Pošto pasoš?

Kad je moj rođak Stefan došao iz Toronta u Crnu Goru neke 2009. godine, pričali smo baš o svemu, ispunjavali vrijeme dok on čeka avion za nazad. Tad vrtiš kroz glavu baš sve teme, po nekoliko puta. Kad je pitao Stefan mene i moje prijatelje “Koliko je kod vas pasoš?” misleći naravno, na iznos koji se uplaćuje prilikom podnošenja zahtjeva za pasoš, jedan naš mu je odgovorio “Zavisi koji.” Stefan, zaprepašćen, ne kapira ništa.

Poenta je da ima ljudi koji nabavljaju pasoše. Možeš da dobiješ koji hoćeš, ako dovoljno platiš. Dok je Jugoslavija bila prilično zatvorena u smislu putovanja, jer mogao si da putuješ kad imaš pasoš, ali pasoš nisi mogao da dobiješ dok ne odslužiš vojsku. Čitav film Oktobar fest, vrti se oko tog pasoša koji momak ne može da dobije. On sanja inostranstvo, ali nema papire.

Jedna od najljepših utopija na svijetu bilo je formiranje države na pontonima, kad je Italijan Đorđo Rosa van teritorijalnih voda kreirao Rose Island. Tad su ljudi tražili izlaz, bježali u novo, vjerovali da sami mogu da kreiraju novu zemlju. Branili su svoje ostrvo, ali nisu uspjeli. Ideja o državi na moru je ostala. Traje i danas, snimaju se filmovi, jer i dalje ljudi žele više od ovoga što sad imamo u ponudi.

Ovih dana je najveća tema ko ima koji pasoš. Sudeći po raspravama, ljudi ne znaju razliku između boravišta, prebivališta i državljanstva. Na Balkanu nisu regulisana državljanstva, isključivo iz interesa elita koje su zauzele vlast.

Zato su državljanstva postala kao kliker ispod šibice. Sad vidimo da i kandidati za predsjednike imaju još pasoša. Da je sreće da je to plus. Ali poenta je koji je to pasoš, a ne da li je samo pasoš. Kad bi moglo, najbolje rješenje za Crnu Goru bilo bi da se angažuje profesionalni premijer ili predsjednik.

Da iz neke velike korporacije u Njemačkoj dovedemo izvrsnog menadžera koji će na određeni rok voditi državu. Jer, na kraju krajeva i država je samo preduzeće sa himnom i zastavom.

Koliko naših ljudi kuburi sa papirima po Evropi i svijetu. Sanjaju permeso, sanjaju dozvole razne. Zato i znaju tačno koliko košta pasoš koje države. Baš zato je pogrešno što se Crna Gora prečesto ponaša kao zla maćeha prema jednom dijelu svojih građana.

Zakon je krojen po mjeri DPS-a, to je činjenica. Ko god krene da promijeni taj zakon, DPS će kukati da se udara na temelje države. Zdravko je tu nešto prčkao pa stao. Zato smo tu gdje jesmo.

Raspravlja se, a ne zna se može li se uopšte utvrditi pravilo i ko je u pravu.

Bilo bi zaista divno po Crnu Goru da pobijedi najbolji, odnosno onaj koga glasači izaberu. Sudeći po sinhronizovanoj akciji, DIK minira Spajića, još prije i nego je predao kandidaturu.

Ako zaista budemo morali da u drugom krugu biramo manje zlo, Crna Gora otići će po zlu. Bend Zoster fino pjeva: “I manje zlo je zlo”. To nikad nije dobar put.

Zato se nadajmo najboljem. Da ćemo makar iz ovih predsjedničkih izbora izaći pametniji, te da ćemo nakon decenija konačno dobiti predsjednika koji nije član DPS-a. Bilo bi to ljekovito po Crnu Goru.

Sve ostalo je nebitno.

( Đuro Radosavović )