Kako su aktivisti oblikovali švedski NATO debakl

Procedura ulaska Švedske u NATO trebalo je da bude jedna od najlakših u istoriji Alijanse - a onda je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan odlučio da igra žestoko, kombinujući legitimne strahove od terorizma sa izbornim oportunističkim politikanstvom.

Nažalost, brojni aktivisti u Švedskoj, pojedini povezani s Kremljom, zatim su odlučili da iskoriste ovu izuzetno krhku situaciju, i naljutivši Erdogana i Tursku oni su uticali na to da ulazak u NATO iz bukvalnog sigurnog postane ozbiljno ugrožen - a druge zemlje treba da izvuku lekcije iz ovog haosa.

Kada su se NATO lideri okupili na samitu u Madridu prošlog jula, u vazduhu se osjećalo da se saveznici raduju ulasku dvije nove članice i to u roku od nekoliko mjeseci. Bilo je izvjesno da će odobriti i brzo ratifikovati prijave za članstvo Švedske i Finske - dva ionako bliska NATO partnera koje će savezu značajno doprinijeti u vojnom smislu.

”Savjetovao bih budućim kandidatima za članstvo u NATO da prije prijave provjere kakav je raspored izbora u državama članicama”, kazao je jedan iznervirani švedski poslanik prošle godine. Do tada je Erdogan već jasno stavio do znanja da Turska neće ratifikovati prijavu Švedske - a usljed toga ni Finske - u skorije vrijeme, vjerovatno ne do nakon predsjedničkih izbora u Turskoj, koji su sada zakazani za maj.

Tokom cijelog tog perioda, turski predsjednik, kao i svi zvaničnici koji su govorili u njegovo ime, nastavili su preko medija da poručuju da Švedska nije ispunila obaveze iz memorandumu koji je prošlog juna potpisala zajedno sa Finskom i Turskom. Cilj sporazuma je bio da odagna strahove Turske da će Švedska - i u znatno manjoj mjeri Finska - pružiti utočište kurdskim aktivistima koje Ankara smatra prijetnjom za nacionalnu bezbjednost.

Izgleda da su upravo tu aktivisti, koji se protive ulasku Švedske u NATO, vidjeli svoju šansu.

Prošle nedjelje, mala prokurdska grupa koja sebe naziva Rojava Komitet Švedske pojavila se ispred opštine u Stokholmu sa lutkom sa likom Erdogana. Lutka je zatim obješena za noge. Švedski premijer Ulf Kristerson nazvao je taj čin sabotažom, dok je portparol Erdogana Fahretin Altun objavio na Tviteru: Najoštrije osuđujemo napad na Tursku i njenog demokratski izabranog predsjednika od strane pripadnika terorističke organizacije PKK u Švedskoj... To što teroristi PKK mogu da prkose švedskoj vladi u srcu Stokholma dokaz je da švedske vlasti nijesu preduzele neophodne korake protiv terorizma - kao što su tvrdile posljednjih dana.

Četiri dana kasnije, grupa ekstremno desničarskih aktivista na čelu sa danskim provokatorom Rasmusom Paludanom okupila se ispred turske aambasade u Stokholmu i spalila Kuran. Ankara je brzo odgovorila: “Ovaj incident je još jednom pokazao da Švedska nije odustala od podrške terorizmu”, kazao je novinarima Numan Kurtulmus, zamjenik predsjedavajućeg Erdoganove Partije AK, dodajući da zbog toga Turska možda nikada neće ratifikovati prijavu Švedske u NATO.

Usljed ovoga, Finska sada razmatra donedavno nezamislivu ideju - da uđe u NATO bez Švedske.

To znači da je praktično savršena prijava Švedske sabotirana - i to moguće fatalno - od strane malog broja aktivista sa različitim agendama.

Protest sa spaljivanjem Kurana djelimično je organizovao i finansirao Čang Frik, novinar koji je nekada radio za “Russia Today”, medijsku kuću koja je pod kontrolom Kremlja.

Frik upravlja sajtom “Niheter Idag”, a ranije je primijećen u dukserici sa likom ruskog predsjednika Vladimira Putina - mada je nedavno podržao ukrajinske izbjeglice.

Najvažnija lekcija koju zapadne zemlje mogu izvući iz slučaja Švedske i njene prijave za NATO jeste da čak i male grupe aktivista snažnim uvredama i uličnim teatrom mogu opstruirati ključne spoljnopolitičke odluke

”Izuzetno je teško razaznati ko stoji iza takvih aktivnosti u liberalnoj demokratiji i kojim aktivnostima djelimično ili u potpunosti manipulišu strani akteri”, rekao je Anton Lif, konsultant za upravljanje krizama u švedskoj firmi “Kombitek”.

”Dok ne bude postojao dokaz o malignom uticaju, pretpostavićemo da su ti protesti jednostavno dio slobode govora u Švedskoj, ali je očigledno da takve aktivnosti mogu iskoristiti maligni akteri”, dodao je on.

Zaista, čovjek bi se mogao zapitati da li je Rusija imala udjela u tom spektaklu i da li su aktivisti samo korisni idoti. U svakom slučaju, druge države treba da izvuku lekcije.

Ovdje je prva lekcija da treba obezbijediti čvrst pristanak drugih zemalja prije pokretanja velike spoljnopolitičke inicijative. Razlog zašto je mišljenje Erdogana toliko bitno jeste taj što se Švedska nije pobrinula da dobije obećanje Turske prije nego što je zvanično predala prijavu. Treba istaći da je turski šef diplomatije nagovijestio zeleno svjetlo, ali u zemljama koje naginju autoritarizmu, glas lidera je taj koji presuđuje.

Međutim, važnija lekcija je da čak i male grupe aktivista snažnim uvredama i uličnim teatrom mogu opstruirati ključne spoljnopolitičke odluke.

Autoritarnim liderima je zajednički određeni stepen taštine i nespremnosti da tolerišu ismijavanje. Na primjer, zamislite kakvu štetu aktivisti mogu nanijeti spoljnopolitičkim inicijativama koje se odnose na Kinu ako bi se pojavili, recimo ispred kineske ambasade u Vašingtonu i vješali lutku sa likom Sija Đinpinga. Ili ako bi se saudijski prijestolonasljednik približio zapadnom taboru u ratu između Rusije i Ukraijne, a onda aktivisti koji se protive saradnji sa Saudijskom Arabijom uradili nešto slično ili isto.

Takvi aktivisti možda imaju časne namjere, a možda i ne. Možda im pomažu strane sile, a možda i ne. Zaista, takve provokativne aktivnosti nude ogromne prilike za eskalaciju kroz dezinformacije, a targetirana vlada će vidjeti te prizore i reagovati ljutito.

Za razliku od staromodnih režima iz vremena Hladnog rata, koji su na proteste odgovarali podnoseći žalbe ministarstvima inostranih poslova, današnji autoritarni režimi ne ustežu se da zanemare pravila lijepog ponašanja u međunarodnoj diplomatiji i da se osvete - nekada i neukusno - zbog slobode izražavanja.

Konačno, tu je i proceduralno pitanje dozvola za takve proteste, koje obično daju policijske agencije. Mada odgovaraju sa “da” ili “ne” na osnovu zakona i reda, oni očigledno ne uzimaju u obzir spoljnopolitičke implikacije.

Imajući u vidu moć čak i najmanjih protesta, možda bi vlade trebalo da se na neki način pitaju o tome da li treba dozvoliti održavanje protesta koji rizikuju da nanesu veliku štetu zemlji.

To znači: Zapadne vlade, budite oprezne. S autoritarnim režimima nikada nije lako - a ponekad su vam potrebni.

Priredila: N. Bogetić

( Politiko )