Nije sporna priredba nego ideologija

Utorak, 7. februar - Uh, baš sam se iznenadila kad sam u Vijestima vidjela tekst Gojka Perovića "Kad je nastalo svetosavlje?". Ne zbog toga što se povodom mog pisanja o crkvi niko iz Mitropolije nije oglasio za ovih četrdeset godina, nego zato što je to učinio baš on.

Ničim izazvan, jer su u mojoj kolumni "Sačuvaj nam, bože, pamet" sva pitanja i svi prigovori upućeni mitropolitu Joanikiju i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Ne pišem ovo "ničim izazvan" zbog podsjećanja na vrijeme kad je ta crkva davala duhovno pokriće zloglasnom vojno-političkom projektu poznatom po nazivu rat za mir, daleko se kazalo.

Nego zbog nekih vremenski bližih događaja zbog kojih je Gojko Perović prestao da bude rektor Bogoslovije i postao podgorički paroh. I to upravo zahvaljujući tom mitropolitu i toj crkvi.

Da ih brani od mene nije bilo potrebe, ali ne zato što sam svojevremeno ja branila njega od njih. Nego zbog toga što su neki njihovi stavovi - neodbranjivi.

Ima li onda potrebe da iznosim svoj stav o stavovima gospodina Perovića? Nema, pomislila sam na prvo čitanje i odustala od prava da mu sjutradan odgovorim.

Na drugo čitanje odustala sam od odustajanja.

Zato što se početno indirektno iskazivanje poštovanja Gojka Perovića prema meni pretvorilo u optuživanje da iznosim - neistine.

* * *

Moj izbor je da počnem istinom. I priznam da je, spram njegovog, krhko moje znanje.

Prošlost SPC nije me zanimala, osim u mjeri u kojoj je to neophodno studentu etnologije u doba komunizma. Sve dok ta crkva nije počela da se za moju prošlost ne samo zanima, nego mi je i oduzima.

Do kasnih osamdesetih, sfera mog interesovanja bila je samo istorija Crnogorske crkve, u kojoj su kršteni moji đedovi i babe, njihovi đedovi i babe...

I po rodu i po domu, podrazumijeva se. Najmlađa od tih krštenica je iz 1906.

Ja sam dijete komunizma, ali jedino što me je s tom ideologijom spajalo bilo je vrijeme rođenja i odrastanje bez vjere u boga.

To što nijesam vjernik ne da me nije spriječilo, nego me baš motivisalo da u komunističkoj Pobjedi budem autor prve novinske reportaže o proslavi Božića.

I to baš u Cetinjskom manastiru, sjedištu Mitropolije crnogorsko-primorske.

Dobru namjeru da se proslava Božića prvi put nađe u državnom mediju, u verziji koja bi bila opširna i za današnje prilike, nije omela činjenica da je MCP i tada bila dio SPC.

Mojoj dobroj namjeri nije naškodilo ni prethodno znanje o Crnogorskoj crkvi. O čijoj sam autokefalnosti - takođe prvi put u crnogorskim medijima - pisala godinama ranije.

I tada, kao i sada, na osnovu istorijskih činjenica. Prva saznanja na tu temu objavila sam ranih osamdesetih, nakon dvodnevnog naučnog skupa dvadesetak najistaknutijih istoričara i teoretičara religije.

Ni tada ni sada nijesam imala interesa da protežiram istinu jedne strane a zanemarujem istinu one druge...

Zato što sam, još kao student etnologije, naučila nešto što mnoge moje kolege novinari nijesu naučili ni u poznim godinama. Da uvažavanjem argumenata samo jedne strane nije moguće doći do istine. Naročito ne u sporu koji je izazvan falsifikatima, tako falsifikovan trajao stotinu i kusur godina i - samo formalno - okončan falsifikatima.

* * *

Srijeda, 8. februar - Ponese me poštovanje prema Gojku Peroviću, a poštovanje nalaže da se najprije predstavim pa tek onda pređem na glavnu temu.

Dakle, što je istina o svetosavlju?

- Svetosavlje je pre svega prigodna svečarska retorika, koja najčešće ima za cilj da pozove na nedefinisano srpsko nacionalno i religiozno jedinstvo, baratajući istovremeno sa imaginarnom slikom višestoletnog istorijskog postojanja u okviru kojeg je srpska crkva čuvala i očuvala „srpski narod“ - kaže Vladimir Veljković.

Ovaj dio njegovog odgovora samo djelimično objašnjava zbog čega je Gojko Perović više od polovine teksta posvetio priredbama u čast Svetog Save. Čije sam održavanje (i) u Crnoj Gori i sama podržala na početku prethodne kolumne.

Nastavak Veljkovićevog odgovora, međutim, ne dopušta da se svetosavlje svodi na - priredbu.

- Zbog svojih latentnih programskih zahteva i želje da uredi život i ponašanje srpskog naroda ili „srpskog roda“ svetosavlje se, naročito kod pojedinih autora, može smatrati i određenom vrstom ideologije. Ova ideologija je naknadno pripisana ličnosti Svetog Save Nemanjića, iz prostog razloga što nema dokaza da je on lično nameravao da stvori bilo šta slično.

Ali, Veljković je samo srpski publicista i vjerski analitičar?

Dobro, evo i srpskog istoričara:

- Temeljna stvar: svetosavlje je ideologija koja nema nikakve posredne ili neposredne veze sa Svetim Savom, osim što je zloupotrebila ime ove istorijske ličnosti. Svetosavski nacionalizam je ultradesničarska politička ideologija koja spaja dva elementa - srpski nacionalizam i pravoslavni klerikalizam u 20. veku - kategoričan je univerzitetski profesor dr Milivoj Bešlin.

* * *

Kad je nastalo svetosavlje?

- Naša autorka piše o priredbi koja je održana na Kolarcu 1935. g. gdje je Sveti Vladika Nikolaj Velimirović proiznio besjedu ”Nacionalizam Svetog Save”. I tu, po njoj, počinje svetosavlje?! - začuđen je bio Gojko Perović.

Ničim izazvan, još jednom, jer nije bilo po meni nego po mnogo znavenijima od mene...

- Svetosavskih beseda ima najviše u 20. veku, budući da su retorika i ideologija svetosavlja tada i nastale, dok takvog načina razmišljanja u ranijem periodu nije bilo - prepisujem još jednom i ja od Veljkovića.

Nije dovoljno, s obzirom na njegove reference?

U redu, evo opet onog referentnijeg:

- Ta ideologija nastala je u krilu Bogomoljačkog pokreta kontroverznog vladike Nikolaja Velimirovića i intelektualaca okupljenih oko fašističkog pokreta Zbor 1930-ih godina. Kada je reč o sadržaju: od Svetog Save je uzeto ime, ostalo je proizvod duhovnih strujanja na ekstremnoj desnici u Evropi tridesetih godina 20. veka.

Sam termin „svetosavlje“ skovao je ljotićevski teolog Dimitrije Najdanović koji je 1932. pokrenuo list sa tim nazivom i u njemu objavio tekst Svetosavska paralipomena. Najdanović kao deo najužeg kruga oko Nikolaja Velimirovića, a po njegovoj naredbi, postaje pripadnik fašističkog pokreta Zbor Dimitrija Ljotića. (...)

Jedna od Najdanovićevih neumrlih rečenica je: „Danas kako stoje stvari, nama jedino Berlin i Hitler mogu doneti novu preporođenu svetosavsku Srbiju“ - citirala sam prof. dr Bešlina nešto opširnije.

Zašto? Pa da objasnim kako ne povezujem ja svetosavlje sa nacizmom zbog jedne "priredbe koja je 1935. održana na Kolarcu", nego su to uradili utemeljivači svetosavske ideologije.

A sad čitaocima prepuštam da sude jesu li i moja prošlonedjeljna konstatacija i zaključak "brzopleti i neutemeljeni iskazi nekoga ko ili nije imao vremena ili mu je nedostajalo dobre volje da se dublje unese u temu o kojoj piše".

* * *

Četvrtak, 9. februar - Na kraju, moj odgovor po (nekim) tačkama:

1. Zašto Crkva (ili njena vjerska škola) ne bi mogla da raspiše javni konkurs? Pogotovo ako on ima radni naslov i motiv koji ne krši zakon ili kakav drugi propis. Konkurs, ako dobro razaznajem stvari, ne obavezuje nikog ni na šta. Odaziv je dobrovoljan.

- Ne samo da bi mogla, nego ga je već raspisala. Može crkva mnogo toga, ali joj u sekularnoj državi nije sve i dozvoljeno, naročito ne "radni naslovi" koji propagiraju nacionalizam. A svetosavlje je, prije svega, nacionalistička ideologija.

Konkurs na istu temu raspisivala je ista crkva i prije tri decenije, odaziv je isto bio dobrovoljan. Istina taj konkurs iz devedesetih bio je više usmen nego pisan, a za odaziv češće korišćeni topovi nego laptopovi.

2. U pravu je pisac kada pominje štićenike dvije vjerske škole, ali samo u smislu da bi upravo i samo njih Crkva mogla obavezati na nešto. Ostalima to isto može biti ponuđeno...

- Može, i ponuđeno je, ali ne bi smjelo. Zato što crkva nema što da traži u državnim školama. Kao ni ideologija među maloljetnicima, bila ona svetosavska, liberalna, komunistička, socijaldemokratska ili neka druga.

3. Najubojitije pero takve antisvetosavske literature je donedavno bio bivši direktor crnogorske policije.

- Vjerujem na riječ, nijesam čitala. Ali jesam davno pročitala neke njegove rane radove iz Pljevalja, iz doba kad je crnogorsku policiju i Srpsku crkvu spajala ista ideologija.

Samo ne razumijem kakve ja veze imam s policijom. Prije bi se to moglo reći za Mitropoliju, njen mitropolit Danilo radio je u policiji prije nego što se posvetio crkvi.

I zbog toga morao da pred Komisijom za vjerska pitanja - kako je pokazalo istraživanje prof. dr Zvezdana Folića - da odbacuje "zlurade komentare da je kao policijski činovnik u Kraljevini SHS proganjao neistomišljenike".

5. Pomenuta besjeda ”Nacionalizam Svetog Save” vladike Nikolaja, svakako ne spada u štivo zbog koga ”SPC veliča” njenog autora. Postoji impozantna biblioteka drugih, značajnijih njegovih ostvarenja...

- Postoji, ne sumnjam ni u njegovo obrazovanje, ni u literarni dar, ali to ne znači da nije nacionalista.

Bio je i Jozef Gebels uzoran vjernik. I ostvaren do te mjere da je na Hajdelbergu sa 24 godine doktorirao književnost i filozofiju. Bio je i dobar novinar i još bolji pisac. Ali, to ne znači da nije bio nacista.

6. Naša ”ređina Elena” je bila i ostala supruga čovjeka koji je podržavao fašistički režim do njegovog sloma, pune dvije decenije.

- E ovo ne bih očekivala čak ni od mitropolita Joanikija.

Prvo, bila je kraljeva supruga u doba kad rodna ravnopravnost nije bila ni poželjna, a kamoli obavezna...

Drugo, i meni važnije, crkva u kojoj je Gojko Perović ne da fašiste podržava dvije decenije, nego pune 82 godine. I ne samo da ih podržava nego im dijeli ordenje, neke je proglasila i - svecima.

Uprkos tome, on je SPC lojalan duže no ređina Elena svom mužu, iako s tom crkvom nije vjenčan.

( Ratka Jovanović-Vukotić )