Pola stoljeća od odlaska Pabla Pikasa: Zarobiti smrt na sopstvenom licu
Uzbudljivost autoportreta potiče od silne izražajnosti, čini nam se još snažnije i od izražajnosti slavnog Pikasovog autoportreta iz 1907. godine
Umjetnik koji je na revolucionaran način obilježio umjetnost XX stoljeće bio je Pablo Pikaso (1881, Malaga, Španija - 1973, Mužin, Francuska). Svojom je eruptivnom stvaralačkom energijom suvereno vladao svim likovnim medijima. Njegova kreativna potentnost ogleda se u enormnom opusu koji pokazuje i izražava fascinantnu snagu umjetnikove imaginacije. Premda Pikasovo ime postoji kao opšte mjesto u umjetnosti i kulturi našeg vremena, ova je godina u kojoj se obilježava pedesetogodišnjica njegove smrti povod i razlog da se u okviru velikog omaža ponovo ukaže na ona najznačajnija umjetnikova ostvarenja, na one karakteristične stilske mijene koje su uticale na moderno odnosno savremeno likovno stvaralaštvo.
Bio je majstor crteža, precizne linije, lirske i dramatične, suptilne i violentne, slikar stiliziranih plošnih oblika i naglašenih monumentalnih formi. Bio je skulptor koji je koristio sve materijale, od papira do bronze, da bi zamisao koju oblikuje u tri dimenzije dobila u prostoru punu izražajnost. Kao u alhemičarskom postupku “solve et coagula”, rastvori i ponovo spoji, Pikaso je stvarao nove forme razgrađujući stare, zbiljskom davao novu realnost, slikom nadilazio slikarstvo da bi se u novoostvarenom biću slike potvrdio kao autentičan stvaralac.
Njegova čuvena i često citirana izjava “Ja ne tražim nego nalazim” razumljiva je po sebi. Pikaso nema potrebu da traži. Nalazi se u nađenom. Tradiciju nije vidio kao mrtvi leš istorije umjetnosti kao neki njegovi savremenici naivnog dogmatizma poput dadaista, već je u umjetnosti svojih velikih predhodnika našao neiscrpan izvor nadahnuća, potvrđujući da je u suštini slikarstvo uvijek proizilazilo iz slikarstva.
Veliki dio njegovog opusa čine kompozicije nastale po djelima Velaskeza, El Greka, Pusena, Engra, Delakroa, Kurbea, Manea... Takođe plodotvornim uticajem primitivne umjetnosti, obrednih maski i totema afričkih ili polinezijskih plemena, njegov je kreativni genije ostvario jedinstven likovno estetski amalgam. Bio je slikar koji je sav bio predan umjetnosti i na svoj način izražavao onaj “joie de vivre”, onu radost življenja (koliko god to bilo tumačeno kontroverzno u slikarevoj privatnosti, posebno u njegovom odnosu sa ženama).
Plodonosna dinamičnost života kreativnog umjetnika morala je doći svome kraju. Kako je Pikaso vidio sebe u metafizičkom ogledalu smrti? Kada umjetnik izrazi osjećaj smrti u crtama i oblicima vlastitog lika, u preobrazbi svojega lica, kao što je to učinio Pablo Pikaso, tada takvo djelo postaje svojevrsna ispovijed i uzbudljivo svjedočanstvo o jednom stanju tjeskobe. “Tridesetog juna 1972. godine”, kako je zapisao Pjer Deks, “on je crtao autoportret gledajući svojoj smrti u lice”.
Pikasovo je lice u transformaciji i zrači vitalnošću uprkos tome što je njegova glava zadobila formu lobanje. To je lice neponovljive izražajnosti, neobičan prelaz između portreta i maske, između žive fizionomije umjetnika i mrtvog oblika kostura. Zelenkasto siva put kao da sugerira proces stvrdnjavanja, petrifikacije, u čvrstu i nepokretnu formu koju nameće smrt.Ovaj autoportret, posljednji u nizu umjetnikovih autoportreta još čuva snažne odjeke vitalnosti primitivne umjetnosti kojom se nadahnjivao španski genije.
Je li zato ovaj autoportret ritualna maska jednog umjetničkog kreda, i nema li svaki od tih oštrih, odlučnih i jednostavnih poteza ispovijednu istinu bogatog iskustva što svodi račune, umjetničke i životne, što na kraju puta sabira svjetovna i duhovna iskustva? Uzbudljivost autoportreta potiče od silne izražajnosti, čini nam se još snažnije i od izražajnosti slavnog Pikasovog autoportreta iz 1907. godine. Sva posmatračeva pažnja usredotočena je na neobičnu snagu umjetnikovih očiju, na fascinaciju njegovog pogleda.
Pogled na Pikasov predsmrtni autoportret vratio mi je u sjećanje jedno zapažanja Andre Malroa koji je prilikom posjete umjetnikovom ateljeu, opisujući slikarevu figuru, odjeću i izgled, fasciniran slikarevim očima zaisao: “Pikasove oči ne pristaju njegovom licu”. I doista oči s ovog posljednjeg majstorovog autoportreta kao da ne pristaju niti njegovom mrtvačkom licu. To su oči koje gledaju u smrt. Mistično prožimanje života i smrti daje im izraz koji obilježava gotovo podjednako prodornost i odsutnost, zaprepaštenost i opčinjenost.
Umjetnikove oči su postale oči straha i nemoći, oči pobune i oči poraza i kao da se u njihovu obliku, kada se žive posljednji trenuci na ovom svijetu, izražava ona famozna, ona čudesna takozvana retrospektivna spirala života. U toj se spirali, u jednom jedinom djeliću sekunde pred očima umirućeg odvija sav njegov život, događaji i osobe s kojima je živio. Ove velike i snažne oči, oči fascinacije, podjednakom snagom gledaju u smrt kao što su gledale u život. Pablove su oči slika pogleda što sebe vidi u smrti. Slikar zaprepašteno gleda u sebe samog, i smrt postaje dio njega, ona ga osvaja i preoblikuje postupno i sigurno.
Pikaso je inzistirao na tome da umjetnik treba slikati samo ono što osjeća. U svemu što slika on vidi projekciju svoga bića. “Kada gledam svoju ruku” - govorio je - “ona je kao sudbina: mijenja se tokom života zar ne? Želio bih vidjeti kako mi rastu grane. Zato sam počeo slikati drveće, pa ipak, nikad ga ne slikam u prirodi, moje drveće to sam ja”. Najveći slikar XX stoljeća gleda u smrt. Ona, smrt, kao i grane drveća, postaje dio njegovog bića. Na kraju, ne možemo se oteti dojmu da uprkos smrti u tom licu još živi umjetnikov radoznali nemir, njegova buntovnost, energija koja se opire neminovnom nestanku. Dajući licu smrti sopstveni izraz, umjetnik na određen način tu smrt nadvladava. Pobjeđuje je svojom stvaralačkom snagom, snagom umjetnosti u kojoj je nalazio smisao postojanja.
( Dimitrije Popović )