Antička nadmoć ljudskosti i junaštva
Da nije bilo fotoaparata i nekog ko je osjetio važnost trenutka, ne bi bilo one čuvene fotografije na kojoj đeneral Radomir Vešović govori na otvaranju spomenika izginulim Vasojevićima
U fotomonografiji je objavljeno nekoliko fotografija Lalića u Andrijevici, na kojima je Dušan Kostić i Miloš Vulević, Milorad Vuković, Milo Asanović, Ilija Zeković. U društvu sa Lalićem je često bio Slobo Stojanović. A ljetnje odmore u Andrijevici i hotelu Komovi prvodio je pjesnik Jevrem Brković. U neko od tih ljeta nastala je pjesma
ANDRIJEVICA
Živi svoju smrt,
Put je izgrebo,
Pogled joj uprt
U komsko nebo.
Uz cestu i Lim
Sva se stisla.
Kad o njoj misli:
Bila i svisla.
Ljudske topline
U njoj još osta
I nit bijela
Od mosta do mosta.
Pjesma je zastupljena u monografiji. I drugi su je pjesnici i putopisci doživjeli pjesnički, među njima i Gustav Krklec, koju je ove predjele posjetio, kao mladi reporter beogradskog lista Vreme 1925. goidine, kada je zapisao: “Još sa vrha Čakora, odakle puca vidik na sve strane, ponio sam, u Andrijevicu, jedno iznenađenje: pogled na divnu romantičnu panoramu, kakva se može samo naći u švajcarskim Alpima”. Na putovanju po balkanskim zemljama, sa kojeg je nastala znamenita knjiga Crno jagnje i sivi soko, Rebeka Vest je kraće vrijeme boravila u Andrijevici, nakon čega je nastao zapis, dio knjige, u kome između ostalog, ova znamenita žena, bilježi: “... Andrijevica, selo od oko hiljadu i pesto stanovnika, u koje smo stigli vozeći se desetak milja kroz maslinjake i šljivike, zgodno leži nad rijekom, okružena pustarama i borovom šumom. Ima lijepu glavnu ulicu oivičenu visokim drvećem i lijepim kamenim kućama sa finim balkonima, arhitektonskim ukrasom koji pokazuje da je selo na drugoj strani kulturne vododelnice, gdje stremi Dalmaciji, Veneciji i Zapadu, jer Istok malo mari za takve detalje.” U nastavku konstatuje: “Ali uprkos tim prednostima, opšti utisak su hladnoća i sumornost. Čini se da je stvaralačkom duhu ovog mjesta nedostajalo emocionalnog i intelektualnog pigmenta. A taj utisak pojačan je strašnom ljepotom Crnogoraca. Ljepota muškaraca i žena daleko prevazilazi legende o njoj, jer legende teže da ugode i raspolože, a ovo savršenstvo pokazuje da dobrog može biti i previše. Oni su mitska suprotnost čudovištima. Ta simetrija lica i figure, to bogatstvo u kosi, očima i zubima, ta nepogrešiva ljupkost prosto guši oko”, završava Vest impresivni zapis.
Raspon trajanja mjesta je dug, od praistorijskih mogila u Gornjem Polimlju i paleolita do nadgrobnika nađenih u Slatini i Zabrđu iz vremena Rimljana. Na onom u Zabrđu piše:
Posvećeno božanskim
Dušama predaka
Lucije Valerije Montan
I Bebija Jula
Postaviše
Spomen privrženom sinu
I sebi za života.
Dug je vremenski raspon od ovih riječi do Lalićevih knjiga i naših dana, do Lalićeve Spomen kuće, sagrađene prije koju deceniju u Zabrđu bliskoj Trepči, koju niko ne posjećuje, napravljena je i zatvorena.
Toliko o vremenima i običajima, ljudima i njihovim djelima.
Na fotografijama je zaustavljeno vrijeme, ali pažljivom posmatraču neće izostati utisak, kako vrijeme struji sa lica, stvari i predjela, koji žive na njima. Neuništivi fluid. Što ga Bart potvrđuje. Takav sam utisak imao dok sam posmatrao Stijovićeve i fotografije drugih autora zastupljenih u knjizi.
A sada, lični primjer, odnosi se na jednu moju fotografiju. Moja rodna kuća u Kraljima, izgorjela 2006. godine, a sa njom pokućstvo i ono što se ne ne može nadokanditi - fotografije. Spremajući knjigu Živa antika - monografiju o mom stvaralaštvu, u bloku koji je na kraju - FOTOGRAFIJE, nedostaje fotografija moje majke, tebalo je da ide prva. Zalud sam tražio, izgorjela sa ostalima. Morao sam da je prepričavam po sjećanju: majka, tetka, brat i ja, ispod višenje, u Prijevoru (katun na koji smo ljeti izdizali sa stokom... brat i ja smo u bijelim trik majicama, on drži ispred malenog psa, kojeg nam je poklonio ujak). Kako fotografiju nijesam mogao naći, pomogao sam se sjećanjem i riječima, napisao sam priču o njoj. Riječi, slika i sjećanje učinili su da fotografiju pretočim u priču.
U traženju pomenute fotografije, sjetio sam se antologijske priče Lična karta moje majke, zemljaka i velikog pisca Miladina Ćulafića, po kojoj je, a nakon što je objavljena u listu Politika, postao odmah poznat. Priča je odmah otvorila put do izdavača knjige Upornost trave. U kojoj je, svaka, antologijska!
Ah, naše majke, naše majke, i njihove fotografije.
Pripremajući se za ovaj tekst, znao sam da u mojoj biblioteci ima knjiga Rolana Barta Svetla komora, pronašao sam je, a u njoj, osim fotografja raznih autora, ovaj poznati teoretičar književnost i filozof, iznosi intersantna gledišta i analize - fotografije kao umjetničkog izraza i antropološkog fenomena. Bila mi je od pomoći. Nakon udubjivanja u Stijovićeve fotografije, i Bartove analize, drugačije razmišljam o fotografiji. Na početku nijesam imao u planu duži tekst. Cilj mi je bio da skrenem pažnju na fotografije zemljaka Dušana Stijović i monografiju, čiji su autori on i kćerka Ana.
No, kad sam počeo, javljale su se razne asocijacije i reminiscenije, sjećanje je činilo svoje, te sam još ponešto zapisao, izlazeći iz okvira. Pokazalo se da je izlazak bio nužan.
Na kraju, dva su čovjeka koji se pominju u fotomonografiji, koje i ja želim da pomenem. Kao đak osmogodišnje škole u Andrijevici, često sam viđao vitkog i uspravnog čovjeka, uvijek s fotoaparatom, bio je to profesionalni fotograf Pero Filipović. Drugi je bibliotekar Milo Stijović, koji je ostavio mnoge fotografije. Volio je šah, a meni je nesebično davao da svaki put napunim torbu knjiga i ponesem u selo. Obojica zaslužuju pomen, Milo moju zahvalnost. Da odužim i da se sjetim, čega se možda ne bih sjetio, povukle su me Stijovićeve i druge fotografije u knjizi. Pored fotografija, želim da pohvalim tekst koji ih prati, kojim je na lapidaran i pristupačan način, prikazana istorija Andrijevice, što publikaciji daje dimenziju više.
Da nije bilo fotoaparata i nekog ko je osjetio važnost trenutka, ne bi bilo one čuvene fotografije na kojoj đeneral Radomir Vešović govori na otvaranju spomenika Vasojevićima izginulim u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, kada slavni đeneral izgovovara čuvene riječi, koje i danas zvone našom memorijom. Bilo je to 1931. godine na Knjaževcu, vasojevićkom glavnom saborištu. Evo riječi:
Ja sam danas najsrećniji i najtužniji čovjek.
Najsrećniji što ste mi ponovo odali čast i priznanje,
A najtužniji što moga imena ovdje nema.
O tom događaju je ispjevana pjesma, po mom saznanju autor je Jelić iz Slatine. Pamtim dva stiha, koji su u duhu đeneralovih riječi:
Kad Vešović završi govore,
Jarko sunce nasmija se gore.
Kakav je to bio čas, kad se i sunce nasmijalo govorniku i onima što su ga gledali i slušali?!... Kad prođem kraj Knjaževca, pričini mi se njegov glas, i slika toga dana koji živi u našoj memoriji.
Nadmoć ljudskosti i junaštva - jedinstven trenutak! U svemu antički!
(Herceg Novi, februar 2023.)
( Miraš Martinović )