Jedinstvo protiv Bratstva

Kada sam se doselio u kasabu, stadion „Jedinstva“ već se nalazilo iza školskog dvorišta i zemljanog igrališta za mali fudbal. Put kojim se iz naselja izlazilo prema Zvorniku blago se penjao prema benzinskoj pumpi da bi onda vodoravno nastavio dalje prema Carskoj bašti i Panjevima.

Stari stadion

Travnata padina od puta do igrališta, iza sjevernog gola, bila je jedina prirodna tribina. Desno je igralište omeđila drvena ograda školskog dvorišta, lijevo je to bila ograda veterinarske stanice. Okvir drugog gola na južnoj strani vizuelno su ispunjavale šikare, kukuruzišta i livade Spečanskog polja, na čijem kraju su se na brdu vidjeli krovovi kuća u zaseoku Zelina.

Kada bi čovjek sjeo na padinu ispod puta, kao da se nalazio u novinarskoj loži iznad fudbalskog terena. Kada bi „Jedinstvo“ igralo utakmice kupa i tokom sedmice, učitelji u osnovnoj školi, naročito za sunčanih dana, vodili su uzaludnu bitku protiv fudbala. Plavi dresovi domaćih fudbalera, i dresovi raznih boja na igračima ekipa koje su dolazile iz komšiluka, u krugu od tridesetak kilometara, galama, psovke i uzvici odobravanja okupljenih ljudi, bili su toliko drukčiji od pospane svakodnevice, da su se dječiji vratovi iz učionica okrenutih ka igralištu stalno istezali ka prozoru. A kada bi domaća ekipa dala go, propraćen zdušnim urlikom ljudi poređanih tik uz aut liniju, uoči meča pomalo vijugavo nanesenu krečom, djeca bi poskakala iz klupa ka prozoru, gomilala se i gurkala, preplitali su se uzbuđeni dječiji glasovi: Ko ga je dao? Je l` Goša? Sve dok ljutiti glas učiteljice ne bi vratio derišta u klupe.

Prvih pet godina

Početak sedamdesetih je u porodičnim albumima kraljevstvo crno-bijelih slika. Ja ga se sjećam u jarkim bojama. Junaci su bili navalni igrači, prije svih Gojko zvani Goša, koji je na dresu imao broj devet. Fudbal je tada bio igra sa centarforom kao glavnim junakom. Plećat i čvrst, visoka čela, Goša je najčešće glavom zabijao golove, skačući više i bolje od protivničke odbrane. Mesnati zvuk udara glave o loptu, poslije skoka iz blata šesnaesterca, uzaludan let protivničkog golmana i lopta sa 32 crna i bijela petougla - bubamara - zasiktala bi u mreži. Radost okupljenih mještana se izražavala cikom, vriskom, podvriskivanjem, arlaukanjem, smijehom, skakanjem, utrčavanjem u teren, grljenjem i ljubljenjem igrača koji je loptu poslao preko linije u okvir gola.

Tada nismo znali da je „bubamara“ nastala iste godine kada je i osnovan fudbalski klub našeg djetinjstva - 1970. Smišljena je za Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Meksiku, kako bi bila uočljivija na televizijskim ekranima. Telstar - međunarodni naziv te lopte - nikada nije stigao do fudbalskog igrališta „Jedinstva“.

Kada su utakmice igrane vikendom, čučao sam sa ostalim dječacima iz komšiluka iza gola. Trčali smo za loptama koje su zujale preko gola ili pored njega. Takmičili smo se ko će prije stići do nje i dodati je sljedećem omiljenom igraču, čovjeku sa brojem jedan na leđima. Hazim zvani Žabac bio je golman od gume, letač za nemogućim loptama. Njegove parade su bile atraktivne poput cirkuskih tački. Mi, dječaci, vjerovali smo prije svake utakmice da će Goša dati tri komada, a da će Žabac odbraniti sve.

Svakodnevno siledžijstvo

Dešavalo se da se stvari otmu kontroli. Dešavalo bi se to mutnim, nedjeljnim danima s početka jeseni, koji su se mučili da sa pleća zbace prve jutarnje magle. Kada bi gostujuća ekipa bila lukavija, te bi braneći se „iz bunkera“ preko nekog hitrog kepeca u protivnapadu zabila go, pa se opet pretvorila u ježa, nabijajući svakom prilikom loptu van terena, daleko prema romskom naselju Olanovici; kada bi se približavao i kraj utakmice, a rvačke figure u šesnaestercu ne bi proizvele ni pogodak ni penal, onda bi okupljena svjetina tražila krivca. To bi bio sudija. Pljuštale bi maštovite psovke na njegov račun, svaka ubačena lopta u protivnički šesnaesterac bila bi propraćena urlicima „penal“ još prije nego što bi ona dotakla bilo koga. Dešavalo se da sudija poklekne pod pritiskom, pa bi neki teatralni pad brzonogog Ćaneta ili Cigino posrtanje poslije neuspjele finte uz rezak zvuk pištaljke proglasio penalom. To bi zadovoljilo glad gomile.

Sjećam se jednog takvog susreta na kojem je sudija zaboravio gdje je i u kojoj epohi. Prvom polovinom sedamdesetih još su nas kažnjavali batinama i kod kuće i u školi, milicioneri su pendrečili pijanice, tupavi muževi kratkog fitilja svoje žene dugog jezika, siledžijstvo je bilo lijepo utkano u svakodnevicu. Sudija koji je htio da u najnižem mogućem rangu sudi pošteno, štiteći igru od divljih strasti, stavljao bi svoje zdravlje na kocku. Naročito ako bi gosti na terenu bili bolji, njegovo poštenje bi se suočavalo sa bijesom navijača.

Kad vijaju sudiju

Jednom je sudija kod rezultata 1:0 za gostujuću ekipu svirao penal na pogrešnoj strani - za goste. I to u pretposljednjoj minuti. Protivnički igrač nije ni namjestio loptu na bijelu tačku, Žabac još nije bio na liniji onog južnog gola iza kojeg u se vidjele šikare i kukuruzišta, a mještani su provalili na teren, neko sa kišobranom, neko sa letvom, otkinutom sa školske ograde, neko sa kamenom. Sudija je bio onizak i proćelav, očigledno veteran „Šaban-lige“ kako smo zvali ovaj najniži rang takmičenja. Nije se dvoumio ni sekundu. Počeo je da bježi mimo gola ispraćen začuđenim pogledom Žapca i protivničkog centarfora koji je držao loptu u ruci. Neobično brzo kretanje zdepastog čovjeka u crnom odavalo je veliki strah. Ubrzo je nestao među grmljem i poslije nekog vremena samo su se mogli vidjeti vrhovi kukuruznih stabljika kako se tresu uzduž njegove putanje.

Nastavak priče se poslije prepričavao po kafanama, a mi, djeca, prisluškivali smo i pamtili. Hero je predvidio razvoj događaja, pa je, čim je sudija svirao penal, požurio na kolski put koji presijeca kukuruzište. Kada je izbezumljeni sudija istrčao pred njega on mu je mahnuo i rekao povjerljivim glasom: „Bježi `vamo, da te sakrijem, eto ih iza tebe“. Treba li reći da je sudija u svom očaju povjerovao, da ga je Hero prvi odvalio dlanom posred potiljka, da je sudija pao, a da su ga onih pet-šest progonitelja sustigli pa su se kao pomahnitali bacili na njega. Kažu da je završio na Gradini - bolnici u Tuzli - i da se brzo oporavio, ali da se manuo suđenja.

Istorijska utakmica pionirskog sastava

Jedne nedjelje, moglo je biti već poodmaklo proljeće sredinom sedamdesetih, već u osam ujutro neko me je dozivao ispod prozora. Izvirio sam. Ilija, Okac, Samir i Ćiro. Rekli su da je uprava „Jedinstva“ naprosto zaboravila da počinje takmičenje u pionirskoj ligi. Pioniri iz Živinica su već na stadionu. Ako se ne pojavimo na terenu kao tim „Jedinstva“ bruka će biti velika. Onda je sve išlo kao na pokretnoj traci. Buco, rustikalni bek prvog tima, stanovao je odmah kod Male pijace, pa je bosonog istrčao iz zgrade i proglasio se trenerom. Podijelio je nama, s koca i konopca okupljenim dječacima iz centra kasabe, neke isprane i prevelike dresove iz magacina „Jedinstva“, memljive prostorije odmah do Doma kulture. Ko je imao veće stopalo, dobio bi stare kopačke, očito predviđene za bacanje. Ko nije, igrao je u svojim patikama ili bosonog. Navukao sam par iskrzanih kopački sa kramponima koji su se zakivali kroz đon. Na lijevoj nozi me žuljao vrh čavla. Buco nas je odveo na igralište.

Stajao sam na južnom golu. Prečka mi je bila previsoka, stative beznadežno daleko. Dobro uigrani klinci iz Živinica u plavo-belim dresovima su se poigravali sa nama. Bili smo samo čopor dječaka koji prvi put igra na velikom terenu. Primio sam pet komada. Našu čast je spasio Selim, zabivši lijevom nogom prvi i jedini pogodak za pionirski tim „Jedinstva“.

Juniorski dani

Umjesto da se manem te rabote, ipak sam se još jednom okušao kao golman. Drugom polovinom sedamdesetih osnovali su juniorski pogon kluba. Prva juniorska generacija bila je skoro nepobjediva. Kada su izrasli u prvotimce, trebalo je obnoviti juniorsku ekipu. Prijavio sam se, jer su se svi prijavili. Prošao sam pripreme. Sjećam se i nekoliko utakmica.

Na putu prema Tuzli postoji mjesto Tojšići. Tamošnji fudbalski klub zove se „Sloga“. Između stadiona „Jedinstva“ i stadiona „Sloge“ jedva da ima desetak kilometara. Prostorna bliskost se pretvorila u žučno rivalstvo dva fudbalska kluba. Susreti te dvije ekipe bili su posebni događaji u oba mjesta - ljudi su rano polazili ka stadionu, posebno sočno vrijeđali protivničke fudbalere - svakoga su znali i po nadimku. Lopta bi se zakotrljala i počinjao bi rat. Na terenu i oko njega.

Jednom sam u Tojšićima odigrao juniorsku utakmicu, a onda je, početkom susreta prvotimaca, cjelokupni juniorski tim „Jedinstva“ počeo da gromoglasno navija. Domaćinima se to nije svidjelo. Najprije je jedan od pripitih lokalnih đilkoša uzviknuo: „Zige-zage, zige-zage“. Iz stotinu grla je odjeknulo: „Hej, hej, hej!“. Neki gastarbajter je donio pomalo izvitoperen uzvik iz Njemačke. Cike-cake je najprije bio bojni poklič pruske pješadije, potom su tako podizali adrenalin klincima u Hitlerjugendu, da bi poslije Drugog svjetskog rata uzvik postao uobičajen među pripitim momcima na vašarima u Bavarskoj, i na tribinama među najvatrenijim navijačima. Ništa od toga tada nisam znao, ali sam shvatio da predvodnik koji nas prska pivskom pjenom i urla ovaj pruski bojni poklič, poručuje da ne treba da računamo na tradicionalno gostoprimstvo. Počeli su da nas gurkaju, poletio je i poneki plastični upaljač. Zaćutali smo. Do kraja utakmice su se čuli samo navijači „Sloge“.

Namještanje

Ipak, sjećam se i susreta „Jedinstva“ i „Sloge“ koji našem timu nije značio ništa, a momcima iz Tojšića je bila potrebna pobjeda da bi ušli u viši rang. Uprkos teškom rivalstvu punom mutnih strasti, uprave su se u kafani dogovorile. Žabac nije branio, umjesto njega je drugi golman, moj komšija, nastavnik muzičkog, dobio jedinstvenu priliku da pokaže da uprkos dobroj volji ne umije da odbrani baš svaki šut koji su igrači „Sloge“ kao na treningu serijski upućivali ka njegovom golu. On je primio sedam komada.

Bila su to vremena kada su ljudi fudbal shvatali veoma lično. To je bio jedan od razloga što sam prestao da treniram. Svaka lopta koja bi se iza mene našla u mreži, boljela me je više nego nekadašnje packe u školi. Imao sam i ja poneki zvjezdani trenutak. Kao golman juniorskog sastava „Jedinstva“ na prijateljskoj utakmici sa tek osnovanim „Bratstvom“ iz Prnjavora, sela nadomak varoši, odbranio sam penal glavnom prnjavorskom golgeteru Hibi. Ilija, moj half i docniji gitarista u bendu upitao me je kako sam pogodio stranu. „Zamisliš da si ti Hiba. Onda znaš kuda će lopta“, odgovorio sam. Nije mogao da prokljuvi da li mislim ozbiljno, pa se samo nasmijao.

Zavičajna čast

Već sljedeće sezone nisam više bio u juniorskoj ekipi. Odlučili smo da ljeto provedemo radeći kao nadničari u Srbiji, kako bismo zaradili za dvije gitare, bubnjeve i pojačalo. Moju prvu, neuzvraćenu ljubav - fudbal - ostavio sam zbog muzike.

Kada mi neko danas, više od pola vijeka poslije mojeg kratkotrajnog flerta sa fudbalom, spomene „Jedinstvo“, ja ne pomislim na novi stadion, izgrađen krajem sedamdesetih upravo na onim kukuruzištima gdje se jedan sudija suočio sa srdžbom rulje. Sjećam se da su djeca iz škole umjesto časa fizičkog vaspitanja odvođena na ravnu pješčanu površinu novog stadiona, da razmotavaju četvorougaono busenje trave i postavljaju ga kao kockice tepiha u niz. I moje busenje je ugrađeno u taj travnjak.

Za mene je „Jedinstvo“ ipak povezano sa starim stadionom, koji je danas prekriven betonom srednjoškolskog centra i asfaltiranim igralištem. Mada starog stadiona nema, kada zatvorim oči vidim Žapca kako leti ka lopti, štopera Smaju kako makazicama izbacuje „bubamaru“ iz našeg šesnaesterca, Ahmu koji pametno gradi igru, Gošu koji se rve sa protivničkim centarhalfom, Ćaneta koji bježi uz desnu stranu, brži i od lopte. Vidim i sve nas, okupili smo se iza sjevernog gola, svi smo živi, užagrenih očiju. Desetogodišnjaci koji čekaju kraj utakmice da svojim oznojenim i blatnjavim junacima čestitaju jer su muški branili zavičajnu čast.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )