Bunilo društva i mastila

Zbirka poezije “Mastila bunilo”, poetski prvenac autorke Sanje Popović, biće predstavljena večeras u Podgorici, u multimedijalnoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, u 19 časova.

O knjizi će, pored autorke, govoriti pjesnik Srđan Leković i profesorice Milena Dragović Čengić i Marijana Minić.

Govoreći o knjizi, Popovićeva je “Vijestima” kazala da je neobična i da vjeruje da će upravo time privući čitaoce.

”Ovo je moje prvo predstavljanje, ali i književni prvenac u izdavačkom smislu, a sigurna sam da će nakon ove, knjiga biti još. Očekujem da publika lijepo prihvati ovu zbirku, zato što smatram da je neobična i zavređuje pažnju. Pjesme, pa tako i knjiga, govore o nekim malo zapostavljenim starim stvarima, obilazi neuobičjena, neobična i maltene zaboravljena mjesta i prostore. Čitajući stihove, vidjećete da oni sprovode čovjeka, između ostalog, kroz tavane, skrivene ćoškove crkava, polja suncokreta, svetionike..., dakle u svakodnevici neka zapostavljena, ali mirna mjesta. To je ono što u najkraćem mogu reći”, kazala je ona za “Vijesti”.

Kada je riječ o motivima, ona nije željela da nameće čitaocima tumačenje i viđenje djela, objašnjavajući da je zbog toga izostavila i naslove pjesama, u želji da čitaocima pruži potpunu mogućnost interpretacije značenja.

”Nijesam željela da pjesme ograđujem i na bilo koji način sputavam njihovu širinu. Iz tog razloga nijedna od pjesama nema naslov, već sam pružila slobodu procjene čitaocima. Razmišljala sam, na primjer, ukoliko stavim naslov ‘Suncokret’, jasno ću da ukažem ili usmjerim pažnju čitaoca na to, iako značenja i asocijacija može biti mnogo više. Motiva ima različitih i pretpostavljam da će svaki čitalac imati neki svoj zaključak u vezi sa tim. Lično, za mene knjiga predstavlja ženu... Kroz ovu zbirku možete da videte sve njene borbe i stanja, od toga kad je srećna, voljena, kada voli samu sebe ili svoju majku, prijatelja, partnera, ali i kad je razočarana, napuštena... To je ono što ja sada ponajviše primjećujem u ovoj zbirci, a voljela bih da čitaoci pronađu i nešto drugo, nešto svoje, a nadam se da ću možda i večeras na promociji, ali i kasnije, biti u prilici da čujem njihove impresije, viđenja i ono što pronalaze u mojim pjesmama”, priča pjesnikinja.

Iako su naslovi zaobišli njene pjesme, zbirka je nazvana “Mastila bunilo”, ali ponovo bez nekih pretenzija autorke da ukaže na nešto, ističe.

”’Mastila bunilo’ je samo jedan stih koji se provukao kroz jednu od pjesama, i to bez nekog skrivenog značenja. Ostavljeno je čitaocima da pronađu svoje i nije kao da se ta sintagma izdvaja po nečemu, već je taj spoj bio samo efektan naziv za knjigu. Svakako, bunilo i mastilo jesu nekako povezani i to na više načina... Pronalazim da je današnje vrijeme naopako, pa nam je i mastilo u bunilu, pored nas - ljudi”, razjašnjava autorka.

U recenziji zbirke, pjesnik Srđan Leković primijetio je posebnu vrijednost koju ima poezija Sanje Popović.

”Za posljednjih dvadesetak godina, možda i više, po mom skromnom mišljenju, i uz čast izuzecima, ne naiđoh na neku sličnu poeziju, naročito među mlađim piscima. U pitanju je pjesnikinja koja već na prvo čitanje zavređuje pažnju. Zbirka ‘Mastila bunilo’ koja je pred vama, uvjeriće vas u to i sama i potvrditi ovu moju konstataciju”, piše Leković.

Iako pjesnikinja knjigu posvećuje sebi, Leković ističe da u ovom slučaju to nije narcisoidan ili sebičan potez i objašnjava zbog čega.

”Iako je svoj prvijenac tvoriteljka posvetila samoj sebi, što možda izgleda suviše narcisoidno i sebično, ipak to zapravo pokazuje na njenu veliku borbu i potragu za samom sobom, ne skrivajući pritom svoje mračne minijature i pečate koji karakterišu ovu zbirku”, naglašava Leković.

Djeluje da upravo te mračne minijature zbirku čine univerzalnom i intimnom, a Popović se nada da će zbirka potvrditi Lekovićeve riječi. Ona objašnjava i zbog čega ju je posvetila sebi, što je često čudno ili neobično.

”Postojao je jedan trenutak kada sam zbirku naslovila sebi, jer sam shvatila da niko na ovom svijetu tu zbirku i te pjesme ne zaslužuje više od mene, iako je i te kako zaslužuju i moji prijatelji i moja majka... Borila sam se za tu knjigu i za to da pjesme u njoj ugledaju svjetlost dana i tako sam shvatila da ću je i posvetiti sebi, jer to niko više od mene ne zaslužuje. Knjiga kroz neke pjesme i stihove navodi čovjeka da voli samoga ili samu sebe, što je neophodno, da bismo uopšte mogli da volimo druge i drugo”, kaže ona i dodaje da svako to prođe, prije ili kasnije...

”Svako od nas prođe neki put tokom kojeg nauči da voli prvenstveno sam sebe, pa onda sve drugo. Mislim da je to lekcija koju svi treba da savladamo. Ja sam je savladavala nekih desetak godina i nadam se da ću dokazati, između ostalog i ovom knjigom, da je to bilo uspješno. Mislim da je to mnogo bitno i nadam se da će uticati makar na jednu osobu da zavoli sebe, pa onda i sve ostalo”, ponavlja.

Zbirka obuhvata oko 70 pjesama koje su nastale tokom prethodnih pet godina, kaže autorka, ističući da piše oduvijek i da ima još pjesama koje će ponuditi čitaocima nekom drugom prilikom.

”Za mene je važno što su ove pjesme ugledale svjetlost dana, a imam još drugih koje planiram da predstavim. Ideja je da ova, moja prva zbirka obuhvati upravo neki period koji je označio mene, moje sazrijevanje i neke lične borbe iz kojih su proistekle ove pjesme... Takođe, ovom knjigom pokušavam da predstavim poeziju u nekom nježnijem i toplijem tonu, s obzirom na to da je došlo vrijeme da se kroz knjige rijetko i, po mom mišljenju, nedovoljno, slavi ljubav. S obzirom na to da je zavladalo neko vrijeme crne poezije kojoj se pruža mnogo prostora, ja sam željela da se vratim malo ušuškanijim, nježnijim i ljepšim temama, svima bliskim. To sam željela da uradim ovom knjigom, a jesam li uspjela u tome vidjećemo”, zaključuje Sanja Popović i poziva ljubitelje poezije na svoje prvo pjesničko veče.

( Jelena Kontić )