Balkanska nit između sekularnog i klerikalnog

Iako se o tome u svim javnim sferama raspravlja nakon parlamentarnih izbora u avgustu 2020. godine, snažno učešće Srpske pravoslavne crkve u politici počinje još sredinom 2019. godine, kada je najavljeno donošenje Zakona o slobodi vjeroispovjesti kojom bi vjerske zajednice morale dokazivati vlasništvo nad objektima koji su izgrađeni prije 1918.

Na partijskom kongresu je tadašnji i sadašnji šef države i Demokratske partije socijalista Milo Đukanović najavio da će obnoviti autokefalnu Crnogorsku crkvu, najavljeni Zakon se usvaja krajem 2019. nakon čega su uslijedile masovne protestne litije, a sve je kulminiralo značajnim učešćem SPC u izbornoj kampanji koja je rezultirala prvom smjenom vlasti u Crnoj Gori na izborima.

Pregovori o mandataru nove vlade su vođeni u manastiru Ostrog, što je kasnije bivši premijer Zdravko Krivokapić objašnjavao time da je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije pokušao da ujedini pobjednike izbora. Dvije i po godine kasnije, na temu sekularnosti Crne Gore se vode brojne rasprave, neki tvrde da država klizi ka teokratiji, drugi ukazuju da su se vjerske slobode tumačile iz represivnog ključa i da se ne dešava ništa neobično. Ono što je činjenica jeste da su pitanja u vezi sa crkvom crkvu toliko prisutna u javnosti da su direktno ili indirektno vodila do obaranja vlada. Krivokapićeva je Vlada pala nakon pukotina nastalih u dešavanjima oko ustoličenja novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, dok je formalni razlog izglasavanja nepovjerenja Vladi Dritana Abazovića bilo potpisivanje temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

I u SPC-u i u Islamskoj zajednici deklarativno nemaju dilemu da je sekularno uređenje dobro i za državu i za vjerske zajednice, ali ukazuju da su protiv toga da budu isključeni iz društvenih dešavanja.

Sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Gojko Perović za “Vijesti” kaže da je princip odvojenosti crkve i države u smislu funkcionisanja državnih i crkvenih institucija, njihovog organizacionog razdvajanja i nepreplitanja politički obrazac koji nema valjanu alternativu.

”To je pokazala istorija. Još ako tome dodamo da temeljni biblijski principi zagovaraju tu odvojenost, jasno je da Crkva prihvata i zagovara tako shvaćenu sekularnost. Društvena situacija koju danas imamo u Crnoj Gori uglavnom je posljedica neuspješnog pokušaja prethodne političke vlasti da tu odvojenost brutalno naruši, što je dovelo upravo do urušavanja te iste vlasti, i nastanka nekih novih procesa koji su velikim dijelom i pozitivni i demokratski”, smatra Perović.

On ističe da Mitropolija ne podržava “i što je rijetko naći u zemljama evroatlantskog svijeta, kome deklarativno težimo”, oblike agresivnog i isključivog sekularizma “kao jedne vrlo netoleratne ideologije”.

”Ona zagovara isključenje Crkve iz javnog života, zabranu njenog oglašavanja i pojavljivanja, i neprirodno suprotstavljanje građanskog života i Crkve. To je, po nama, totalitarna ideologija jednoumlja koju imenujemo kao sekularizam, dok je sekularno uređenje društva, koje afirmiše pozitivnu ulogu religije, crkava i vjerskih zajednica iako im ne daje mjesto u državnim institucijama, i granama vlasti, - nešto što je pozitivno i poželjno i za Crkvu i za državu”, zaključuje Perović.

Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić kaže da savremeni sekularni koncept nosioci vlasti tumače i primjenjuju na različite načine.

”Jasna razdvojenost državnih i duhovnih nadležnosti uslovljene su ideološkim predrasudama, isključivostima i, ne tako rijetko, tendencijama neformalnog objedinjavanja ovih nadležnosti s ciljem širenja političke moći i uticaja. Percipiranje vjere isključivo privatnom stvari pojedinca, odnosno instrumentom političke vlasti, krajnosti su koje nijesu imanentne demokratskom društvu u savremenoj državi. Takođe, ideje o državi sa državnom religijom, odnosno teokratijom kao najpoželjnijim političkim sistemom jesu anahrone ideje i kao takve pripadaju istoriji”, ističe Fejzić.

On navodi da se osnov razgraničenja vjerskih i civilnih nadležnosti nalazi u slobodnom i autonomnom djelovanju vjerskih zajednica u okviru svojih legitimnih nadležnosti i pravnog poretka.

”S druge strane, to podrazumijeva nemiješanje države, odnosno njen neutralan odnos prema vjerskoj unutrašnjoj organizaciji i vjerskim poslovima, stvaranju uslova za nesmetano ostvarivanje vjerskih prava i sloboda, ravnopravnost vjerskih zajednica, te pružanje materijalne podrške. Pritom, misija i civilnih i duhovnih struktura treba da bude opšte dobro i napredak društva u cjelini. U tom smislu, Islamska zajednica je u kontinuitetu prepoznata kao subjekt koji doprinosi opštem dobru i napretku”, poručuje Fejzić.

On je istakao da su tokom epidemije objekti IZ bili dostupni zdravstvenim institucijama, a da su islamska zajednica iz dijaspore i pojedinci donirali značajna sredstva.

”Naši resursi usmjereni su i na privlačenje investicija, širenje pozitivne slike o našoj zemlji kroz unutrašnje i međunarodne komunikacije. Humanitarni i socijalni rad Islamske zajednice je neselektivan i u tom smislu nudimo model saradnje sa državom, ali i drugim vjerskim zajednicama. Zalažemo se za jednak tretman manjinskih i većinskih kulturnih, vjerskih i drugih grupa, odnosno princip da nijedna od različitih kulturnih grupa ne može dominirati nad drugima”, zaključuje Fejzić.

Sociološkinja i profesorica Univerziteta Crne Gore Biljana Maslovarić smatra da problem preispitivanja ustrojstva Crne Gore formalno ne postoji jer je Ustavom regulisan, a Crna Gora definisana kao sekularna i građanska država.

Ukazula je da su političari otvorili vrata izvjesnom uplivu uticaja SPC u Crnoj Gori nizom pogrešnih poteza, od selektivnog rješavanja crkvenih pitanja u odnosu na državu (potpisani ugovori sa drugim vjerskim zaejdnicama), do ukidanja predmeta građansko vaspitanje i građansko obrazovanje. Podsjetila je i da je DPS planirao i najavljivao formiranje crkve.

”S druge strane, SPC je objedinila opštenarodno nezadovoljstvo i napravila je korake koji su bili povoljne za nju - da ostvari pravo da se potpiše temeljni ugovor”, podsjeća ona.

On smatra da su postojali jasni koraci ka ukidanju sekularnosti i da u tome prilog ide činjenica da je crkveno lice kandidovano za Upravni odbor UCG, ali da se srećom ta namjera spriječia.

”Ovaj snažni talas pokušaja klerikalizacije Crne Gore je zaustavljen upravo, mislim, zbog potpisanog temeljnog ugovora. Sve u svemu, jasno je više nego ikad da se građanski koncept društva brani, izgrađuje i čuva na način da postoji prostor za saradnju i prožimanje svih činilaca, ali po zakonu i po poljima djelovanja države i crkvenih vlasti”, zaključila je Maslovarićeva.

Hrvatska: Konzervativne grupacije skrivene iza Crkve guraju promjene zakona

I prije nego što je Hrvatska potpisala Vatikanske ugovore, u osnovne škole uveden je vjeronauk kao izborni predmet ali bez alternative, čime je prekršeno ustavno-pravno načelo sekularnosti. To je stara zamjerka koja se stalno iznova može čuti s različitih adresa, ponajprije od roditelja čija se djeca diskriminišu jer ne upisuju vjeronauk, a redovno i od sekularističkog udruženja “Protagora”. Ministarstvo nauke i obrazovanja lani je izradilo kurikulum za alternativni predmet Kritičko mišljenje, ali hoće li išta biti od toga zasad je nejasno. Prema popisu stanovništva iz 2021. broj katolika u Hrvatskoj pao je sa 86,28 posto stanovništva 2011. godine na 78,97 posto. No, dok taj podatak neki osporavaju zbog metodoloških razloga (ko se na prvom pitanju o vjerskom opredjeljenju izjasnio kao hrišćanin, uvršten je u rubriku “ostali hrišćani”), nije sporno da je broj ateista u Hrvatskoj porastao.

Prof. dr Lino Veljak uočava trend: 2001. broj ateista, agnostika i neopredijeljenih iznosio je 5,20 posto, 2011. godine, 6,74 posto, a na popisu iz pretprošle godine 10,15 posto. “To je u skladu s trendovima u zapadnim zemljama. No, uprkos svemu, Hrvatska je i dalje većinski katolička zemlja”, kaže Veljak. Sociološkinja Nikolina Hazdovac Bajić, koja je lani provela istraživanje o sekularnosti u Hrvatskoj, ukazuje na to da hrvatski građani pokazuju izrazitu polarizaciju oko značenja religije i sekularnosti: dio njih smatra da u društvu prevladava ideološko-politički klerikalizam koji zbog jake pozicije Katoličke crkve snažno utiče na sve sfere društva, a dio da je sekularnost temeljna vrijednost modernih demokratija koja i religioznim grupa omogućuje da se bore za svoje stavove. Primjetno je, međutim, da u posljednje vrijeme jača pritisak na zakonski sistem kroz pozivanje na religijski autoritet i religijske i pseudoreligijske obrede u što spadaju grupe koje se mole na središnjem zagrebačkom trgu, pred bolnicama i drugdje.

U Poljskoj, koja je na Evropskom sudu za ljudska prava izgubila već nekoliko slučajeva, takve su inicijative rezultirale ekstremnim zakonom koji zabranjuje abortus čak i u slučajevima kad je ugroženo zdravlje majke. Grupacije koje su vezane za Crkvu, iako njihovi članovi nisu direktno iz Crkve, u nizu su država na taj način radile pritisak na mijenjanje zakonskog sistema - ističe doc. dr. Marijana Bijelić, docentica na Odsjeku za južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica “Protagore”, dodajući da je udruženju “Ordo Iuris”, koja djeluje međunarodno, a najjača je upravo u Poljskoj, programski cilj mijenjanje zakonskog sistema i vraćanje na predrepublikanski koncept vlasti i države.

U Hrvatskoj se niz udruženja predstavlja kao inicijative koje nisu strukturno vezane uz Katoličku crkvu i ne može se reći da im je biskup izdao neko naređenje ili dozvolu, ali koriste crkvenu infrastrukturu i zalažu se za zakonska rješenja koje gura Crkva. To su, na primjer, udruženja “U ime porodice”, “Vigilare” i “Hod za život”, koji službeno nije vezan uz Crkvu, ali organizuje autobuse kojima časne sestre i sveštenici dolaze na njihove manifestacije.

”Riječ je o dvostrukoj igri”, ističe Bijelićeva pojašnjavajući kako vjernici, naravno, imaju pravo na udruživanje, ali i da kod ovih grupacija nije jasno što je vjerska organizacija, a što je udruženje.

”To su i načini za izvlačenje novca pa se Crkva dvostruko ili trostruko finansira: po župama, pa posebno vjeronauk, posebno Univerzitet i fakulteti vezani za Crkvu, posebno vrtići i druge institucije i na kraju udruženja i kvazi-udruženja koje možda niti ne podržava cijela crkvena hijerarhija”, dodaje ona.

Na pitanje mogu li se Hrvatskoj dogoditi ekstremističke promjene zakona kao u Poljskoj, ocjenjuje da do toga neće doći osim ako dođe do nestabilnosti i zaoštravanja situacije.

”HDZ je na tragu njemačkog CDU-a u kojem se identitetski pokazuju kao katolici, ići će u prve redove na mise i slično, ali definitivno nisu za zabranu abortusa i slično”, tvrdi docentica Bijelić, navodeći kako je u Hrvatskoj loše što se identitet vrlo često koristi da bi zamijenio politički stav.

”Ako sprovedete anketu, vidjećete da se većina deklarisanih katolika ne slaže s puno političkih rješenja koja zagovara crkvena hijerarhija, ali njihova se brojnost kod izjašnjavanja koristi da bi se nametnula takva rješenja”, kaže Marijana Bijelić koja uprkos kritikama koje je uputila Katoličkoj crkvi napominje da je djelovanje vrha Srpske pravoslavne crkve i Ruske pravoslavne crkve u zemljama regiona opasnije jer je na strani državnih i paradržavnih, ratobornih politika koje mogu dovesti do eskalacije sukoba.

BiH: Javni prostor je teren za sukob političkih religija

Dok tvrdimo da težimo istinskoj pluralnosti i demokratiji, svjedočimo da moć, uticaj i funkcija religijskih institucija sve više jača. Politička sfera prožeta je etnonacionalističkim narativima. Nereligiozni svjetonazor u Bosni i Hercegovini visi na ivici provalije. Na samodovoljnost ljudskog razuma gleda se gotovo kao na izopačenost.

Nema sumnje: etnička pripadnost uz koju, ne nužno, ali u Bosni i Hercegovini najčešće dolazi i ona religijska, ukorijenjena je u duboko u svijest našeg društva. Političke stranke, pogotovo nacionalističke, većinom se obraćaju pripadnicima jedne etnije, naglašavajući religijsku pripadnost. Kroz religijske institucije često se provlače i stavovi određenih političkih struktura.

”Moralno je pravo srpskog naroda da kaže “ne NATO-u”, rekao je mitropolit dabrobosanski Hrizostom u intervjuu za rusku “Gazetu” 2019.

Dodao je i da “se na Balkanu odvija velika presija, pravo nasilje nad srpskim narodom na Balkanu da se prikloni NATO-u i Americi”.

Reditelj Dino Mustafić smatra da je “BiH još uvijek daleko od istinske pluralnosti i demokratije, pa se i ove teme isključivo posmatraju sa vrlo zaoštrenih rigidno ateističkih ili vjersko isključivih stajališta”.

”Naš ključni problem jeste da naš javni prostor postaje poprište, sukob jedne političke religije protiv druge političke religije. Vjerske zajednice imaju svoje stranačke preference i neskriveno igraju političku utakmicu. U BiH je ugrožen laicizam, tako da čak i distinkcije ateizam-teizam nemaju nikakav društveni značaj niti smisao u javnom diskursu”, kaže Mustafić.

Lider SDA Bakir Izetbegović u obraćanjima i izjavama najšešće direktno govori samo Bošnjacima. Građani BiH, kao cjelina, uvijek su negdje u sjeni.

”Vezivno tkivo BiH su Bošnjaci, da nema Bošnjaka, ne znam do kad bi Bosna potrajala, a vezivno tkivno unutar Bošnjaka je vjera”, poručio je Izetbegović, gostujući na jednom lokalnom mediju.

A lider HDZ BiH Dragan Čović je 2018. prilikom posjete povratnicima, isključivo Hrvatima, u Republici Srpskoj, poručio da “povratka nema tamo gdje nema Katoličke crkve”.

Prof. dr Asim Mujkić, sociolog i filozof, naglašava da se “stepen sekularnosti može izmjeriti na temelju statusa koje dominantne vjerske zajednice imaju u društvu, ali i prema prisutnosti religijskih fraza, pojmova u javnom diskursu”.

”Upitajmo se kakva bi bila politička sudbina nekog kandidata koji bi se javno deklarisao da je ateist ili agnostik (kao bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović)? Isto tako ne treba zaboraviti u kojoj mjeri su institucije vjerskih zajednica u BiH učestvovale u legitimaciji domaćih etnopolitika. U kojoj mjeri to čine i danas? Uostalom, protiv takve vrste instrumentalizovane religioznosti pisali su mnogi intelektualci iz religijsko miljea”, ističe prof. dr Mujkić.

Napominje da s druge strane i sam koncept sekularne države doživljava transformaciju.

”Moramo se odmaći od radikalnog modela potpunog isključenja religije iz javnih rasprava. Treba nastojati uključivati ih u dijalog, međutim, u kojoj mjeri su religijske institucije koje uživaju povlašteni status u društvu u stanju da prihvate da su samo jedan od sagovornika u javnoj raspravi? Dok u BiH dominira etnopolitičko subjektiviranje po kojem je politički subjekt narod, a ne individualni građanin, religija će, kao najvažnija differentia specifica među našim narodima, imati značajnu ulogu u ukupnom ideološkom narativu etnonacionalizma”, zaključuje prof. dr Mujkić.

Srbija: Crkva jednakija od svih

Da je ministar prosvjete Srbije Branko Ružić imao hrabrosti i 27. januara otišao u Osnovnu školu “Aleksa Šantić” u banatskom mestu Sečanj i prelomio slavski kolač sa lokalnim sveštenikom dobio bi, kako kaže čika Jova Zmaj, jedno pozitivno brojanje. Ne zbog toga što se dan prosvetiteljstva tako slavi, nego zbog toga što je OŠ “Aleksa Šantić” i direktorku koja se usprotivila vjerskom obredu sasjekao riječima “kako se drugačije slavi slava nego lomljenjem kolača”, i to ličnim primjerom dokazao. Iako ministar Ružić, socijalista po političkom opredeljenju, a popečitelj po nalogu i koalicionom dogovoru, dobro zna da je Srbija sekularna država, da crkva kao ni partija nisu dobrodošle u školi i da se nacionalni dan obrazovanja obilježava najboljim rezultatima djece i njihovih učitelja, a ne svećama, pojanjima i tamjanom.

Uvod malo duži, ali važan, premda u tzv. modernoj Srbiji ima mnogo težih prestupa kada je na dnevnom redu imtimna veza crkve i države. Pri čemu se pod crkvom misli na Srpsku pravoslavnu crkvu, a pod državom na vlast. Javna je tajna da još jedan bezbožnik u redovima vlasti, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, češće ide na konsulatacije sa patrijarhom Porfirijem, ranije Irinejem, nego sa parlamentom. Pri čemu ga episkopi baš ne ljube puno, ali, bože me prosti, kako se kaže, ljube mu skute jer će im zadržati sve priviligeije koje imaju, a po potrebi i još poneku dobaviti samo da ga ne ruže javno. Vučića što se tiče isto je, ne ide on na poklonjenje zbog toga što mu je SPC bliži srcu nego stranka, parlament ili vlada, ne, patrijarh i SPC su mu ključan adut u rješavanju teških politčkih sporova, a posebno kosovskog.

I nije Vučić prvi koji to tako grubo radi, a neće biti ni posljednji; desnica malo više desno od njega bez tamjana i svijeća ne bi ni ulazila u parlament, a i ljevica bi, da kojom zgodom dođe na vlast, svako jutro pogledavala prema Patrijaršiji, za svaki slučaj da zaustavi kritiku kao što je Boris Tadić radio dok je bio predsjednik. Jer se, evo više od tri decenije, kako je računicom Slobodana Miloševića SPC umesto protivnika režima postala saradnik, stvari ponavljaju. Bilo bi farsa, da nije tragedija. Komunista-socijalista Milošević vratio je na velika vrata SPC u politčku arenu i javni život, jer su mu u predratnim, ratnim posebno vremenima blagoslovi i oprosti bili nužni. Zauzvrat je dobio blagoslove episkopa za sve zvanične i nezvanične “ratnike” koji su divljali po BiH, Hrvatskoj, Kosovu, ali i samoj Srbiji. Posebno u vrijeme kada je SPC vodio patrijarh Pavle, koga danas slave kao sveca, ali koji dugo nije odolijevao “šarmu” novopronađenog srpskog trojstva - kruna, mač i krst.

Moglo bi se o predistorji ne obnovljene nego novestečene ljubavi vlasti i crkve u Srbiji još pisati i plastično pokazati kako je Srbija suprotna ustavnom određenju sekularne republike.

”Sekularnost je uređenje zasnovano na odvojenosti verskih i javnih institucija, odnosno neutralnost državnih institucija po osnovu vjeroispovjesti ili uvjerenja. Imajući to na umu jasno je da je član 11 Ustava Srbije mrtvo slovo na papiru. Gotovo sve državne institucije u Srbiji imaju određena vjerska obilježja. Gradovi, opštine, pa i javna preduzeća imaju krsne slave, dan školstva se obilježava po Sv. Savi, a uniformisani pripadnici Vojske Srbije nose ikone na litijama i kovčeg preminulog patrijarha”, kaže za “Danas” vjerski analitičar Draško Đenović.

I ne griješi, jer je danas u Srbiji postalo nezamislivo nešto obilježiti bez sveštenika – prevashodno pravoslavnih, ali ni ostali ne zaostaju. Tako je zabilježeno “kađenje” vodovoda u Novom Sadu, blagosiljanje semafora, klanice, obdaništa... jer su i sve druga tradicionalne crkve i vjerske zajednice dobrodošle; ako ne kao saveznici, ono bar kao primireni i podmićeni protivnici.

A prema Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama, koji u članu 6, skladno Ustavu, garantuje autonomiju crkava i vjerskih zajednica da su “nezavisne od države i jednake pred zakonom”, Srbija ima pet tradicionalnih crkava: Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva, Slovačka evangelička crkva a. v., Reformatska hrišćanska crkva i Evangelička hrišćanska crkva a. v. Tu su i Islamska vjerska zajednica i Jevrejska vjerska zajednica”, i još 30 vjerskih zajednica upisanih u Registar, pri čemu se registar ne širi! Sve ove crkve i zajednice i njihovo sveštenici i sveštenice, njihova preduzeća i škole, imaju poseban status. Ne plaćaju porez, njima je prvo po zakonu o restituciji imovine oduzete poslije Drugog svjetskog rata, kada je crkva napadno istjerana na margine društva, vraćena imovina, vjeroučitelji imaju garantovane plate i penzije, ne kontroliše se promet “usluga” i imovine... Njihovi episkopi i sveštenici ne stižu pred ovozemaljski sud – čak ni u drastičnim dokazanim slučajevima pedofilije i krađe, jer je za njih “nadležan” onozemaljski sud. No i među jednakima, kao kod Orvela, ima jednakijih, pa je SPC alfa i omega srpskog društva. Pomalo iz sjenke političkog liderstva, ali snažnija čak nego u vrijeme kada je činila sveto trojstvo jer je tada bilo jasno ko državom i svim životima i blagom upravlja.

( Nataša Vlašić Smrekar (Večernji list), Matea Jerković (Oslobođenje), Jelka Jovanović (Danas), Srdan Kosović (Vijesti) )