preference, a koje su vidljive samo nama. Upravo sam to uzeo kao jedan važan momenat uz motiv odlaska na onaj svijet, jer ono što jesmo zapravo je jedino što nosimo i što uopšte možemo da ponesemo na onaj svijet.

Koja je važnost rendgenskih prikaza uvrštenih u ovu postavku, s obzirom na to da odudaraju od ostatka radova?

U trećem dijelu postavke, koji se zove “Prtljag” i takođe je sastavljan iz dva dijela, a prikazani su isti akteri kao i u prethodnim serijalima. Tu se radi o onim filmičnim scenama i nerealnim atmosferama. Iako na prvu loptu podsjeća da se radi o svakodnevnim scenama, ipak nije tako, već su one pažljivo komponovane, osmišljene i osvijetljene tako da imaju jednu turobnu atmosferu u kojoj se osjeća momenat tranzicije, nekog limba, čekanja... Nije u pitanju aktivna tranzicija sa pokretom, već momenat očekivanja tranzicije za koju je pitanje da li se uopšte dešava ili ne... Na tim fotografijama akteri imaju svoje kofere, torbe, vreće, dakle sve što možemo okarakterisati kao nešto što koristimo za putovanje i prenos stvari, a upravo u toj fotografskoj seriji nudim jednu rendgensku sliku kao još jedan dodati trenutak. Razlog tome je i što se u doktorskom radu bavim teorijom fotografije, pa je rendgenska slika došla kao odličan mediji koji pokazuje upravo to kako mediji fotografije prikazuje dvodimenzionalnost površine i kako, ma koliko da duboko posmatramo tu fotografiju mi nikada zapravo ne možemo pronaći njenu dubinu. Ne koristim element rendgena i rendgenske fotografije kao nešto što će nam proširiti ili zaokružiti priču već kao nešto što će nas zbuniti, izmjestiti naše prvobitno čitanje fotografije i prebaciti ga u jedan potpuno novi prostor. Na taj način se rendgenska slika i fotografska slika međusobno provociraju, dopunjuju ili oduzimaju, ali svakako komuniciraju u prostoru. Sveukupno, to zaokružuje cijelu trilogiju i seriju ove tri cjeline koje zajedno čine radove pod nazivom “Memento”.

Vaši radovi pružaju dubinu i na neki način izazivaju osjećaj strahopoštovanja, divljenja, ali i prikazuju neki razvojni filozofski ili psihološki put. Kakav je Vaše viđenje sopstvenih fotografija u izložbenom prostoru i kako ih, nakon sveg procesa, kao autor vidite na izložbi?

Vaše čitanje ovih fotografija i trilogije kao nečega za šta ste rekli da je monumentalno, na fantastičan način predstavlja moj odnos prema mediju fotografije. Mediji fotografije danas u duhu modernog vremena i digitalnog prostora se često uzima zdravo za gotovo. Ja sam neko ko je svoj život posvetio mediju fotografije koji za mene predstavlja jedan monumentalni mediji i koji mi uliva strahopoštovanje, bez obzira na sve. Moj pristup radovima je upravo takav, pa zbog toga svaka fotografije nastaje potpuno promišljeno, sve je na njima režirano do najmanjih sitnica, osmišljeno tako da je to u najkraćem moj pristup svijetu fotografije. Svi radovi nastaju dugo i nikada se ne radi o procesima koji bi se nazvali trenutkom, čak ni nekim kratkim vremenskim periodom. Moje fotografije nastaju mnogo duže, pa je tako jedna od serija rađena četiri ili pet godina, a prvi dio ove serije započeo sam 2012. godine.

Dakle, prošla je čitava decenija od tada. Izuzetno sam i sa puno pažnje sam posvećen i usmjeren na svoj rad u svakom smislu, počevši od ideje, razrade ideje i svega onoga što zovemo pretprodukcijom, uživam i u pravljenju scenografije, promišljanja, zamišljenja, tako da ne dozvoljavam da išta ostane slučajnost. Upravo zbog toga, kada završim neki rad, ne budem iznenađen njime, jer se toliko dugo bavim time da prosto znam šta ću da dobijem i imam preciznu sliku svakog rada unaprijed. Ono što jeste zanimljivo je da me je postavka u Podgorici na neki način iznenadila, bez obzira što sam je veoma pažljivo razradio i promislio. U trenutku kada sam se pojavio u galeriji okružen svojim radovima osjećam da na neki način na površinu izlazi ta monumentalnost koja proističe iz mog poštovanja i posvećenosti mediju fotografije. Izuzetno mi je drago što prvi put vidim doktorski rad izložen u cjelini, nakon desetogodišnjeg rada, a drago mi je i što sam dobio priliku da izlažem u ovoj galeriji i to da zatvorim sezonu u 2022. godini, a na neki način i otvorim 2023. Kako sam u međuvremenu radio mnoge druge stvari i bio angažovan na raznim projektima, tek se ovom izložbom osjećam da sam stavio tačku na kraju jedne rečenice koju sam započeo, odnosno, ona predstavlja tačku na kraju mog dosadašnjeg rada.

Pristupam fotografiji kao slikar svom platnu

Iako se često za fotografiju kaže da predstavlja trenutak, s obzirom na to da Vi svoje fotografije režirate i provodite mnogo vremena razvijajuću ih, koliko se onda taj rad udaljava od prvobitne svrhe fotografije i približava umjetničkoj kreaciji i građenju poput slike ili filma?

Ako znamo da se fotografija najčešće vezuje za dokument, za trenutak i nešto što je vezano za spoljašnji svijet, pa zbog toga i mora da bude shvaćena kao takva, ekvivalentna trenutku, ono što moram da kažem jeste da moje fotografije nemaju istu bazu kao takve fotografije i ne polaze od iste tačke. Moje fotografije ne polazi od spoljašnjosti, već proizilaze iz mojih promišljanja, moje lične introspekcije i dolaze isključivo iz moje glave, srca, bića ili kako god to nazvali. Zbog toga uopšte nema iste postulate kao, recimo dokumentarna fotografija koja se vezuje za spoljašnja dešavanja, informacije, trenutak.

Moj pristup fotografiji možda je bliži upravo pristupu nekog slikara. Ja sebi dajem sve vrijeme ovog svijeta koje mi je potrebno da precizno formulišem i izvučem iz sebe ono što mi je bitno i da sa takvim pristupom kreiram i izgradim projekat, ubacujući dio po dio sebe. Zato i kažem da dio po dio sebe ulažem u svoju fotografiju. Iako smatram da svaki umjetnik ostavlja (makar djelić) sebe (u) svom radu, ja na neki način imam osjećaj da nastavljam sa time, jer ovo isključivo predstavlja jedno ogledalo mog bića, razmišljanja, sentimenta, intelekta i zato se zaista trudim da to bude sadržajno i da moj rad bude sadržajan.

( Jelena Kontić )