Kakvo je stvarno stanje crnogorske ekonomije?

Zvanične institucije povremeno informišu javnost o stanju crnogorske ekonomije i to uglavnom po pojedinim segmentima. Nažalost, nikada nijesmo dobili cjelovitu informaciju o cjelokupnom stanju i problemima tako da pojedini segmenti, odnosno podaci koji su katastrofalni, ne odaju pravu sliku. A stanje ukupne ekonomije zaista je složeno. Aktuelna vlast, kao i prethodna, posebno Vlada Crne Gore, ne prestaje da se hvali postignutim rezultatima. Kakvi su rezultati ove i prethodnih vlada, pokazaće naredna analiza.

Kakvo je stanje ekonomije pokazuju najvažniji parametri vezani za: strukturu privrede, zaduženost, likvidnost, bilans ekonomskih odnosa sa inostranstvom te raskorak između bilansa potrošnje i novostvorene vrijednosti.

Po podacima iz statističkih godišnjaka između 1975. i 1990. godine, realni sektor u strukturi privrede Crne Gore kretao se između 38 i 45%. Činile su ga uglavnom crna i obojena metalurgija, energetika, metaloprerada, elektroprivreda, elektroindustrija, drvoprerada, industrija kože i obuće, hemijska industrija i poljoprivreda. Djelatnosti su se uglavnom odvijale u 43 fabrike širom Crne Gore, od kojih je samo u Titogradu bilo 6, sa 17.000 radnika. Od 1990. pa sve do 2010. godine, pljačkaškom privatizacijom i na drugi način, ugašena je 41 fabrika. Nažalost, nestale su čitave industrije, a ostaci tih fabrika, kao živi spomenik i danas svjedoče o jednom vremenu kada se vjerovalo da samo proizvodnja može donijeti ekonomski napredak. Na djelu je bila prvobitna akumulacija kapitala. Kao ona koja se desila prije 200 godina u razvijenom svijetu i ova je imala isti metod a to je pljačka i sprega sa vlašću, samo s tom razlikom što je vrijeme bogaćenja u Crnoj Gori bilo tri puta kraće. Posljedice su ogromne.

Danas od realnog sektora, Crna Gora ima nešto energetike i proizvodnju hrane. Žalosno je da Crna Gora danas svoju ekonomiju svodi na turizam. Nemam ništa protiv turizma, treba ga razvijati s obzirom na potencijale, ali Crna Gora ne može živjeti samo od turizma. Ubi se čitava Vlada, ministri i na kraju mediji i uvijek isto pitanje: ima li turista i šta će nam donijeti sezona? Zaista nevjerovatno, jer niko i ne razmišlja o činjenici da Crna Gora ima uvoz od 3,5 milijarde eura od čega skoro 500 miliona na uvoz hrane. Dakle, najveći dio prihoda od turizma ide na uvoz hrane, a razvijene zemlje dobro znaju da su turizam i poljoprivreda komplementarne grane. I umjesto da razvijamo proizvodnju hrane, mi smo zapostavili sjeverni region, koji je najveći ekonomski potencijal Crne Gore i dozvolili smo masovno iseljavanje stanovništva.

Jedna od posljedica prvobitne akumulacije kapitala u Crnoj Gori jeste činjenica da su kompanije koje su nastale tada, sada najveći dužnici i značajno prijete da ugroze likvidnost ukupne ekonomije, odnosno da podriju finansijski sistem.

Zaduženost crnogorske ekonomije je na nivou od 71%. Neko će reći da je to sada mnogo povoljnije nego prije nekoliko godina, kada je to bilo iznad 90%. Međutim, to je najlošije u regionu. Primjera radi, Srbija je na nivou od 52%. Veoma nepovoljna struktura privrede, sa relativno niskim učešćem realnog sektora, čini da je i takav nivo zaduženosti teško servisirati. Zbog toga u narednom periodu, u svim agendama, fokus treba staviti na poboljšanje privredne strukture.

Što se tiče likvidnosti, bolje reći nelikvidnosti, ekonomije, dovoljno je napomenuti da je skoro 20.000 preduzeća u blokadi. Njihov ukupan dug iznosi skoro milijardu eura, što je jedna petina BDP-a.

Nelikvidnost je uglavnom posljedica sistemskih slabosti privrede, koja zahtijeva hitnost u rješavanju, jer sjutra može biti kasno, posebno zbog činjenice da neizmirene međusobne obaveze unutar privrede imaju trend rasta. Koliko je zabrinjavajuća nelikvidnost najbolje govori podatak o rastu kredita za obezbjeđivanje likvidnosti, u okviru novoodobrenih kredita. Rastuća potražnja za ovim kreditima je znak otežanog finansiranja tekućih obaveza. Strahujem da će potražnja za ovim kreditima i dalje rasti, ali će do njih biti veoma teško doći, prvo zbog rasta kamatnih stopa ali i moguće selektivnosti od strane banaka. Zato je sada trenutak da se združenim snagama države i privrede, uz bankarski sektor, kao i pravosuđe, djeluje na prevazilaženju ovog najvećeg problema crnogorske ekonomije. Tamo gdje ovaj problem nije moguće riješiti, potrebni su efikasni stečajni postupci.

I spoljnotrgovinski deficit je rak rana crnogorske ekonomije. U 2022. godini Crna Gora je imala uvoz od 3,54 milijarde eura, a istovremeno ostvarila izvoz od 700 miliona eura, što znači da je deficit iznosio 2,84 milijarde eura, koliko i budžet za ovu godinu. Po stopi pokrivenosti uvoza izvozom Crna Gora je na poslednjem mjestu u regionu. I opet ta famozna, vrlo nepovoljna privredna struktura je osnovni uzrok ovakvih kretanja. I, što je najgore, niko i ne pominje ovaj problem, svi su fokusirani na usluge i turizam.

I na kraju - raskorak između bilansa novostorene vrijednosti i bilansa potrošnje. Svjedoci smo svakodnevnih zahtjeva za porastom zarada i penzija, bez obzira na prognoze da će nedostajuća sredstva u budžetu do 2025. godine dostići milijardu i dvjesta miliona eura. Smatram da će budžetski izdaci rasti mnogo više pod ovim pritiscima i da će svakodnevni zahtjevi za povećanjem plata i raznih davanja dovesti javne finansije u vrlo opasnu zonu. A, Vlada čisto populistički popušta pred svim tim zahtjevima, svjesna činjenice da takvo ponašanje nema utemeljenje u realnim mogućnostima. Prema nekim analizama, ukupna potrošnja je pokrivena sa 70% prihoda. Ili, drugim riječima, prema realnim mogućnostima, nivo plata, penzija i raznih davanja trebao bi biti niži za 20%. Zato se plašim da ćemo za dvije godine možda biti prinuđeni da vraćamo sve ono što smo primili na bazi neodržive potrošnje.

Autor je dugogodišnji privrednik

( Dr Ilija Kračković )