Mediteran je način života: muzika, tolerancija i mir

Da je u Italiji, Francuskoj ili Španiji, pa da izloži svoja slikarska platna, bio bi to događaj prvoga reda. No, i bez toga, Dragan Pečurica, sigurno danas spada u zanimljivije i vještije autore savremenog crnogorskog slikarstva. Nije akademski, a jeste vrhunski, osoben rukopis na likovnoj sceni u Crnoj Gori i mnogo šire i mnogo dalje.

Pečurica je slikar o kome će se tek znati. Osjećam potrebu i obavezu da na njega skrenem pažnju, pa to činim putem intervjua i reprodukcija njegovih slika, koje najbolje govore o sebi i njihovom autoru. Postaviću mu neka obična pitanja, kao bih kroz njih približio čutaocima ART-a ovog neobičnog slikara. Uz zanimljive i magijski privlačne slike zanimljivo je pričao i promišljao o sebi, umjetnosti, životu, vremenu u kome živi...

Kada si počeo da slikaš, sjećaš li se prvih poteza i kako su oni izgledali. Kada je to bilo i u kojim godinama?

Moje interesovanje za slikarstvo počinje još u osnovnoj školi. Naravno to je period kada se slikalo temperom i vodenim bojama... U toku školovanja samo iz likovnog sam imao odličnu ocjenu. Ocjenama iz ostalih predmeta se nisam mogao pohvaliti, pa ih neću ni pominjati ali bih izdvojio nagradu na likovnom konkursu “Modra lasta”, koja mi je puno značila i bila moj razlog za ponos. Za osvojeno prvo mjesto nagrađen sam sabranim djelima Branka Ćopića koja, naravno, nisam nikada pročitao i koja su završila, na žalost, u prašini potkrovlja moje kuće na Škveru i među skulpturama pokojne Nade Stanić, Vojove supruge, koja je bila vrstan vajar. Iz gimnazije pamtim crteže na hamer papiru, bavljenje sjenkom i izučavanje “Traktata o slikarstvu”, Leonardovog djela koje sam samo djelimično razumio, što je bio blagi napredak u odnosu na moju ljubav prema knjigama.

Crtež me je prilično ograničavao u svemu onome što sam htio reći slikom, pa sam, kada sam odlučio da pređem na platno, neke od njih poklonio, a preostali crteži su požutjeli ili su se raspali od vode, jer je krov uvijek prokišnjavao kada bi duvao jak jugo. Uljane boje su ostale moj izbor sve do današnjeg dana.

Prvi impulsi kroz boje i linije. Prvi motivi...

Nikada nisam započinjao slikati, a da znam koja će biti tema. Uvijek sam puštao da se razvija spontanim slaganjem elemenata iz čega se rađala ideja koja bi se pretočila u sliku. Naravno, ono što nas okružuje ili ono što nam se čini lijepim i značajnim za nas, pod uslovom da smo iskreni, postaje tematika koja prožima većinu djela umjetnika ali nije jedina u opusu. Jednostavno, nikada nisam razmišljao o tome, pa me svaka slika vukla u neku čudnu stvaralačku neizvjesnost, što smatram i dobrim, jer kada se na početku rada zna kako će slika izgledati, u njoj se ne prepoznaju energija i mašta, i samo se pretvori u dopadljivost, odnosno kič.

Ne bih svrstavao slikare prema temi kojom se bave, već prema rukopisu i prepoznatljivosti.

Ako bi se slika otvarala u paleti mediteranskog kolorita, prosto bi se nametnula i tema vezana za ovo podneblje i iskreno ne bježim i nemam strah da bi bila tj. da će biti pretjerano patetična ili prozaična. Postoji samo jedno pravilo: sjesti za štafelaj, nanositi boje i tražiti oblike i forme. Vrijeme i rad stvaraju slikara u tehničkom smislu, ali se ideja i talenat ne mogu naučiti. To je nešto što umjetnik nosi u sebi. I to je ono što odvaja nauku od umjetnosti.

Kada si osjetio umjetnika u sebi? Kakav je bio taj osjećaj?

Bilo koji posao kojim se čovjek bavi, a svaki drugi ili ne želi ili za njega nema talenta, postaje njegova preokupacija. Ponekad ima i uspjeha i zna da se snađe u moru neizvjesnosti koju ljubav prema umjetnosti, sama po sebi, nažalost, nosi, pogotovu u stvarnosti kakva je i naša, u društvu koje više interesuje elementarna egzistencija, a “elitu” pritiska kompleks nepostojanja višegeneracijske elite. Gospodstvo je nasilno uvedeno u naše društvo. Mnogima to prija ali ipak osjećaju da su taj status nezazluženo dobili. Kada ste od najranijih dana života umjetnik onda ste rođeni za to, a ako ste u kasnijim godinama otkrili tu sklonost kod sebe, znači da ništa drugo i niste znali da radite, niti ste išta drugo voljeli. Ni za šta na ovom svijetu nikada nije kasno, samo su šanse za ostvarenje manje.

Rođen si u kući u kojoj je rođen svetac Leopold Mandić, u Herceg Novom, na Škveru. Duh ovoga sveca i njegov lik prisutan je na nekim tvojim slikama.

Kuća u kojoj sam rođen je jedna od najstarijih u Herceg Novom i samim tim ima dugu istoriju i dugo sjećanje na sve ono što se kroz vrijeme zbivalo, kao i na ljude koji su prošli kroz nju ili su, duži ili kraći period, živjeli u njoj. U toj kući je rođen Sveti Leopold Mandić, zbog čega ima svoj značaj ali se tome, nažalost, ne pridaje dovoljno pažnje u javnosti. Dugi niz godina, različiti ljudi, među njima i Vojo Stanić, imali su manji ili veći upliv u postojanje odnosno trajanje ove kuće. Moj skroman doprinos je došao na red kada se bojala fasada. Preduzimač Milija nije imao ideju šta da zamješa od boja, pa sam predložio da uzme oker i žutu i puno bijele. Od tada je zovu žuta kuća i ima je na svim razglednicama Novog, više zbog toga što Milija nije znao da pomiješa boje, nego zbog toga što je moja ideja bila dobra. Bojom je odudarala od drugih kuća... ali je to i zaslužila.

Za tebe se u punom smislu riječi može reći da si slikar Mediterana. Kako osjećaš Mediteran?

Mediteran je, sam po sebi, slika u najljepšem koloritu. I kada je taman more mu daje mističnost i romantičnost. More nema svoju boju, ono je uvijek u bojama neba i oblaka. Toliko sunčanih dana optače ovaj grad zlatnim i smaragdnim bojama, pa samim tim i ne možete pobjeći od tog kolorita. Mediteran je za mene način života... muzika, stav prema suživotu, tolerancija, mirnoća i lakoća življenja. Ovdje je toliko lijepo da ljudi nemaju vremena da misle o glupostima. Jedna od njih je i davanje sebi na prevelikom značaju, što je uglavnom plod neznanja ili aktuelnog trenutka. Novi se bori. Biće teško ali će klape još ponegdje i dugo biti na obali Boke Kotorske - jedini naziv koji sublimira stotine godina burne istorije i kulture.

Fernan Brodel je napisao: Na Mediteranu je sve moguće, što se potvrđuje i na tvojim slikama?

Mašta je bezgranična. Češće je maštovit čovjek koji živi u oskudnoj prirodi. On čezne za tim da promijeni to stanje stvari, pa su takvi ljudi i suroviji u svojim željama i ambicijama da pobjegnu od ružnoće, a samim tim i uspješni. Ovdje se ni od čega ne bježi, osim od traženja nesavršenosti pošto i ono, ne baš često, ali ponekad dosadi. Sve što je spoj vode i vazduha prija. Voda je čovjek, a vazduh je život. Zemlja je mučna i teška, po njoj se gazi, muči i pati. Po moru se plovi, a nebom leti, zbog toga ih je lijepo, i jedno i drugo, gledati. A to su slike koje mi gledamo svakog dana. Valjda smo zbog toga neobični.

Tvoje slike su svojevrsno pismo mediteranskog obilja i škrtosti, talasa i stijena, čovjeka i njegove sudbine. Slikaru je teže da piše i govori. Slike su njegov govor, njegovo pismo. Šta tvoje slike govore? Koje poruke šalju u svijet? Koje ti poruke šalješ? Svaki umjetnik ima svoju poruku. One nijesu uvijek vidljive i čitljive, ali zrače. Šta je to što zrači sa tvojih slika, šta je to što one poručuju?

U principu, ne treba se uhvatiti u zamku naratorstva u umjetničkom djelu. Treba iskomplikovati naraciju. Većina je neće razumjeti, mali broj ljudi će nešto pronaći, a onaj koji je stvorio djelo će ćutati. Najgore je pitati umjetnika da objasni šta je htio reći svojim djelom... ili onaj koji pita ne razumije umjetnost ili je onaj ko stvara nedorečen, sredine nema. Uloga umjetnosti je da budi maštu i ono što, zapravo, želimo da vidimo ili čujemo. Ako je previše banalna, ne budi maštu, pa samim tim nema ni svrhe. Današnje vrijeme pojednostavljuje i banalizuje sve, pa su i ljudi postali takvi. Trka za vremenom i novcem obesmišljava svaku umjetnost, a najviše slikarstvo. Treba sliku napraviti brzo i dopadljivo, nema se vremena da nešto odraste i sazri. Umjetnost postaje pile na koncentratu. Niču gradovi koji su kreacija određenih istorijskih okolnosti, poput Andrićgrada. Ali šta je grad bez crkve, škole i groblja i protoka vremena, naravno. Čovjek je takav kakav jeste, u datom trenutku, u postojećim okolnostima, u aktuelnom istorijskom okviru. Tako da su i poruke slika i umjetnosti, uopšte, iskreni i vjerodostojni odraz tog i takvog čovjeka, njegovih opservacija, doživljaja, htijenja, prožetih aktuelnim vremenom i življenjem. Barem je to moj stav. Da bi tako trebalo biti i da tako jeste kada je riječ o iskrenoj i pravoj umjetnosti.

Kako se snalaziš u današnjem svijetu? Koja je uloga umjetnika u vremenu u kome živi. Niko od svog vremena ne može pobjeći.

- Svaki se umjetnik snalazi na način kako to društvo i sredina diktiraju. Snaći se znači prilagoditi se. I jedno i drugo je mučno. Ne postoji umjetnik koji se nije prilagođavao. Neko uz politiku, a neko stapanjem sa društvenim miljeom. Male države su trebale “velike” umjetnike. U velikim društvima je i mali umjetnik veliki. Najgori su mali ljudi u malim državama i društvima.

Za kraj, slikari koje voliš? Predjeli koje voliš?

Zapravo i nemam slikara kojeg posebno volim. Možda su to oni koji stvaraju djela u duhu magičnog realizma. De Kiriko bi mogao biti taj. Trudim se da što manje razmišljam o stvaralaštvu slikara čijem stilu pripadam. Ako previše uronite u izučavanje stvaralaca koji su bili uzor mnogim slikarima, postoji opasnost da ne razvijete sopstveni rukopis i kreativnost. Ipak treba slušati svoje osjećaje i ne obazirati se, po svaku cijenu, na umjetnike kojima se divite.

Kada su predjeli koje volim u pitanju reći ću šta ne volim. Planine se plašim jer je gruba i opasna. Ravnica je depresivna i dosadna. Ako bih birao predio koji bi bio najbliži mojoj percepciji prostora, onda bi to definitivno bila polja Toskane.

( Miraš Martinović )