Havijer Serkas i varalice

Nedavno je u Crnoj Gori boravio poznati španski pisac Havijer Serkas, pisac izvanrednih romana kao što su „Vojnici Salamine“, „Kralj sjenki“ i „Varalice“. Posredno sam učestvovao u organizaciji večeri tokom koje je govorio o svom radu, a zatim sam organizovao projekciju Truebinog filma, nastalog po njegovom najznačajnijem djelu, koji je prikazan na festivalu u Kanu prije dvadeset godina.

Sumirajući svoje utiske, Serkas je objavio tekst pod naslovom „Jugonostalgija i put Crne Gore“, u čijem fokusu je kratka priča o obnovi crnogorske nezavisnosti. Serkas polazi od osjećanja nostalgije za Jugoslavijom, kao jedinstvenim političkim, ekonomskim, sportskim i kulturnim prostorom. Za propast ove zajednice krivi nacionalno ludilo i fanatizam, a u težnji da se države nastale na ruševinama Jugoslavije ponovo nađu zajedno u okvirima EU, koja će se, ako opstane, opet pretvoriti u neku vrstu federacije, vidi tragični paradoks.

Nakon ovih uvodnih riječi, obznanjuje Serkas svoj strah od onoga što naziva „crnogorski put“. Na umu ima referendum iz 2006. godine i proces koji bi, avaj, mogao biti paradigmatičan za slučaj Katalonije. Premda Serkas drhti pred tom mogućnošću, za nevjerovati je da je u jednom kratkom tekstu iznio toliko pogrešnih ocjena o događaju koji predstavlja svijetao primjer u razrješavanju važnih društvenih pitanja.

Prva pogrešna stvar je Serkasova matematika; tako on iznosi netačan podatak da je referendum odlučio „manji procenat od 6 procentnih poena koje je zahtijevala međunarodna zajednica“. Ne, gospodine Serkas. Nezabilježeno u demokratskoj praksi, pred crnogorske suvereniste postavljen je zahtjev da najmanje 55% glasova bude za obnovu nezavisnosti. Taj procenat je dosegnut i unekoliko nadmašen, a pitanje koje se i onda i sada moglo postaviti je šta bi bilo da smo ostali u tzv. sivoj zoni, odnosno u situaciji da imamo većinu da država bude samostalna a ona ipak ostane u jednoj, uzgred budi rečeno, krajnje nefunkcionalnoj zajednici.

Drugo, za Serkasa je izgleda najvažniji izvor saznanja ono što je čuo tokom razgovora na večeri sa crnogorskim domaćinima. Kao da čitate zapis nekog nedarovitog putopisca koji je zalutao u našu zemlju prije dva vijeka. Pita uvaženi gost, tako, između dva zalogaja, da li je neko od prisutnih glasao za „odvajanje“. Slijedi dijalog kakav pisac Serkas nikada ne bi ubacio u neki svoj roman, literarni i žurnalistički bofl.

Odgovor: niko.

Pitao sam ko je onda glasao za odvajanje.

„Lopovi“, kroz smeh kaza jedan čovek.

„Političari“, nasmeja se drugi.

„Političari i lopovi“, zasmeja se treći.

Ja sam, gospodine Serkas, jedan od onih koji su na tom referendumu glasali da Crna Gora ostvari pravo koje joj je pripadalo, i u istorijskom i u smislu izbora da odlučuje sama o sebi. Možda Vašim čitaocima nije poznato, ali Crna Gora je samostalna i međunarodno priznata država još od Berlinskog kongresa 1878. godine, a de facto i znatno prije toga. Kao takva, nakon Prvog svjetskog rata biva prisajedinjena Srbiji, premda se crnogorski suveren Nikola I zalagao za jugoslovensku konfederaciju „u kojoj će svako sačuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbe i običaje, i u kojoj niko neće nametati prvjenstvo, već da svi budemo jednaki u čednim njedrima majke Jugoslavije“. Proces obnove crnogorske državnosti započeo je 13. jula 1941. godine, prvim opštenarodnim ustankom protiv fašizma u okupiranoj Evropi. Onda kada se raspala Titova Jugoslavija, kao zajednica ravnopravnih republika, Crna Gora je imala sva prava, a rekao bih i obavezu prema precima i potomcima, da se kao samostalan politički subjekat vrati na međunarodnu scenu. Najzad, ako se pitate ko je glasao za nezavisnost, dovoljno je da pogledate rezultate posljednjeg kredibilnog istraživanja javnog mnjenja. Danas bi za tu istu odluku glasalo oko 70% građana. Više nego ubjedljivo, zar ne, ma koliko nas moglo čuditi zašto bi se neko prije opredijelio da odgovornost za sopstvenu sudbinu prepusti drugome?

Čini se, gospodine Serkas, da su ipak problem Vaši izvori. U jednoj vrsti vazalne svijesti, ili baš u onome što zamjerate drugoj strani, a to su pojedinačni interesi. Znatan je finansijski, medijski i kulturni upliv većeg susjeda, koji nesumnjive spone između dvije zemlje koristi za svoje političke ciljeve. U tome posebnu ulogu ima Crkva, kao parapolitički instrument za sprovođenje tih interesa. Ovi složeni odnosi i veze zahtijevaju duže razjašnjenje od onog na koje nas poziva Vaš tekst.

Greške prethodne vlasti bile su u tome što nije ostvarila društvenu koheziju i bolji i pravedniji poredak. No, odgovor na te greške nije uvođenje zemlje u opasnu gravitaciju balkanskih velikodržavnih projekata. Ako u Evropskoj uniji nema potpune ravnopravnosti, u ovakvim političkim konceptima je nema uopšte.

Nakon Vašeg teksta, moj prijatelj, istaknuti jugoslovenski i crnogorski reditelj i navijač Real Madrida, kazao mi je da od danas navija za Barselonu.

Mislim da Vam je poruka više nego jasna.

Autor je filmski reditelj

(Tekst Havijera Serkasa objavljen je u španskom El Paisu, prenio ga je beogradski Danas)

( Andro Martinović )