Od „Vile moje” do „Samotnice”

Poetsko veče Nade Krivokapić u okviru kojeg će biti predstavljene njene zbirke poezije “Žena vilena” i “Kandilo ljubavi” biće održano večeras u Podgorici, u Multimedijalnoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 19 časova.

O stvaralaštvu će, uz autorku govoriti i recenzentkinja njenih knjiga prof. dr Andrijana Nikolić, veče će moderirati Stanka Stanojević, dok će u muzičkom dijelu programa nastupiti učenici Umjetničke škole za muziku i balet “Vasa Pavić”.

U razgovoru za “Vijesti” Krivokapić ističe da publika može očekivati jedno toplo i lijepo veče poezije tokom kojeg će čuti stihove iz dvije njene dosadašnje zbirke. Njena lična očekivanja su skromna, lijepo druženje, kaže ona na početku.

Diplomirana pravnica, Krivokapić radi u struci, a od 1988. do 1992. radila je i kao novinarka na Radio Budvi, a uz sve to, kaže, poeziju piše oduvijek, iako je prvu zbirku “Žena vilena” objavila 2020.

”Kad me neko pita od kada pišem, ja obično kažem da pišem čitavog svog života. Mislim da svima nama koji pišemo neke svoje priče i pjesme u nekom trenutku dođe želja da sve ono što nastaje tokom života, što je u glavi i u srcu, negdje objavimo ili pretočimo u knjigu. Vrlo sam stidljivo počela da objavljujem svoje stihove na Fejsbuku, a onda mi je Andrijana Nikolić, koja je recenzentkinja obje moje knjige, predložila da razmislim o tome da selektujem i objavim zbirku poezije. Tako smo napravile izbor pjesama od svega onoga što sam (na)pisala i tako je izašla moja prva knjiga ‘Žena vilena’”, objašnjava Krivokapić.

U Podgorici će biti predstavljene obje zbirke poezije, a koliko se stilski, tematski i po motivima razlikuju “Kandilo ljubavi” i “Žena vilena”, te šta odlikuje jednu, a šta drugu, Krivokapić otkriva za “Vijesti”.

”Kad čitam stihove iz jedne i iz druge zbirke, vidim da su prilično različite. Čini mi se da u drugoj zbirci postavljam sebi mnogo pitanja u planetarnom smislu, pa bih rekla da u ‘Kandilu ljubavi’ prevlađuju neki moji trenuci i osjećanja, u dubljem smislu, koji nijesu samo vezani za ljubav, već i preispitivanje života i smrti. Postoje priče koje su ispričane, a koje su se prvo dešavale unutar mene, na različitim nivoima. U tom smislu se ‘Kandilo ljubavi’ razlikuje od prve knjige, a obje su podijeljene u po četiri tematski različita ciklusa. Zbirku ‘Kandilo ljubavi’ čine: ‘Kotrljanje duše’, ‘Veče od čokolade’, ‘Moj svijet’ i ‘Samotnica’. U prvoj zbirci ‘Žena vilena’ takođe su četiri ciklusa, jedan isti kao i naziv zbirke i uz to ‘Molitva’, ‘Život’ i ‘O majci’ koji je posvećen svim majkama ovoga svijeta, ali u njemu je i jedna pjesma koju sam pisala posvetivši je baš mojoj majci”, priča Krivokapić.

Interesantno je da motiv žene dominira njenom poezijom, iako je drugačije prikazana. Tako se njene pjesme kreću od zahvalnosti i molitve ženi kojom se ona uzdiže, pa do pežorativnih termina koji su u društvu rasprostranjeni i prihvaćeni.

”Moja prva pjesma koju sam objavila na Fejsbuku zove se ‘Vila moja’ i kad sam razmišljala o nazivu knjige, a svakako sam htjela da je posvetim ženi u najdubljem smislu, nastala je ‘Žena vilena’, dok druga zbirka obuhvata pretežno ljubavnu poeziju, što je obuhvaćeno nazivom ‘Kandilo ljubavi’. Svakako, ženu sam u prvoj zbirci prikazala potpuno drugačije u odnosu na drugu zbirku, što se jasno može vidjeti i kroz naslove pjesama, kao što su ‘Hvala ti’, ‘Sjećanje’, ‘Pod moju dušu’, 'Volim' i slično. Sa druge strane, u ciklusu ‘Samotnica’ u drugoj zbirci, takođe se govori o ženi, ali na jedan drugi način, pa moje pjesme tu nose nazive poput ‘Samotnica’, ‘Raspuštenica’, ‘Nije to usjeđelica’ i tako dalje. Zašto je tako? Po mom skromnom mišljenju, opažanju i doživljaju, htjela sam da izrazim i u poeziju pretočim bunt u odnosu na svu tu okrutnost koja se izražava u pogrdnim nazivima za ženu, bilo u Crnoj Gori ili na Balkanu”, ističe Krivokapić.

Željela je, kaže, da pošalje jasnu poruku, objašnjava kakvu.

”Mislim da sam kroz ciklus ‘Samotnica’ poslala veoma važnu poruku koja se tiče svih žena... Zanimljivo je to koliko se lako neke grube i okrutne riječi upućuju ženi, a opet, koliko je (svaka) žena, bez obzira na brojne predrasude i sve stereotipe, zapravo moćna, jaka, važna i jedna jedina. Zbog toga dodatno mislim da je poezija važna, da su stihovi i riječi važne, jer svi nose poruku, bilo da je angažovana poezija, buntovna, ljubavna, bilo kakva. Svi mi koji pišemo, nadamo se da će neki naš stih dodirnuti nekoga, zamisliti, oraspoložiti, uljepšati mu/joj dan i srećni smo ukoliko postignemo mali dio svega toga i kada neki čitalac to osjeti, mi dobijamo satisfakciju, lijepo se osjećamo”, iskreno priča Krivokapić.

Ona priznaje da su obje njene zbirke najintimnije prirode, a recenzentkinja Nikolić njenu poeziju nazvala je i ispovijednom:

”Nada Krivokapić se svrstava u red onih pjesnikinja koje su slijedile En Sekston (Anne Sexton) američku pjesnikinju, koja se ovom poezijom javila šezdesetih godina prošloga vijeka kao promoterka ispovijedne poezije (confessional writing). Ispovijednu poeziju karakteriše ispovijest u stihovanoj formi, bilo da su u pitanju rimovani stihovi ili je ispovijest proznog karaktera, napisana u stihovima. Ono po čemu će se izdvojiti i ova pjesnička zbirka jeste organizacija tijela i uma kao jednog prema svemu što je bilo i što jeste”, zapisala je o knjizi “Žena vilena”.

Krivokapić ističe da joj američka pjesnikinja nije bila uzor, već da je sasvim slučajno i iskreno došlo do oblikovanja njene poezije kao takve. Dodaje i da su je najviše oblikovali čuveni klasični pisci, ruski, pa i domaći. Ipak, za razliku od mnogih ranijih pjesnika, ona se ne ograničava formama, pa tako uglavnom piše u slobodnoj formi kazujući ono što smatra važnim. A motiv žene nije jedini u njenim pjesmama.

”Moji motivi tiču se i odnosa prema roditeljima koji je za sve nas jako bitan i opredjeljuje nas, pa otuda i potreba ponekog od nas da piše o majci. Svakako, to su opet neka intimna i lična osjećanja... Takođe, kroz svoje stihove najviše govorim o ljubavi, jer zaista mislim da je ljubav pokretač svega i da je ljubav najvažnija u životu, počevši od ljubavi prema sebi, pa prema drugima, prema Bogu, životu... Mislim da iz toga proizlazi naše zdravlje, zdrav duh i zdrav odnos prema svima ostalima. Moje poruke kroz poeziju su poruke ljubavi, ali i poruke o ženi koja je početak i kraj života i svijeta. Ponavljam da je mnogo mojih pjesama posvećeno upravo ženi i u kojima sam željela da iznesem koliko je žena kao individua jaka, važna, nježna, suptilna, ali i koliko ljubavi ona osjeća. U drugoj zbirci sam mnogo pisala i o stanjima o kojima se svi mi nekada zapitamo bez razlike, a u pitanju je smrt, o kojoj često razmišljamo... Rijetko govorimo o tome javno, ali sam imala potrebu da u mojoj zbirci pišem i na tu temu sa željom da pokažem da su ta razmišljanja u redu, ali istovremeno i da se treba radovati životu”, ističe Krivokapić i nastavlja:

”Tek kada govorimo na temu smrti, prolaznosti ili nečeg duhovnog što je iznad materijalnog, počinjemo da shvatamo koliko je taj život važan i koliko je trenutak u životu važan. O tome govori i jedna moja pjesma, a zove se ‘Danas’, jer ‘danas je samo danas i nema više’. Veoma je bitno da kroz sagledavanje i razmišljanje o sjeti, smrti i nečemu neizvjesnom čega se plašimo, zapravo shvatimo koliko je život dragocjen i koliko svaki trenutak treba da oplemenimo i obogatimo ga, jer ukoliko smo mi dobri sami sa sobom onda smo dobri i prema drugima”, poručuje Krivokapić.

Na pitanje kakvi su planovi za dalje ističe da se nikada ne zna kada će nastati neki novi stihovi, jer svaki uglavnom zavisi od svega što se dešava u njoj. A iako piše prozu, nije planirala da to objavljuje, makar za sada.

”Za sada sam u poeziji... Mnogo toga je nemoguće planirati jer nam se dešavaju razne stvari, ali uvijek sa razlogom, iako nam je taj razlog možda nekada nedokučiv. To podrazumijeva i lijepe i manje lijepe i ružne stvari koje se dešavaju, jer sve je to život. Zato bih poručila čitaocima da se treba radovati svakom danu, jer smatram da je svaki dan jedan mali dar koji treba iskoristiti i kojem se treba veseliti i radovati. Sve je to život i treba ga živjeti u punom dahu”, zaključuje Krivokapić.

Stihove prate slike Velimira Trnskog

Obje zbirke poezije donose i propratne slike, prava umjetnička djela, od korica do posljednje strane. Autor je akademski slikar Velimir Trnski.

”Došla sam na ideju da ilustracije mojih zbirki zapravo budu umjetničke slike, i to djela slikara Velimira Trnskog koji trenutno živi u Parizu. Inače, profesor Trnski je bio profesor mojoj generaciji u srednjoj školi i moja ljubav prema njegovim slikama traje još od tada. Došla sam na tu ideju i pitala ga za dozvolu, pa sada njegove slike ili njihovi motivi krase dvije moje zbirke. Motivi koje sam izabrala su žene u svim stanjima i životnim pozama, ako se može tako reći. Njegova djela su mi bila veoma pogodna za sve cikluse pjesama, tako da mislim da sam napravila dobar izbor. Gledajući sa distance, još mi se više sviđa, jer u početku nijesam bila sigurna hoće li se sve to uklopiti sa stihovima”, objašnjava Krivokapić.

( Jelena Kontić )