Dajana Vukčević, jedna od "Superljudi": I u porodici me sada gledaju na drugi način
Javno predstavljanje vanserijskog talenta donijelo joj je, kaže, velike promjene u životu
Podgoričanka Dajana Vukčević nedavno je svoj talenat predstavila regionalnoj publici u emisiji “Super ljudi” u kojoj je upoznala dvije stotine osoba i vidjela njihov otisak prsta, a potom, na osnovu pet nasumično odabranih otisaka, prepoznala ih i prisjetila se osnovnih podataka o njima.
Nekoliko mjeseci nakon što se javnost upoznala sa njenom vanserijskom memorijom, Vukčević, zaposlena u štampariji “Vijesti”, kaže da je to izazvalo velike promjene u njenom životu.
“Mnogo se promijenio moj život, nisam bila ni svjesna koliko će to uticati na mene i moju okolinu, ljude koji prije svega rade sa mnom, a i na članove moje uže porodice. Oni su čak počeli i drugačije da me gledaju”, kaže ona, a zatim otkriva da joj je pojavljivanje u emisiji donijelo i poslovne ponude.
“Radim i kao sudski vještak, a zahvaljujući emisiji čak sam i dobila neke slučajeve”, pohvalila se Vukčević, koja je članica Mense.
Iako navodi da je još nisu kontaktirali ljudi sa sličnim intelektualnim mogućnostima, vjeruje da nije usamljeni slučaj, pa im poručuje da kao i ona, iskoriste svoju šansu.
“Svi koji smatraju da imaju natprosječne intelektualne vještine u matematici, umjetnosti - odličnu memoriju, fotografsko pamćenje, apsolutan sluh... nešto što ih izdvaja od drugih - trebalo bi da se prijave za učešće u emisiju, jer mislim da je to odličan način da promovišemo sebe”, njena je poruka uz opasku da je “u današnjem vremenu marketing ipak velika stvar”.
Kako ističe, kasting za novu sezonu je počeo, a svi zainteresovani mogu se naći u trci za 25 hiljada eura.
“Nisu mi se javljali ljudi sa sličnim talentima, ali su me zaustavljali na ulici da me pitaju da li bih otvorila školu memorije, jer bi možda svoju djecu slali kod mene...”, kaže ona i dodaje da postoji šansa da se to i ostvari.
“U pregovorima sam sa školom za pamćenje iz Beograda, sa kojom sam tokom prvog serijala emisije sarađivala. Boris Prelević, koji je otvorio tu školu je član Mense u Srbiji, tako da postoji vjerovatnoća da u saradnji sa Mensom Crne Gore napravimo školu memorije. Ipak za to treba vremena i dosta odricanja da bi se ozbiljno radilo”, smatra ona.
Vukčević otkriva da joj je pojavljivanje na televiziji donijelo i nekoliko anegdota.
“To se često pretvara u šalu, pa mi u momentu izdiktiraju milion informacija uz komentar 'nema potrebe da zapisuješ, zapamtićeš ti'. Poneko stvarno očekuje da kao kompjuter sve memorišem i zapamtim, i nemam prava na grešku”, pojasnila je ona.
“Ima i ljudi kojima nije najjasnije, jer misle da ja prvi put kad vidim otisak znam sve informacije. U stvari moram da se upoznam sa tom osobom i vidim otisak prsta, koji ću zapamtiti i, nakon desetak dana, ako ga vidim među deset hiljada drugih otisaka, prepoznati”, pojasnila je ona.
Upravo zbog neshvatanja svog talenta, mnogi su od Vukčević očekivali i da im proriče sudbinu gledanjem u dlan.
“Pitaju me da li može iz otiska prsta da se vidi budućnost”, uz smijeh se prisjeća Podgoričanka, koja se od sugrađana razlikuje i u nekoliko sitnih, ali vrlo korisnih osobina. Naime, zbog dobre memorije gotovo je nemoguće da se izgubi u nepoznatim gradovima, a nikada joj se nije dogodilo da se na ulici ispriča sa osobom koja joj se javila, a zatim ostane u nedoumici ko je to bio i gdje su se upoznali.
Postoji način da se mozak natjera da radi besprekorno
Tokom priprema za emisiju Vukčević je upoznala ljude sa sličnim sposobnostima.
“Mi, memoristi smo se družili cijelo vrijeme i imali smo mentora koji je sa nama razgovarao i upućivao nas na koji način da pamtimo. Stvarno smo bili nesebični, dijelili smo svoje tajne i taktike, pomagali jedni drugima”, priča ona.
“Postoje načini da se isključi glavni dio mozga, da tako kažem i da se koristi samo podsvijest kako bi se ubrzalo pamćenje i kako bi se zapamtilo što više. Za to treba dosta vježbe, ali kao što sportisti pripremaju za takmičenje svoje tijelo, tako postoji način da se mozak pripremi da u određenom danu radi besprekorno”, poručuje ona.
Nakon 17 godina srela se s društvom iz osnovne škole
Vukčević, koja spada u jedan odsto populacije sa prosjekom inteligencije iznad 156 po Katelovoj skali, otkriva da jedna od njenih novih beneficija nije posljedica intelektualnih vještina, već pojavljivanja na malim ekranima.
“Nije korist, ali je lijepa stvar – javili su mi se ljudi iz osnovne škole koje nisam vidjela ni čula 17 godina. U vidu zajedničke čestitke na ušečću u emisiji, poslije 17 godina smo se okupili prije mjesec dana. Ljudi sa četiri kontinenta su imali veliku volju da se ponovo vidimo i srećni smo svi što se to desilo. Ostaćemo u kontaktu i planiramo i češće da se viđamo, ali morala sam da se pojavim na televiziji i uradim nešto neobično da bismo se mi ponovo sreli”, zaključila je ona.
( Mirela Zogović )