Suvo korito

Suša i požari promijenili reljef. Ono malo kiše nestalo „ko suze na suncu“. Zemlja ulegnuta, sparušena, čuješ krckanje pod koracima. Pitao sam se koliko fali pa da joj se površinom razmile pukotine poput onih u pustinji Mohave. Pratio sam vodotoke, ali od voda ni mjehurića: dolinama su vijugale prazne kaldrme, trase nekadašnjih rijeka. Da su se barem mogle namirisati i udahnuti. Da su malo sporije mijenjale agregatno stanje. U vazduhu se odigravao nevidljivi teror – dim je gutao sva druga isparenja.

Stojimo zatečeni na samom rubu. Od vodopada Grlja ni traga. Samo se u tami stiješnjenoj liticama nazire stajaća voda. Tamo gdje se bujica stropoštavala u ponor isuviše je tiho, na momente sablasno. Ljudi se nadvijaju, nesvjesno izražavaju saučešće. Tako je uvijek kad se sila pretvori u svoju suprotnost. Uragan od mora pravi kopno, mraz pretvara tečnu materiju u čvrstu. Granični trenutak nemoguće je uhvatiti i ta nagla promjena navodi na pomisao da se umiješala neka natprirodna sila. Stojim, gledam u dubinu i zamišljam kako li će izgledati kad vodopad ponovo šikne. A kako kad zamrzne, za koji mjesec. Smjene u prirodi jedine su istinske revolucije – beskompromisne i apsolutne. Opet, ništa demokratskije od njih. Taman kad dosadi jedan poredak, kad podanici zavape od ledenog ili vrelog žezla, niotkuda se sruči spasonosni kontrast.

„Ništa, ajmo dalje“, malodušno kaže vodič, pa dodaje optimističnije: „Sad ćete da vidite što je prava atrakcija.“

Malo morgen. Ili je izvor nečujan, ili nas je zaglušila ona teška tišina. Niko ne pomišlja na najgori scenario. Staza se završava na pojasu šljunka. Oko Skakavice je presušilo, ostavljajući za sobom praznu duplju. U nevjerici buljimo u dno, otuda ne sjaji niti jedna kap. Vodič je van sebe. Poseže za mobilnim, da ublaži debakl. Tehnologija odmjenjuje prirodu. Voda je iščezla iz Ropojane, ali ju je osvojio Internet signal. Nad suvom rupom, zbijeni oko ekrana, divimo se snimku izvora kao heroju nad njegovim grobom. Osjećamo onu tupavu ispunjenost efektima varke, nalik Kinezima koji zbog smoga Sunce gledaju na ogromnim uličnim monitorima.

Pomislili smo da nas tjera maler. Krenuli smo ka varoši, ka postojanim stvarima. Asfalt, kuće, pognute svjetiljke, svijet u kom su i najveća iznenađenja bliska. Svijet ljudskog monopolizma.

Utisak pustoši ostao je uz mene. Čak se i pojačavao, vodeći me ka svom sljedećem stadijumu – osjećanju beznađa. Sa mnom je sve bilo u redu: obilazili smo divne krajeve, pjevali, radovali se nečem obilatom ispod albanskog sača i kasnijoj jeftinoj pijanci. Međutim, kao da je svuda okolo vladala nekakva klonulost, koja se u talasima lijepila za kožu. U blizini je moralo biti njeno čvorište.

Onda sam ga i ugledao. Put je vodio niz presahlo korito. Već je bio suton, pa se stvari više nijesu onako jasno razaznavale. S naše lijeve strane pojavila se skretnica. Ispratio sam je pogledom i u sekundi fiksirao prizor invalida na mostu. Sjedio je u kolicima tik uz ogradu. Nije se pomjerao, sasvim dobro sam vidio da je zastao baš na tom mjestu. Ostali ga nijesu primijetili. Ubrzano smo se udaljavali. Naprezao sam vrat sve dok mi nije nestao iz vida.

Scena je bila toliko upečatljiva da mi se činilo kako sam joj prisustvovao satima. Bilo je nečega omamljujućeg u njoj, toliko da sam dugo potom razmišljao u prazno, sudarajući se s upamćenim koje je istovremeno bilo i konačno. Slično kao kod Munkovog „Krika“, nemoguće mi je bilo da zamislim trenutak prije ili poslije. Slika je bila superiorna u svojoj nerazjašnjenoj tragičnosti.

U isti mah bilo mi je i drago i žao što ne znam nešto više o nesrećnom čovjeku. Kakva li je priča obavijala njegovu samoću u sumrak, pod visovima koji su urlali od vatre, nad rijekom koje nema, nad životom koji je zaćutao? Najviše me je pogodilo upravo to odsustvo makar i jedva čujnog žuborenja. Siguran sam da bih u tom času sve dao samo da je pod njegovim nepomičnim nogama moglo da se pojavi kretanje, da poteče, da nakratko razgrne samoću, pusti i zadimljeni mrak. Gledao je uz korito. Možda je dolazio iz večeri u veče, u isto vrijeme, zauzimajući uvijek istu pozu, čekajući onaj neuhvatljivi momenat ponovnog početka.

Sjutradan sam nazvao vatrogasnu službu. Javio sam im da je od Vusanja ka Oku Skakavice ogromna površina šume u plamenu.

„Pokušali smo sve, ali ne možemo ništa“, filozofski je odgovorio dežurni.

Odmah sam se sjetio sinoćnjeg iskustva. Ljudska ravnodušnost prikazala mi se kao otrov koji tiho kulja svijetom, podrivajući sve ono što štrči, svaku utvrdu požrtvovanosti i saosjećanja. Čovjek i šuma bili su svoje bitke na različite načine – tiho i glasno – ali jednako skrajnuti, prepušteni svojim sudbinama. Društvo za njih nije imalo kad, zaslijepljeno lažnim prioritetima. Ujedinjenost im je olakšavala patnju. Našli su se u pustoj i zadimljenoj dolini, saborci i sapatnici. Zajedno su čekali vodu.

Kanaderi su se ipak pojavili nešto kasnije. Nadletjeli su nas kad smo odlazili. Već sam bio daleko, ali misli su mi spontano izgradile pravednu završnicu: jedna doza vode ugasila je požar, druga pokrenula rijeku.

( Nikola B. Nikolić )