"Valorizacije prostora" ili "valorizacije resursa" - dobrom ishodu se ne treba nadati

Kada se iz Vlade Crne Gore ili MORT-a (stvarno nezgodna, a značenjska skraćenica) saopštava da se neka odluka o izradi planskog dokumenta donosi „radi valorizacije prostora“ ili „valorizacije resursa“, dobrom ishodu se ne treba nadati. Primjeri takvih ishoda su brojni i raznovrsni, a oblici „valorizacije“ maštoviti.

Recimo, valorizuje se resurs Dragišnice, koncesionar upropasti prostor, narod se pobuni, stvar dospije na sud. Koncesionar bude kažnjen, a onda ta sudska odluka ode „na popravni“. Na kraju koncesionar dobije nadoknadu za izradu puta koji je postojao, a pustoš ostane. Ili, valorizuje se prostor Buljarice, tako što će se strateškom partneru garantovati „otkup“ zemlišta po 22 eura/m2. Zašto bi država bila posrednik između vlasnika i investitora? Možda vlasnici ne žele da prodaju zemljište već da uđu u partnerski odnos sa investitorom turističkog kompleksa. Ili da sami investiraju u izgradnju, shodno urbanističkim uslovima.

Ili, valorizacija opštinskog zemljišta pored Hotela Podgorica, bolećivo poklonjenog i blagonaklono odobrenog za izgradnju reprezenta pogrešne i sramne urbanističke odluke.

Kada je predložena odluka o „valorizaciji“ Miločerskog parka, ispostavilo se da će koncesionar moći da prodaje državno zemljište koje dobija na koncesiju od 30 godina. U više navrata sam ukazivala, što kroz tekstove kolumne, što sa skupštinske govornice, da su zloupotreba zakona i koruptivne radnje kada je u pitanju izrada planske dokumentacije i gradnja na osnovu namještanja u urbanističkim planovima - dokazivi stručnim urbanističkim metodama. Kao i da bi Tužilaštvo trebalo da angažuje vještake i iz oblasti prostornog i urbanističkog planiranja.

Budva i akteri višemilionskih zloupotreba na štetu Opštine je primjer koji je sada svima jasan. Još uvijek bez konačnog sudskog epiloga takve „valorizacije“ prostora. Sa djelimičnom procjenom koristi koju je steklo nekoliko čelnika opštine Budva. Takođe djelimičnom procjenom, dosadašnje štete nanesene Budvi i državi. Procjena štete koja će se generisati u budućnosti još nije došla na red. A možda nikad i neće.

A postojala je šansa, čak i u ovim mučnim tranzicijskim vremenima, da se prostor Budve (i Crne Gore) zaštiti i stručno i inventivno isplanira, izgrađuje i istinski valorizuje. Bilo je to prije petnaest godina. Kada je na poziv tadašnjeg predsjednika Vlade Crne Gore, M. Đukanoviča, profesor Ranko Radović prihvatio da dođe u Crnu Goru i bude ministar planiranja prostora i zaštite životne sredine. Bio je ministar nepune dvije godine. I otišao iz Crne Gore i sa ministarske dužnosti. Vratio se 2005, po poslednjoj želji - da bude sahranjen u zavičaju svojih predaka, Gornjim Martinićima.

Poznavala sam Ranka Radovića, bio je asistent na urbanizmu, omiljen među nama studentima. Kasnije, bio mi je komentor na magistarskom, a mentor izvrsna prof. dr Ljubinku Pjanić. Decenijama su njegova predavanja na Kolarčevom univerzitetu bila svojevrsna institucija ove institucije. Bio je decenijama među najcjenjenijim urbanistima Jugoslavije, Evrope i širom planete. Sa Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, u mučnim godinama raspada Jugoslavije, sankcija i svakovrsnog ograničavanja slobodih misli i riječi slobodnih ljudi, odazivao se brojnim pozivima čuvenih univerziteta. Predavao u Tokiju, Kjotu, Helsinkiju, Štokholmu, Rimu, Parizu, Melburnu, Montrealu i još nekim univerzitetima. Osnovao je Arhitektonski odsjek na Tehničkom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. I došao rado u Crnu Goru. A otišao nevoljno. Prilikom susreta u Beogradu 2004. ispričao mi je razlog. Preduzeo je što je mogao kao ministar da se prostor Budve drugačije urbanistički usmjeri i razvija, jer je vidio da će se dešavati ono što nam je sada svima poznato. Dogodilo se da nekome, ko se osjećao dovoljno moćno i zaštićeno, nikako nije svidjela mogućnost stručnog i principijelnog odlučivanja o planovima i prostoru. Svjedočim ono što mi je kolega Ranko Radović ispričao. Došao mu je „biznismen“ iz Budve i zaprijetio: “Profesore, ne staji mi na put. Znam gdje ti (u Beogradu) stanuje porodica!“ Profesor Ranko Radović nije bio plašljiv čovjek. Ali, smatrao je da o ovome treba da obavijesti važnu osobu iz Vlade. Dobio je i odgovor: „Ne bojte se, profesore, taj ne smije udariti“.

„Smatrao sam da treba podnijeti krivičnu prijavu zbog prijetnje, ali nakon takvog odgovora, dao sam ostavku i vratio se za Beograd. Jer, pomislio sam, šta mogu učiniti kao ministar ako se vlast i ljudi skloni kriminalnim metodama, tako dobro poznaju. Da vlast zna ko smije, a ko 'ne smije udariti'“.

Tako je Crna Gora izgubila veliki šansu da se prostorni razvoj na početku značajnih investicija stručno i kvalitetno usmjeri. I prostor istinski valorizuje, na dobrobit i sadašnjih i budućih generacija.

A onda je krenula lavina „direktnih stranih investicija“, pare kojima se ne zna, a i ne pita, za porijeklo. Basnoslovno prometovanje nekretnina i izrada urbanističkih planova po željama potencijalnih ili stvarnih investitora. Posebno onih bliskih vlasti. Napušten je koncept integrisanog planiranja prostora. Nastupilo je usklađivanje Zakona o planiranju sa planiranim „valorizacijama“. Kvalitet planiranja nije više bio javni interes. Urbanisti koji nastoje da rade stručno nepoželjni su opštinskim DPS spahijama. A u ime „valorizacije prostora kao najvažnijeg resursa“, planovi se tretiraju - kao kancelarijski materijal. Najnovijim Predlogom zakona, planiranjem će se baviti državna uprava. A Vlada uz izvršnu preuzeti i zakonodavnu nadležnost u donošenju prostornih i urbanističkih planova.

Trenutno se stvari pogoršavaju uz veliko ubrzanje. Sadašnji veselnik na čelu MORTa, očigledno je, štetu čini ne znajući čak ni u čemu je suština. Krunski je dokaz Predlog zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata. Počev od pokušaja da se Nacrt zakona podmetne kao Predlog, da se falsifikuje neodržana javna rasprava. I zaprijeti Inženjerskoj komori Crne Gore da će je (ministar svojeručno) ukinutii, jer nije podržala Predlog zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata.

Polu-Skupština Crne Gore će bez ikakve nedoumice usvojiti ovu himeru od Zakona. A kroz deceniju, ili prije, svima će biti očigledno da je trebalo drugačije. U međuvremenu, prostor će biti potrošen.

Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG

( Jelisava Kalezić )