Djeca jedu što stignu - ako stignu

Za tridesetak eura, koliko mjesečno roditelj izdvaja za đačku užinu prvaka u produženom boravku, dijete dobija isključivo peciva od bijelog brašna, uz koje uglavnom stiže jogurt, voćni jogurt ili industrijski sok sa dodatim šećerom.

U Crnoj Gori ne postoji organizovana đačka užina, a priliku za obrok u školi dobijaju samo učenici prvih i drugih razreda pojedinih škola u produženom boravku. Ostala djeca namirnice kupuju u školi, ukoliko ustanova ima sklopljen ugovor sa nekom od lokalnih pekara ili u okolnim prodavnicama, picerijama, buregdžinicama… Rijetki su roditelji koji svojoj djeci pakuju i šalju užinu za školski dan, jer to, pogotovo među starijim osnovcima, nije “kul”.

Zdravi obroci, koje preporučuju nutricionisti i koje mogu izabrati njihovi vršnjaci iz zemalja Evrope i svijeta, za crnogorske učenike u ovom trenutku ne postoje.

“U Crnoj Gori ne postoji organizovana đačka užina već godinama. I kada je postojala uglavnom je bila samo na teritoriji opštine Podgorica, a u saradnji sa srednjom školom ‘Sergije Stanić’. I kada govorimo o nekim ranijim periodima, ali i ako je riječ o nekom skorašnjem periodu. Ponovo je bila uspostavljena prije pojave koronavirusa, ali se tokom pandemije stalo sa tim i od tada se time niko nije bavio. U drugim opštinama, nije bilo ni ranije, da mi znamo”, kaže predstavnica Udruženja Roditelji Lepa Žunjić.

Ona tvrdi da se tokom školskih odmora, u dvorištu ustanova, jasno može steći slika o tome imaju li naša djeca, roditelji i porodice svijest o važnosti kvaliteta ishrane, pa i užine.

“Primijetićete da se uglavnom jedu grickalice i konzumiraju napici koje će vam pedijatri i nutricionisti reći da izbjegavate da dajete djece”, ističe Žunjić.

Pitanje ishrane djece među roditeljima izaziva velike polemike, a Žunjić pojašnjava da se iz tih razgovora dolazi do zaključka da nemaju baš jasne stavove o tome šta je zdrava hrana.

“Druga strana priče je finansijski aspekt koji je ključan. Imali smo nedavno priliku da vidimo podataka da je mjesečno četvoročlanoj porodici u Crnoj Gori, u kojoj je prosječna plata 700 eura, potrebno oko 1.800 eura da bi zadvoljila svoje osnovne potrebe”, upozorava Žunjić.

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, svaki peti dječak i svaka deseta djevojčica u Crnoj Gori su gojazni. Naša država, po ovom parametru je među 10 najgorih zemalja u Evropi. Stručnjaci IJZ ranije su donijeli preporuke za smanjenje unosa hrane bogate zasićenim mastima, transmastima, šećerima i solju kod djece zbog indikatora da se nezdravo hrane.

Žunjić smatra da je najveća odgovornost za ovakvu statistiku na roditeljima. Ipak, poručuje da se ne smije zanemariti činjenica da nemamo svi iste mogućnosti iako upravo roditelji odlučuju o tome kako će se njihovo dijete u najranijem uzrastu hraniti.

“Materijalno stanje se bez sumnje odražava na kvalitet ishrane naše djece. Sa druge strane, dešava se da koliko god se trudili da kao roditelji usadimo djeci zdrave navike, nekada sav taj trud bude uzaludan, jer djeca u nekom periodu ipak posegnu za nezdravom užinom. Zato je važno da i njihovi vršnjaci imaju slične stavove kada je riječ o ishrani, ali i slične mogućnosti. Ne smijemo zaboraviti da je u Crnoj Gori svako treće dijete u riziku od siromaštva”, upozorava Žunjić.

Udruženje Roditelji će se i ubuduće, kao i ranijih godina, zalagati za inicijativu da svi osnovci u Crnoj Gori dobiju besplatnu zdravu užinu. Ako ne za sve, onda barem za one koji žive u siromaštvu i socijalnu ugroženim porodicama, poručuju iz te organizacije.

“Koliko god to u prvi mah zvučalo nerealno, ipak ima mogućnosti da i naša država ostvari, samo ako se malo potrudi da nađe način. Na primjer, Evropska unija već godinama sprovodi program i ima bužet koji opredjeljuje zemljama EU, u okviru kojeg đaci iz evropskih zemalja dobijaju besplatno voće i povrće, mlijeko i mliječne prerađevine. Pored toga što djeca dobijaju ove namirnice, istovremeno kroz ovaj program EU uče o značaju zdrave ishrane, radi se na prevenciji, a višestruke su koristi i za razvoj poljoprivrede i domaće proizvođače”, pojašnjava Žunjić.

Ona kaže i da često nije dovoljno da zdrave navike stičemo i njegujemo u svom domu, jer su uticaji okoline snažni.

“Nekada ćemo se bez obzira na višegodišnji trud suočiti sa tim da i naše dijete za užinu izabere i kupi čips ili neko nezdravo pecivo, jer to jedu i njegovi vršnjaci. Zato je važno da se na podizanju svijesti o značaju zdrave ishrane u đačkom dobu radi na više nivoa”, ističe ona.

Nekada ćemo se bez obzira na višegodišnji trud suočiti sa tim da i naše dijete za užinu izabere i kupi čips ili neko nezdravo pecivo, jer to jedu i njegovi vršnjaci. Zato je važno da se na podizanju svijesti o značaju zdrave ishrane u đačkom dobu radi na više nivoa

Crnogorsko ministarstvo poljoprivrede prije nekoliko godina pokrenulo je program posvećen zdravoj ishrani u školama, koji je tada obuhvatio oko 3.000 đaka iz sedam crnogorskih škola. Prošle godine je najavljeno da se program nastavlja od oktobra, ali nema informacije koje škole su odabrane i koliko djece sada dobija zdravu užinu. Iz Udruženja Roditelji poručuju da bi ovaj program trebalo nastaviti i proširiti na sve crnogorske škole i opštine.

Srbija: Rijetke škole koje imaju svoju kuhinju

Ne baš rijetko u medijima i na društvenim mrežema osvane vijest da se neko dijete osnesvijestilo u školi. Od gladi. Nisu svi mali nevoljnici siromašni, mada je to najčešće, ali i ma i onih koji naprosto ne ponesu užinu ili novac. Jer u Srbiji odavno nema ogranizovane ishrane đaka. Svijetli primjer u Beogradu je Osnovna škola “Drinka Pavlović”, u čijoj kuhinji se dnevno pripremi više od 1.000 obroka “kao kod kuće”, a osim zaposlenih u kuhinji, škola je angažovala i nutricionistu, koji kontroliše propisane hranljive vrijednosti obroka.

Zbog problema sa ishranom djece, Ministarstvo prosvjete je prije nekoliko godina najavilo da će početi rad na vraćanju kuhinja u škole, no, nije se maklo od planova, jer je prema tada objavljenim podacima, tek svaka četvrta škola imala uslove ili bi uz mala ulaganja mogla da ima zadovoljavajuću đačku kuhinju.

Zbog nedostatka prostora i radne snage, ali i visokih standarda koje đačke kuhinje treba da ispune, taj broj se samo smanjivao, pa od 166 redovnih osnovnih škola u Beogradu, tek njih desetak ima svoju kuhinju u kojoj se sprema hrana. Veoma je mali broj onih koje se odlučuju za ketering užinu, a uglavnom se i škole i roditelji odlučuju za nepopularniju varijantu, pekare u iznajmljenom školskom prostoru. Slično je i u ostatku Srbije.

Beogradska OŠ “Svetozar Marković” nema uslova za sopstvenu kuhinju, ali u okviru zgrade izdaje prostor pekari. Obroci se nabavljaju jedino za djecu koja ostaju u produženom školskom boravku.

”Uslovi da škola ima svoju kuhinju, najprije zavise od samog objekta i toga ima li prostora i mogućnosti za to, a mi se uglavnom snalazimo prema zatečenim uslovima. Mi imamo pekaru u krugu škole, kako djeca ne bi izlazila van dvorišta. Za izdavanje prostora pekari potrebno je da dobijete dozvolu od Grada. U boravku hranu nabavljamo preko keteringa i obezbijeđen je ručak”, objašnjava direktorka Ivana Orolički.

Cijena ručka kreće se od 220 do 250 dinara (oko 2 eura), a roditelji plaćaju na kraju mjeseca, u zavisnosti od toga koliko dana je dijete bilo u boravku. Za izbor distributera hrane raspisuje se javna ponuda, pa onda Savjet roditelja odlučuje između tri ponuđača koje će izabrati, navodi Orolički.

Međutim, pekare u školi mogu da budu mač sa dvije oštrice, kako objašnjava Snežana Knežević, direktorka OŠ “Vladislav Ribnikar”. Škola radi u različitim smjenama, pa je broj djece promjenljiv i ona ne dolaze svakog dana u isto vrijeme, pa je komplikovano urediti distribuciju obroka koja bi sve uslove ispunila. Zato je, na zahtjev roditelja, odlučeno da se ipak u školski prostor uvede pekara.

”To je otvorilo druge probleme, jer škola nije imala uticaj na sadržaj, cijenu, kvalitet hrane, jedino smo uspjeli da postignemo dogovor da se djeci ne prodaju konditorski proizvodi i gazirana pića. Ipak, opet uz saglasnost roditelja, prekinuli smo tu praksu i vidim da je to u velikoj mjeri promijenilo i navike djece, sve češće ih viđam sa spremljenim obrocima od kuće. Znam da roditeljima to predstavlja dodatni problem, ali i lično mislim da je to bolje rješenje”, navodi Knežević.

Ona dodaje da se za djecu u produženom boravku nabavlja ručak preko distributera, te da je cijena obroka 270 dinara.

Formiranje kuhinje u školi sa 1.111 učenika je “nemoguća misija”: “To je veliki i ozbiljan posao, treba ispuniti HASAP propise, da ne pričamo o tome da li je izvodljivo da se zaposle svi koji u kunjinji treba da rade, da se proširuje broj zaposlenih. Mi imamo jednu servirku na više od 200 učenika, toliko nam pripada po sistematizaciji”.

U srednjim školama situacija je još gora. Organizovane užine ima samo u privatnim školama i internatima. Nastava se uglavnom odvija po smjenama, djeca provode ogroman broj sati na časovima, a rijetko koji srednjoškolac će ponijeti užinu od kuće. Zato se većina njih orijentiše prema tome koji objekat je najbliži školi: da li je to pekara, kiosk sa pljeskavicama ili supermarket.

Od posljednjih najava Ministarstva koje su se bavile ishranom učenika prošlo je nekoliko godina, kada je tadašnji ministar Mladen Šarčević planirao da formira tim koji će se baviti reformom ishrane đaka. Prvi korak trebalo je da bude prikupljanje podataka o tome koliko škola ima kuhinju, gdje su one u upotrebi, a gdje je potrebno renoviranje i nabavka opreme.

BiH: Salama je, ipak, jeftinija od voća i povrća

Hrana može biti bolest, ali i lijek. Izbor je na svakom pojedincu. Nažalost, oni koji nemaju izbor su djeca. Oni koji odrastaju sa pogrešnim navikama, a u društvu ne naizlaze na korektor, podršku, ali i bolje mogućnosti. Nažalost, ni u školskim kantinama se ne kontroliše, ili u najboljem slučaju rijetko kontroliše ponuda, pa tako djeca odmah poslije časa na kojem su učili o štetnosti gaziranih napitaka i šećera odu po krofnu i gazirano ili energetsko piće. Prije nekoliko mjeseci u javnosti su se pojavile fotografije užina iz sarajevskih škola. Iako su svi znali da su užine upravo takve, nikakve, svi su se čudili nekoliko dana. Ali kod nas svakog čuda tri dana dosta.

Užine su i danas iste. Bijela kifla sa komadićem salame i sira, kifla premazana paštetom, punjena lisnata tijesta, hamburgeri, pržena piletina, pomfrit, svakodnevno su na meniju školaraca širom BiH. Pored nezdravih navika, za ovakvu ponudu je “kriva” i cijena. Puno je lakše izdvojiti 1 KM (0,50 eura), 2 KM (1 euro) ili 2,50 KM (1,25 eura) koliko u većini školskih kuhinja košta ovakva užina, nego kupovati, nabavljati i nuditi integralna peciva, svježe voće i povrće, prirodne sokove. Dok u drugim gradovima užinu isključivo plaćaju roditelji iz vlastitih sredstava, u KS-u opštine izdvajaju novac za nabavku užina socijalno ugroženim kategorijama. Na tenderima koje raspisuju škole uglavnom prolaze ponuđači sa najnižom cijenom, jer su sredstva ograničena, pa u tom slučaju užina za jedno dijete za mjesec košta od 18 KM (9 eura) do 20 KM (10 eura).

I u drugim sredinama učenici slabijeg materijalnog stanja dobijaju besplatne užine, ali zahvaljujući humanitarnim organizacijama. Samo organizacija Pomozi.ba na dnevnom nivou osigurava užine za oko 1.100 mališana iz škola u Varešu, Fojnici, Zavidovićima, Dubici, Vitezu, Travniku, Kiseljaku, Goraždu, Mostaru, a širom BiH još nekoliko humanitarnih organizacija na ovaj način pomaže školarcima. Kanton Sarajevo (KS) je prije pet godina napravio revolucionaran iskorak kada je borba sa nezdravim prehrambenim navikama u pitanju. Usvojen je Pravilnik o ishrani djece – učenika u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama KS-a koji je propisao koja hrana treba biti zastupljena, a koja u ograničenoj upotrebi ili potpuno izbačena iz školskih kantina. Tada se govorilo kako je bolje i zdravije, ali i cjenovno prihvatljivije da djeca umjesto lisnatog tijesta dobiju bananu ili jabuku, da se u školske kuhinje uvedu svježe voće i povrće, ali... više se i ne govori o tome.

“Nažalost, mislim da se ishrana učenika u školama ne shvata dovoljno ozbiljno bez obzira da li se radi o kantini, školskoj kuhinji a imamo još škola koje nisu u potpunosti izbacile automate sa slatkišima i gaziranim sokovima, rekla je “Oslobođenju” Suada Karić, voditeljica Radne grupe za izradu Pravilnika i profesor u Poljoprivredno-prehrambenoj školi i naglasila da su djeca hiperaktivna, nedovoljno koncentrisana sa poremećajima pažnje upravo zbog hrane i sokova sa visokim sadržajem praznih kalorija, aditiva i vještačkih boja.

Mislim da se ishrana učenika u školama ne shvata dovoljno ozbiljno bez obzira da li se radi o kantini, školskoj kuhinji a imamo još škola koje nisu u potpunosti izbacile automate sa slatkišima i gaziranim sokovima

Godine 2019. Ministarstvo obrazovanja KS-a je zajedno sa Kantonalnom inspekcijom pokrenulo nadzor provođenja Pravilnika u školama. Nažalost, uslijedila je pandemija i ta aktivnost je u mirovanju. Iz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove su naglasili da se inspekcijski nadzori iz nadležnosti sanitarne i inspekcije za hranu sprovode stalno.

“Najčešći utvrđeni nedostaci su neadekvatni sanitarno-higijenski uslovi, temperaturni uslovi čuvanja hrane, neimplementiranost sistema samokontrole sigurnosti hrane i kritičnih kontrolnih tačaka, neadekvatno deklarisani proizvodi, needukovanost osoblja. S obzirom na to da se odredbe Pravilnika ne smatraju obavezujućim, te se tretiraju kao preporuke nisu ni predviđene kaznene norme, koje bi bile instrument djelovanja inspekcijskim organima, objasnila nam je Vildana Brdarić, stručni savjetnik za informisanje KUIP-a.

I dok je ishrana djece u školama u drugim sredinama još u drugom planu, odnosno o tome se ne govori ni na jednom nivou, u KS-u je i Vijeće roditelja uporno u borbi za poštovanje Pravilnika o ishrani.

“Roditelji su nezadovoljni ponudom užina i tražićemo da se pažljivo prati odabir ponuđača prodaje i podjele hrane. Redovno ćemo obavještavati nadležne o propustima koji se dešavaju, a koji mogu dovesti do niza zdravstvenih problema naših učenika, pojava gojaznosti kod učenika, dijabetesa i ostalih oboljenja koja su vezana za samu ishranu”, rekla nam je Elma Dizdarević, dopredsjednica UO VRKS.

Hrvatska: Svi osnovci dobijaju bar jedan obrok

Od običnih pekarskih proizvoda, pice i bureka s ponekom voćkom, do raznih variva poput onoga s lećom i junetinom, paprikaša, rižota, posluženog uz salate i integralni ili kukuruzni hljeb, pa do menija u kojem se poštuju religijske, svjetonazorske ili zdravstvene potrebe učenika - sve to nalazi se na tanjiru hrvatskih osnovnoškolaca. Različito od škole do škole. Štaviše u istim županijama, pa čak i gradovima neće svi učenici imati isti meni niti ist kvalitet poslužene hrane, ali će svi osnovnoškolci u Hrvatskoj zasigurno dobiti jedan obrok dnevno u Hrvatskoj nezavisno imovinskoj kartici familije iz koje dolazi i to od ove godine.

Prije uvođenja jednog besplatnog obroka u svim školama u Hrvatskoj, modeli prehrane bili su različiti, negdje su roditelji plaćali pune iznose kuhinja, negdje je prehrana bila sufinansirana, a ponegdje su roditelji bili prisiljeni djecu slati s pripremljenom užinom ili novcem za kupovinu obroka u obližnjim radnjama...

Sve su škole dužne organizovati jedan obrok za učenika za što se iz državnog budžeta samo za prvi mjesec primjene izdvojilo šest miliona eura za ukupno pet miliona konzumiranih obroka u svim hrvatskim školama. Bila je to mjera koja je za glavni cilj imala izbjeći glad među učenicima i mjera koja je otkrila sav jad svake lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj. Naime odlukom da se finansira jedan obrok, svi su učenici u Hrvatskoj mogli imati kuvane obroke, dakle pravi ručak da su lokalne vlasti koje su vlasnici školskih ustanova dosita ulagali u školske kuhinje i zapošljavanje kuvara, a ne na iste gledali kao trošak, stoga je i sada prisutna nesrazmjera u ponudi jela učenicima.

Kad se odluka o jednom besplatnom obroku morala primijeniti s početkom drugog polugodišta škole koje su imale kuhinju i uslove sredstva su prenamijenile u topli obrok za učenike, a one koje kuhinje nemaju snalazile su se ugovorima s pekarama poput većine škola u Dalmaciji. Tada su nesrazmjernost obroka morali objašnjavati redom direktori takvih škola, ne i lokalni političari koji su budžetski novac usmjeravali na druge “prioritete”.

Nasuprot njima, prije odluke o jednom besplatnom obroku Hrvatska je imala i ima škole koje ne samo da imaju kuhinju nego poput onih u Sisku imaju angažovane nutricioniste za izradu menija učenicima, ili poput Osnovne škole “Matija Gubac” iz Zagreba u kojoj se nudi bezgluteinska hrana, hrana za vegetarijance kao i halal. Prije uvođenja jednog besplatnog obroka u svim školama u Hrvatskoj, modeli prehrane bili su različiti, negdje su roditelji plaćali pune iznose kuhinja, negdje je prehrana bila sufinansirana, a ponegdje su roditelji bili prisiljeni djecu slati s pripremljenom užinom ili novcem za kupovinu obroka u obližnjim radnjama.

I tada i sada kad je osiguran jedan besplatan obrok, učenici koji su prerasli dnevni boravak u većini škola na raspolaganju imaju jedan obrok dnevno, dok oni najmlađi koji pohađaju dnevni boravak imaju u danu u školama tri obroka - mliječni, ručak i užinu. Roditeljima takvih učenika odlukom o finansiranju jednog obroka mjesečni računi za kuhinju se umanjuju za mliječni obrok kojeg dijete dobije u školi, a ostatak računa za preostala dva jela roditelji plaćaju sami. Uvođenje jednog besplatnog obroka u školama zapravo je priprema osnovnoškolskog sistema na cjelodnevnu nastavu koja će se uvesti za nekoliko godina kao velika obrazovna promjena u svim školama.

Baš zato što je jedan od njezinih preduslova pauza za ručak i to topli, dakle kuvani ručak, sve će škole u Hrvatskoj morati imati kuhinje i trpezarije. Uskoro će biti objavljen popis prvih škola po gradovima koje idu u nadogradnju i proširenje, a koji uključuje i izgradnju kuhinja. Riječ je o školama, odnosno gradovima koji su se prijavili na konkurs Ministarstva obrazovanja u kojem je novac osiguran iz EU, odnosno fonda za oporavak i koji će prvi u radove izgradnje kuhinja. Tek kada sve škole osiguraju kuhinje svi će učenici u Hrvatskoj imati topli obrok, do tad će imati osiguran jedan mliječni obrok. Različit u školama. Tada će imati i puno duži odmor nego sada kako bi doista jeli.

( Ivana Nikoletić (Danas), Eldina Zolj-Balenović (Oslobođenje), Lana Kovačević (Večernji list), Ana Komatina (Vijesti) )