Kult ili ideologija?

Ovo će danas biti nešto duže izlaganje, ali svakako završavam polemiku ovim povodom.

Iznošenje neistina, nekad može biti plod želje da se istina sakrije i da se sagovornik slaže - što najčešće spada u nečasne radnje, a nekad je to prosto posljedica površnog bavljenja temom - što spada u brzopletost. Brzopletost ne spada u moralni prestup, ali u analitici nije poželjna. Gospođu Ratku ne dovodim ni u kakvu vezu sa ogrešenjem o moral i sa lažima. Naprotiv, njeni tekstovi, koje rado čitam, plijene istinoljubivošću i osobitom preciznošću izraza. Taj utisak o njenom pisanju me je, "ničim izazvanog", izazvao da se oglasim, kada sam uočio nagli pad kvaliteta njenog stvaralaštva upravo na temu za koju sam vezan i srcem i dušom. Za koju sam, upravo, vjenčan. (Naime, prema svetootačkom tumačenju Tajne Crkve, sveštenik se bukvalno vjenčava sa Crkvom prilikom svog rukopoloženja, i ostaje joj vjeran do kraja. To nije njegovo zaposlenje, ili pripadnost nekoj partiji. To je njegov odnos sa živim Bogom, i ne mogu ga raskinuti nikakve ljudske greške, ma ko da ih učini.) Sličan utisak o dobrim namjerama (uprkos "žabama i babama"), očiglednom spisateljskom talentu, ali i nedostatku strpljenja u donošenju zaključaka imam i prilikom čitanja osvrta mr Luke Lopičića.

Pravo je i jednog i drugog autora da se kultom Svetog Save u Crnoj Gori bave onako nausput. Koliko im slobodno vrijeme dozvoljava. I da, kao makazama, odsijecaju teme u stilu "dovde je crkva, a odavde je ideologija". A da u proučavanju teme ne idu dalje od "izvora" kakvi su sveštenik Najdanović ili analitičari Bešlin i Veljković. Potpuno je legitimno i da mladi magistar zaključuje kako izraz "filosofija života" nije stvar vjere nego ideologije. Samo, zašto bi Crkva, u ovom slučaju SPC, i njena Mitropolija crnogorsko-primorska, i njeni sveštenici, prihvatali da ih neko poistovjećuje sa takvim analizama svetosavlja? Zašto, kada svi mi, vjernici i sveštenici imamo drugačije viđenje i shvatanje svetosavlja, i kada ga i među sobom, i prema javnosti oglašavamo barem jednom godišnje na tolikim svetosavskim sabranjima, gdje svetosavske besjede iznose najugledniji intelektualci ovog podneblja? I nigdje, ni u jednom pasusu nećete naći pozivanje na to da svetosavlje prisutnima znači nekakvu političku ideologiju, da se propovijeda kao neka ideologija, nego upravo kao tek jedno od imena za kult, za tradicionalno i kolektivno poštovanje svetačkog lika Save Nemanjića. Za mene lično, pojam "filosofije života" (ako već moram da ga poredim sa nečim) bliži je duhovnoj nego ideološkoj misli.

Dakle, crkvenu temu na crkvenim skupovima, povodom crkvenih praznika, pred vjernicima, ali i pred širom javnošću definiše upravo - Crkva. Odnosno, autor teme. Slobodan je prostor da o svemu tome svoje mišljenje da ko god hoće i kako hoće, ali je najozbiljnije i najlegitimnije da sam autor (neke objave, nekog konkursa, neke besjede i proglasa) kaže šta jeste a šta nije mislio da kaže ili saopšti. Može taj autor nekome biti protivrječan, može nekome djelovati neubjedljivo, pa ipak - ako imate namjeru da ga javno ocjenjujete, poslušajte detaljno i pažljivo šta on kaže o temi koju iznosi, i kako je on sam vidi, pa tek onda sprovodite bočne analize. Nemate vremena za to ili vam nije do toga? E pa u tom slučaju, preskočite analizu.

Da bih izbjegao preveliko i nerealno širenje teme izvan okvira jednog dnevnog lista, pozvaću se na to kako je najveći teološki autoritet današnjice na prostoru Crne Gore, blaženopočivši mitropolit Amfilohije govorio o tome šta jeste, a šta nije - svetosavlje. Usput, on je lično pokretač obnavljanja svetosavskih skupova po Crnoj Gori i osnivanja crkvenih škola. Na više mjesta mitropolit Amfilohije govori o "svetosavlju" kao o tek jednom od mnogih imena kojima se imenuje crkveni kult, duhovno poštovanje Svetog Save i sljedovanje njegovom primjeru. On lično pod svetosavljem nije vidio, a još manje podrazumijevao nikavu političku ideologiju, nego upravo jednu od grana ili pravaca crkvenog učenja. Sljedovanje Svecu i ugledanje na njegov rad jeste - crkveno učenje. A u crkvena učenja spada i učenje o odnosu Crkve prema politici, državi i zemaljskim ideologijama i raznoraznim idolima.

Otac Justin Ćelijski i vladika Nikolaj Velimirović, obojica svetitelji Crkve, definisali su "svetosavlje" kao "pravoslavno hrišćanstvo srpskog stila i iskustva", a i kao hrišćansku "filosofiju života" ljudi ovog podneblja. Za takvu definiciju mitropolit Amfilohije kaže da je "izvorno i pravilno shvatanje". Jer - postoje zloupotrebe. Te zloupotrebe su sprovodili neki političari, pa i neki "crkveni ljudi, stranački opredijeljeni" - izdvajajući svetosavlje iz sabornog duha Crkve, stvarajući od njega narodni idol, i u najgorem vidu te zloupotrebe vršeći čak obogotvorenje Svetog Save - što je suprotno duhu samog Svetog Save, koji je cio život služio Hristu. Takvo poimanje je suprotno Svetom Savi. Mitropolit Amfilohije je govorio kako svetosavlje ima svoga smisla onda kada izražava onu vjeru u život vječni, koju je svjedočio i kojom nas je poučavao upravo Sveti Sava. Drugim riječima, svako drugo shvatanje i objašnjavanje svetosavlja je besmisleno. Ovim je mitropolit Amfilohije izrazio stav svih nas sadašnjih sveštenika a njegovih učenika, prema (zlo)upotrebi ovog kulta od strane desnih, političkih i radikalnih grupa, ali - pazite sad ovo - i prema insistiranju ljevičara, ateista i agnostika, da je samo ova zloupotreba, u stvari jedina prava upotreba ove riječi i shvatanja ovog pojma.

Drugi veliki srpski teolog, na moju sreću i čast - takođe moj prijatelj i učitelj, isto tako rođen u Crnoj Gori kao i pokojni mitropolit, blaženog spomena prof. dr Radovan Bigović je ovako vidio svetosavlje: "Sveti Sava je, čini se, po načinu mišljenja savremeniji od naših savremenika. Kao da mi živimo u njegovom, a on u našem vremenu. Zbog toga on nije naša prošlost nego naša budućnost. On je stvarao autentičnu i otvorenu srpsku kulturu, spremnu da od drugih primi sve ono što je dostojno da bude primljeno, ali istovremeno sposobnu da odbaci sve što skrnavi ljudsko dostojanstvo. Cilj mu je bio da njegova zemlja bude zemlja slobodnih, raznolikih i različitih ljudi koji će međusobno da sarađuju. Ideal su mu bili časni i sveti ljudi kojima sve treba da bude podređeno. Cilj mu je bila "sveta", a ne "velika" Srbija, jer je zemlja najveća kada je zemlja svetih i čestitih ljudi.

Načela pravde, prava, slobode, mudrosti i ljubavi ugradio je u temelje srpske države. Njegova politička filosofija je objedinila najbolje političko-pravne i državne tradicije Atine, Jerusalima i Rima. Stvarao je državu za potrebe ljudi, a ne ljude za interese države… Njime su se preobražavala i nadahnjivala. On im je bio putokaz, vizija, perspektiva i životna filosofija. Koji bi narodni i društveno-politički ideali danas bili moderniji, napredniji, čovečniji?" Otac Radovan govori o srednjem vijeku kad su sveštenici i sveci pravili države, i nema ni najmanje primisli da bi se takvo što moglo ili trebalo raditi sada. On je zagovarao da se današnjim/novim/modernim načinom čuvaju najbolji/provjereni/dostignuti dometi prošlosti. To je, prema njemu, bilo - svetosavlje.

Kult svetitelja nije nepomični spomenik, niti pepeo i prašina prošlosti, nego vatra koja se prenosi. Kako reče srpski književnik Vladimir Pištalo: "Tradicija nije obožavanje pepela, nego prenošenje vatre". Simbolika o pepelu i vatri najprikladnija je upravo u slučaju kulta Svetog Save, koji je jedan zemaljski moćnik pokušao obustaviti tako što je spalio svetiteljeve mošti na Vračaru. Pokušao ih je pretvoriti u pepeo i prašinu. Međutim, ta njegova vatra, koju je razgorio u zločinačkoj namjeri, raspalila je još više svjetlost svečevog lika, i može se reći da je kult Svetog Save, još više i još dublje raširen među pravoslavcima na Balkanu - poslije ovog zlodjela. Poput krsta, koji je do Hristovog stradanja bio oruđe sramne smrti (vid smrtne kazne koji je osim likvidacije donosio i poniženje osuđenika), a poslije Hristovog raspeća postao simbol pobjede onoga koji je na njemu izdahnuo, tako je vatra na Vračaru postala žeravica koja je rasplamsala još veće poštovanje Svetog Save.

Svetosavlje i pravoslavlje

Svetosavlje nije neka magična riječ, neka mantra koja kada je ubaciš u javni prostor, kad je prozboriš, znači isključivo i samo jedno, a nikako ne znači ništa drugo. Ova riječ označava slojevit i višeznačan pojam i slična je, po gramatičkoj konstrukciji, i po srodnosti značenja, recimo - pravoslavlju. Termin je obično mlađi/kasniji od same realnosti/pojave na koju se odnosi. Tako život Pravoslavne Crkve postoji cio jedan milenijum, da bi tek od skora, riječju "pravoslavlje" on dobio jedan zbirni/sabirni termin. G. Lopičić je pomenuo kult Svetog Nikole, i zapitao se, gdje nam je "nikoloslavlje", kao ideološki pokret? Ideološkom pokretu ovdje nema mjesta, kao što ga nema ni u svetosavlju, ali kod mene u Cucama i danas se čuva izraz "nikoljštaci" i "jovanjštaci" za ljude i porodice koje slave Svetog Nikolu i Svetog Jovana Krstitelja. Neka mi bude dozvoljeno da kažem kako ovi arhaični izrazi predstavljaju skraćene varijante zbirnih imenica koje označavaju "one koji poštuju kult", dakle "štaci" kao "štovatelji", "štovaoci". Potpuno istu jezičku konstrukciju ima riječ "svetosavci", "pravoslavci" odnosno "svetosavlje" ili "pravoslavlje". U duhovnom kontekstu izrazi "poštovati" i "slaviti" su sinonimi.

Kult Svetog Save u srpskom narodu, ili ako hoćete, među današnjim pravoslavcima na Balkanu, donekle je istovjetan sa kultom brojnih svetitelja Crkve koji imaju univerzalni značaj. I danas je mjesto hodočašća vjernika u Bugarskoj grob u kom je Sveti Sava prvobitno sahranjen u Trnovu. Rusi su mu posvetili poseban dan, dva dana prije nego što ga slavi SPC. Oksfordski profesor Dimitrije Obolenski ga svrstava u red najznačajnijih ličnosti vizantijske istorije u svom djelu "Šest vizantijskih portreta". I danas je poštovan kao vaseljenski svetitelj u Svetoj Zemlji i u Carigradu. Pravoslavna Crkva je iznjedrila bezbroj ikona, freski, bogoslužbenih tekstova, dane proslavljanja (bar tri u toku godine), hramova, liturgijskih skupova, zavjetnih dana i pripremnih dana (svetosavski post) koji su posvećeni Svetom Savi. Već u bogoslužbenim knjigama štamparije Crnojevića i kasnije Božidara Vukovića, Sveti Sava ima isti tretman (početno crveno slovo) kao i pomenuti biblijski svetac Sveti Jovan Krstitelj. Uostalom, kao što su i u današnjim crkvenim kalendarima, Sveti Jovan i Sveti Sava obilježeni na isti način. Ali, Sveti Sava ima i neke elemente naročitog poštovanja na nivou ove uže, narodne ili prostorne zajednice. Kao recimo, Sveti Patrik u Irskoj, Sveta Nina u Gruziji, Sveti Vaclav u Češkoj, Sveti Dimitrije u okolini Soluna, Sveti Kliment i Naum u Makedoniji i Bugarskoj. Pa onda sveci zaštitnici tolikih monarhija u demokratskoj i građanskoj Evropi, poput Svetog Đorđa u Engleskoj, Svetog Knuta u Danskoj, Svetog Ulava u Norveškoj… Ovdje se lik božijeg svetitelja vezuje za zavjet/kolektivnu obavezu pred Bogom, a tiče se nekog postignuća, neke dobiti, savladane krize, napretka… koju je zajednica ostvarila uz očigledan/presudan doprinos te ličnosti. To se prenosi kao plamen, a ne kao pepeo. Tu se svi čuvari te tradicije i tog kulta prepoznaju kao jedna velika porodica.

Nacional-romantizam i svetosavlje

Uporedo sa do danas neprekidnim i nepromijenjenim, izvornim crkvenim i liturgijskim proslavljanjem Svetog Save, vremenom su se pojavile i neke svetovne manifestacije sjećanja na Svetog Savu. One ni na koji način nijesu bile zamjena ili promjena ovih crkvenih, već jedan pokušaj civilnog svijeta, da u dodiru sa Crkvom i u saradnji sa njom, iskaže svoje forme čuvanja ovog pamćenja. U vrijeme nacionalnog romantizma u Evropi i na Balkanu, a prije svake desničarske ideologije 20. vijeka (koje je, rekosmo, mitropolit Amfilohije označio kao zloupotrebu svetosavlja), uglavnom tokom 18. i 19. vijeka, Sveti Sava je bio jedan od simbola nacionalnog jedinstva Srba. Upravo je izraz takvog viđenja Svetog Save i tekst himne "Uskliknimo s ljubavlju". Takav aspekt svetosavlja nije neki nedostatak ili prizemljenje njegovog crkvenog kulta, nego izraz jedne epohe koja je sve značajne teme iz narodne istorije stavljala u službu simbola nacionalnog jedinstva. I to nije samo bio slučaj sa Srbima i Svetim Savom, nego sa svim evropskim narodima toga vremena i njihovim temama iz prošlosti, pa čak i iz legendi i mita. Nacionalizam nije odlika svetosavlja (jer je kult Svetog Save stariji od stvaranja nacija), nego je svetosavlje ušlo u maticu nacionalnih kretanja i ujedinjenja 19. vijeka, i u tom je pogledu odigralo pozitivnu ulogu. A da je ta uloga bila pozitivna, govori nam i obilje dokumenta koji Cetinje, Crnu Goru i crnogorsku prosvjetu iz toga vremena prikazuju ukrašenima imenom, spomenom i ikonom Svetog Save. Jedna od odlika tog i takvog pokreta je isticanje Svetog Save kao rodonačelnika srpskog školstva. Iako život ovog svetitelja i pojavu savremenih škola dijele vjekovi, sasvim je u duhu nacionalnog romantizma da se kulturne i duhovne institucije naroda vežu za najupečatljivije ličnosti istorije. A u ovom slučaju je ta veza sasvim osnovana i utemeljena na realnom prosvjetiteljskom radu Svetoga Save u okolnostima srednjovjekovnog opismenjavanja i intelektualnog emancipovanja naroda i pojedinaca u njemu.

Rekoh ranije da se prva, do sada zabilježena, svetosavska proslava na Cetinju odigrala 1856. u školi koju je osnovao Njegoš 1836. pri Cetinjskom manastiru. Nemamo podataka da li je odmah po osnivanju, još za Njegoševog života, bilo (ili ne) svetosavskih proslava u toj školi. Okolnosti Njegoševe saradnje sa Vukom Karadžićem, upravo na Cetinju, govore nam u prilog da se u toj školi od početka sve odvijalo u duhu srpskog nacionalnog jedinstva. Vuk Karadžić je uz izdašnu institucijalnu i personalnu pomoć Njegoševu u štampariji Cetinjskog manastira 1836. štampao "Srpske narodne poslovice". Prije nego što je ovo kapitalno djelo ugledalo svjetlost dana, Njegoš je sa svojim saradnicima prikupio bar trećinu njegovog gradiva. On je lično upoznao Karadžića sa Todorom Ikovim Piperom i Savom Matovim Martinovićem, poznavaocima epskih crnogorskih pjesama, od kojih je Vuk sabrao preko 100 narodnih umjetničkih kreacija ove vrste. Izučavajući Crnu Goru, Vuk Karadžić je sabrao zanimljiv etnogarfski materijal, koji je objavio u Lajpcigu 1837. pod naslovom "Crna Gora i Crnogorci". Ovo djelo je prikazalo tadašnjoj Evropi crnogorsku tradiciju, narodne priče i običaje. Vuk je 1838, zajedno sa Njegošem, štampao "Srpsku gramatiku - sastavljenu za crnogorsku mladež"! Njegoš je, uostalom, prvi - sa prostora današnje Crne Gore - član Matice srpske u Novom Sadu. Dopisno učlanjen 1845.

Ako me pitate kako razlikujem nacional-romantizam 18. i 19. vijeka od desničarskih ideologija 20. i 21. vijeka - reći ću sljedeće: prvi je pokret koji je zahvatio cijelu epohu, sve umne ljude svoga vremena (intelektualce, umjetnike, duhovnike…), bio je uglavnom emancipatorski i prosvjetiteljski (stvorio je velika djela nauke i umjetnosti), pun požrtvovanja, iza njega je stajala kako cijela država (monarhija) tako i cio narod, omladina i inteligencija; dok je drugi izraz političkog partijašenja, produkt ideja oko kojih je okupljen manji broj ljudi, pojačane agresije verbalne i druge vrste, odlikuju ga propaganda, agitacija, diobe, svađe i najčešće zaklanjanje malih ljudi iza velikih nacionalističkih pokliča.

A prije toga?

Očigledno, u duhu tog i takvog pozitivnog i kreativnog romantizma, Crna Gora nije kasnila za Srbijom kad je riječ o počecima svetosavskih proslava. Pored ove dvije države u nastajanju (ili - u obnovi), kult Svetog Save je njegovan i razvijan na prostorima austrijskog carstva, u koje spadaju i neke teritorije današnje Crne Gore. No pored toga, odnosno, mnogo prije toga, na teritoriji naše zajedničke države Crne Gore, taj kult je bio naročit, istaknut u odnosu na spomene drugih svetitelja Crkve Božije. Po mom mišljenju, a na osnovu svega pročitanog, to je prvenstveno iz razloga što se za ime i djelatnost Svetog Save vezuje osnivanje pravoslavnih eparhija: Zetske, Humske i Budimljanske. One su, uz još drugih desetak eparhija, činile samostalnu Žičku arhiepiskopiju, preteču sadašnje autokefalne Srpske pravoslavne crkve. Iz te Zetske eparhije, razvila se kasnija mitropolija Zetska, a potom i Cetinjska. Prvi dokumenti mitropolije na Cetinju svjedoče o utvrđenom kultu Svetog Save i drugih svetih Nemanjića, u Zeti Crnojevića i u tek osnovanom Cetinjskom manastiru.

Neki se danas pitaju imamo li dokaze (valjda putne isprave?) da je Sveti Sava Nemanjić ikada hodio zemljom kojom je vladao njegov rođeni brat Vukan, i da li je ikada obišao oblast kojom je vladao njegov stric ("isti") knez Miroslav, i područje gdje su manastire (Đurđeve stupove kod Berana i manastir Moraču) podigli njegov brat od strica i njegov sinovac? Moram reći: Svašta!

Paralelno sa ovom cetinjskom i mitropolijskom istorijskom vertikalom, svetosavski kult je očigledan i u Pivi hercegovačkih mitropolita Sokolovića tokom 16. vijeka, kao i u djelu i zaostavštini Svetog Vasilija Ostroškog, takođe mitropolita hecegovačkog, tokom 17. vijeka. U 18. vijeku, mitropolit Vasilije Petrović piše "Istoriju Crne Gore" u kojoj naglašava predanje o Svetom Savi kao začetniku zetske eparhije. A to je, po meni, očigledan nastavak onoga što čitamo u crkvenim knjigama Crnojevića, i o čemu pišu i zapadni putopisci (Leonardis i Bolica) tokom 17. vijeka, da je na Cetinju aktivan kult svetih Nemanjića. Nekim porodicima u Crnoj Gori je Sveti Sava slava, a nekome prislužba. I to je, uglavnom, starije od 19. vijeka.

Epilog diskusije:

Učestvovao sam u tolikim svetosavskim svečanostima, širom Crne Gore i uopšte u raznim eparhijama SPC. Nikada i nigdje, niti čuh niti viđeh, da je iko tamo citirao ili između redova aludirao na ono što su zagovarali Najdanović i Ljotić, ili ono kako svetosavlje analizira izvjesni g. Bešlin. (Jeste bilo ponekih sveštenika na svim stranama ratnih formacija Drugog svjetskog rata, pa čak i među partizanima… ali mislim da nije uputno SPC poistovjećivati ni sa jednim od tih pokreta, jer je osnovna namjera svih njih, u najvećoj mjeri bila, da budu sa svojim narodom u tim smutnim vremenima, ma gdje on bio.) Na tim svečanostima se, naravno, citira Sveti vladika Nikolaj Velimirović, onaj srpski teolog nadziran i pritvoren od strane Hitlerovog Vermahta. Ali u prvom planu nije pomenuta besjeda sa Kolarca, iz 1935, jer je očigledno da je ona atipična, polemična, i previše vezana za neponovljivi kontekst vremena u kom je izrečena. Imamo obilje drugog Nikolajevog štiva koje narodnom duhu približava autentični lik Svetog Save, i njegov pozitivan uticaj na brojna pokoljenja sveštenika, podvižnika i molitvenika.

Ignorisanje svih ovih, gore iznijetih činjenica, po principu da "oči i uši ne pomažu", ili uporno kvalifikovanje crkvenih sabranja i tema suprotno onome kako ih doživljavaju i naslovljavaju sami vjernici i sveštenici - e to je, po meni, klasična politička ideologija. Svađalačka, optužujuća, iscrpljujuća … U takvoj ideologiji ne (bih volio da) vidim umne i obrazovane ljude kakvi su gospođa Jovanović-Vukotić i gospodin Lopičić.

( Gojko Perović )