Kad je nastalo svetosavlje?

Kada neistine o vjeri šire glave pune mržnje, a prazne od znanja, to mu dođe nekako očekivano, i to treba ignorisati. Jer, takvi govornici ne zaslužuju da postanu sagovornici. Ali kada to rade plemeniti i znaveni, onda je teško prebrojati šta je sve trulo u našoj Danskoj? Među ljudima u Crkvi ima grešaka i mana, i o njima treba otvoreno pričati, kritika nije zabranjena. Međutim, neistine ne koriste nikome…

Na ovom portalu smo, prije neki dan u formi ličnog stava, mogli pročitati pitanje: Otkud svetosavlje u Njegoševo doba kad sama Srpska crkva kaže da se "svetosavlje kao usmerenje u srpskoj teološkoj misli razvilo od tridesetih godina 20. veka, na osnovu lika i dela Svetog Save"? Uslijedila je konstatacija: Upravo zbog utemeljivanja svetosavlja, SPC veliča svog episkopa Nikolaja (Velimirovića). koji je 1935. na Kolarčevom narodnom univerzitetu održao predavanje pod nazivom “Nacionalizam Svetog Save“. I zaključak: Taj skup srpski teolozi smatraju rodnim mjestom svetosavlja, a svjetovni istoričari redovno ih podsjećaju na činjenicu da je tog dana episkop Nikolaj hvalio i Adolfa Hitlera zbog toga što je "slijedio ideje Svetoga Save".

Neka mi bude dozvoljeno da pomenuto pitanje, kao i konstataciju i zaključak, ocijenim kao brzoplete i neutemeljene iskaze nekoga ko ili nije imao vremena ili mu je nedostajalo dobre volje da se dublje unese u temu o kojoj piše. Jer, ovo nijesu i ne mogu biti stavovi Crkve o svetosavlju, o njegovom ”utemeljenju” i ”rodnom mjestu”. Koliko sam shvatio, na ove iskaze autorku Ratku Jovanović-Vukotić je motivisao javni konkurs raspisan od strane srednje vjerske škole pod naslovom ”Čuvari svetosavlja u njegoševskoj Crnoj Gori”. Ona rezonuje kako je sam konkurs ”prst u oko” pravoslavnim Crnogorcima, ateistima i agnosticima, i predlaže da Mitropolija na bavljenje crkvenim temama može/smije pozvati samo i isključivo polaznike Cetinjske bogoslovije i škole ”Sveti Sava”.

Ja ovo zbilja ne razumijem, pa zato ovom prilikom raspisujem konkurs da mi se odgovori na pitanje:

1. Zašto Crkva (ili njena vjerska škola) ne bi mogla da raspiše javni konkurs? Pogotovo ako on ima radni naslov i motiv koji ne krši zakon ili kakav drugi propis. Konkurs, ako dobro razaznajem stvari, ne obavezuje nikog ni na šta. Odaziv je dobrovoljan. U pravu je pisac kada pominje štićenike dvije vjerske škole, ali samo u smislu da bi upravo i samo njih Crkva mogla obavezati na nešto. Ostalima to isto može biti ponuđeno, pa ko nađe za shodno da se odazove - neka mu je sa srećom. I sa blagoslovom. Tu vidim liniju razdvajanja koja sekularno društvo i državu razlikuje od neke, recimo, pravoslavne monarhije. Crkva i vjera se ne smije naći u zoni ničije obaveze i ničijeg nametanja, ali u zoni ponude i mogućnosti - svakako. Pomenuti konkurs nije raspisala niti jedna javna, državna ustanova. Ali i da jeste…? Neka ostane stvar ukusa. Zanimljiv bi bio odgovor na pitanje može li Francuska u javnom prostoru imati npr. Sen Deni; Italija - San Siro; Crna Gora - Svetog Petra Cetinjskog, a zašto da ne: Crna Gora - Svetog Savu? Ne može? Ne smije?

Na osnovu kog propisa?

2. Samo ako nije u pitanju neka ovdašnja tradicija koja ”ne podnosi” svetosavlje? Pod pretpostavkom da mi Crnogorci nijesmo ”od juče”, ja tu tradiciju ne vidim. Mislim, vidim je od juče, u nekim medijskim i agitatorskim ćoškovima javnosti. I priznajem joj legitimitet, ali joj odričem utemeljenost u istoriji i tradiciji Crne Gore. Najubojitije pero takve antisvetosavske literature je donedavno bio bivši direktor crnogorske policije. Naša autorka piše o priredbi koja je održana na kolarcu 1935. g. gdje je Sveti Vladika Nikolaj Velimirović proiznio besjedu ”Nacionalizam Svetog Save”. I tu, po njoj, počinje svetosavlje?! Međutim, mnogo prije te priredbe, održane je, recimo, jedna u Podgorici. Evo kako je ona izgledala:

U članku "Glasa Crnogoraca", u broju četvrtom, od 26. januara 1902. godine, na strani prvoj stoji izvještaj o proslavi Savindana u Podgorici:

"Podgorica, 14. januara 1902. (Svetosavska proslava). Svake godine obavlja se ova proslava kako po svoj Crnoj Gori tako i u Podgorici na najsvečaniji način. Na dan Sv. Save, poslje sv. leturgije iz crkve, kroz varoš, išla je svečana litija". Ukrašenost sale podgoričke Osnovne škole u kojoj se izvodila proslava, opisuje karakteristične detalje ovako: "U pročelju namještena bješe ikona Sv. Save najvišeg formata, oko koje sa obadvije strane se viđahu četiri slova S, sastavljena od zelenog lovorovog lista, koje svakome u oči padahu i rado ih čitahu i objašnjavahu: Samo sloga Srbina spasava; nasprema ikone Sv. Save stojala je slika Njegovog Kr. Visočanstva Gospodara, oko koje se čitahu od lovorike sastavljena slova: Ž. k. N. I. Škola je bila dupke puna naroda oba pola, koji je u najboljem redu ulazio i ostao na svojim mjestima do svršetka svečanosti".

Evo ga svetosavlje u Crnoj Gori, tri decenije prije svečanosti na Kolarcu! Na ovom mjestu sam napisao bar tri ili četiri teksta koja detaljno i dokumentovano opisuju slične svečanosti na Cetinju i širom Crne Gore, još od vremena knjaza Danila, odnosno - od vremena od kada u 19. vijeku imamo škole. Svetosavlje kao pojam i pojava postoji duže, i znači dublje i više nego što je to moglo iskazati jedno predavanje, pa makar ono bilo i od Svetog vladike Nikolaja. Riječ je najprije o srednjovjekovnom kultu ovdašnjeg značajnog svetitelja; zatim o njegovom čuvanju kroz vjekove kroz razne umjetničke i bogoslužbene forme; i konačno o njegovom vezivanju za novovjekovne škole od kraja 18. i sa početka 19. vijeka - do danas. I sve troje, pored drugih brojnih oblasti - nastaje i postoji i na prostoru današnje Crne Gore.

Pomenuta besjeda ”Nacionalizam Svetog Save” vladike Nikolaja, svakako ne spada u štivo zbog koga ”SPC veliča” njenog autora. Niti ona utemeljuje svetosavlje u našem narodu, iako tako pišu neki koje kolumnistkinja Vijesti citira. Svako ko se imalo bavio Nikolajevim životom i radom zna da je ova besjeda ne spada u djela kojima je zadužio srpsko bogoslovlje i književnost. Postoji impozantna biblioteka drugih, značajnijih njegovih ostvarenja, za koje - samo da ih nabrojim - treba potrošiti jednu ovoliku kolumnu. Značaj pomenute besjede mogao bi biti jedino u tome što ona izražava Nikolajev pokušaj da promisli svoje vrijeme, i da ga veže za neosporni istorijski autoritet Svetog Save. Jednim dijelom je uspio, a drugim dijelom - očigledno nije.

Međutim, kada je 14. februara 1929. rimski papa Pio XI izjavio, povodom postignutog konkordata između Italije i Vatikana, da je fašistički lider Benito Musolini ”čovjek proviđenja koji nas je spojio” - niko nije mogao slutiti, u kakvo će zlo i stradanje, samo deset godina kasnije, Musolini povesti i Crkvu i narod.

Dvije godine prije toga, tokom govora 20. januara 1927, u britanskoj ambasadi u Rimu, tadašnji ministar u kraljevskoj Vladi, Vinston Čerčil, kazaće, za već petogodišnju fašističku vlast u Italiji kako: ”Ova zemlja odaje utisak discipline, reda, dobre volje i nasmijanih lica”! Američki ”Njujork Tajms” će, u istom tom periodu, objaviti afirmativni tekst o fašističkom vođi, pod naslovom ”Garibaldi u crnoj košulji”. Jeste to bio fašizam na vlasti, i to već prilično učvršćen, sa sve progonima i ubistvima političkih neistomišljenika (!) ali to nije smetalo ni papi ni Čerčilu da iskažu ovakva pohvalna slova za diktatora i njegov režim.

Naša ”ređina Elena” je bila i ostala supruga čovjeka koji je podržavao fašistički režim do njegovog sloma, pune dvije decenije. Ona je bila supruga kralja Vitorija Emanuela koji je voljno ili nevoljno svojom rukom potpisao prve rasističke zakone fašista u Italiji 1938 godine!

Da li će ikome, zbog svega toga, pasti na pamet da Rimokatoličku crkvu, Britansku imperiju ili dvor Petrovića na kom je odrasla i vaspitana italijanska kraljica - proglasi prijateljima fašizma?! Neće. Nikome ko je ozbiljan i intelektualno korektan.

3. Ali, vratimo se proslavi Svetog Save kao školske slave u Podgorici 1902, o kojoj ”na prvoj strani” piše ondašnji ”Glas Crnogorca”. Ovaj novinski izvještaj potvrđuje ono o čemu svjedoči crnogorska istoriografija: svetosavlje u Crnoj Gori (čitaj: slavljenje Svetog Save kao narodnog prosvjetitelja, učitelja vjere i zakona) nije nikakav lični hir gospodara, niti izliv suviška njegove poezije. To je organizovani i njegovani državni kult koji se sprovodio u svim (gradskim, seoskim) crkvama i školama u Crnoj Gori - decenijama. Baš na Savindan knjaz je uručivao državno ordenje i odlikovanja zaslužnim prosvetnim radnicima u Crnoj Gori. (Prvi broj ”Glasa Crnogorca” iz 1871.) Na ikonostasima crkava i manastira u Staroj Crnoj Gori (četiri nahije) možda ponegdje nedostaje neko od apostola ili proroka, ili neko od vaseljenskih učitelja pravoslavlja, ali nema nijednog bez Svetog Save Nemanjića, Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog. Savindan je u svakom katunskom selu koje je imalo školu bio neradni i svečani dan, koji su kao takav pamtili naši pradjedovi. Otuda ga i mi danas sa radošću proslavljamo. Jer smo ga naslijedili od predaka.

E sad, ili su ti preci (i njihovi očevi koji su ih upisivali u te škole i ponosili se uvjerenjima o završenom školovanju) bili ljudi bez identiteta (moji, nijesu sigurno), pa su im crnogorski knjaz, Vlada, učitelji i sveštenici mogli podmetnuti da slave nešto tuđe kao svoje, a oni ne samo da se ne bune, nego iz godine u godinu slave sve brojnije i svečanije (!) ili su bili pravi svetosavci, koji su taj dan slavili od srca i pune duše, pa ga zato i mi danas tako slavimo? Ja sam za ovo drugo.

A kako su mogli da slave 80 godina (1856. godine - prva zabilježena svetosavska proslava na Cetinju, u prisustvu knjaza Danila i knjeginje Darinke, sa sve himnom ”Uskliknimo s ljubavlju”), ili 100 godina prije (dokumentovane proslave u Boki, 30-ih godina 19. vijeka, u tamošnjim školama ) - nešto što je navodno utemeljeno 30-ih godina 20. vijeka? E to neka izučavaju ljudi koji su pobrkali epohe i teme. Kod mene i tolikih brojnih štovatelja ovog kulta u Crnoj Gori - sve je na svom mjestu.

4. I da završim sa još jednim ovdašnjim mitom u pogledu crkvene imovine. On kaže da je DPS na čelu sa Đukanovićem, 90-ih godina, dao Amfilohiju (SPC), nešto ”ispod žita”, što joj, navodno, ne pripada.

20. 10. 1987. tadašnji republički organi SR CG, Sekretarijat za finansije i Uprava za geodetske imovinsko-pravne poslove (preteče današnjih Ministarstva finansija i Uprave za nekretnine) izdali su akt kojim se daje uputstvo za primjenu Zakona o premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostma iz 1984. Tu stoji da se ”za svu imovinu pravoslavne vjeroispovjesti kao vlasnik piše Mitropolija crnogorsko-primorska” (koja je i tada, kao i danas, bila sastavni dio SPC) kao što se sugeriše da se za imovinu rimokatoličke i islamske vjeroispovijesti upisuju vlasnici Arcibiskupija barska i Primasija srpska i Biskupski ordinarijat kotor, odnosno Islamska zajednica u Crnoj Gori.

Dakle, što se tiče ”famoznog” upisa crkvene imovine 90-ih, njegovu pravnu valjanost SPC je stavila na test pred crnogorske sudove - i imamo presudu Upravnog suda Crne Gore iz 2011. i njoj shodno Rješenje Uprave za nekretnine Crne Gore iz 2015. (uz učešće u postupku tadašnjeg ministarstva finansija crnogorske Vlade) da su prigovori na račun tih upisa - neosnovani. A kada je u pitanju pravna osnova da se imovina pravoslavnih hramova upiše na Mitropoliju - evo imamo je i prije 90-ih.

Nasuprot ovih civilizacijskih i državotvornih činjenica, imamo ”činjenicu” da se one nekome ne sviđaju, i da bi neko volio da su one drugačije. U tom slučaju mogu shvatiti i razumjeti da ih neko ignoriše, ali nema prostora ni ljudskog načina da ih krivotovori i da ignoriše nas koji ih volimo. Jer dijelimo isti vazduh, isti prostor. Jer zajedno gradimo istu zajedničku kuću.

( Gojko Perović )