Jubilej kao prilika za ruženje genija

Jubilarna, pedeseta godišnjica smrti Pabla Pikasa (1881 - 1973) čini se kako tendenciozno dobija jednu negativnu dimenziju koja nastoji baciti problematičnu sjenku na stvaralaštvo španskog genija. Naime, sve se više u javnosti naglašava odnos slikara prema ženama, posebno onima s kojima je bio u bračnom odnosu. Privatnost velikih umjetnika je oduvijek zaokupljala pažnju javnosti. Pikasovi odnosi sa ženama konkretnim se izjavama do te mjere vulgarno simplifikuju da se mogu svesti na pitanje je li najveći revolucionar u umjetnosti XX stoljeća uopšte volio žene? Delikatnost se ovog problema ogleda i u tome što se želi direktno vezati s umjetnikovim stvaralaštvom.

Ovakva simplifikacija nije samo odviše smjela nego zastupnike takvog mišljenja legitimira kao nekompetentne osobe koje daju sebi za pravo da meritorno sude o Pikasovom djelu. Na osnovu takvih olako davanih kvalifikacija, postavlja se pitanje je li se božanski slikarski dar djeteta iz Malage vremenom, u zreloj umjetnikovoj dobi, pretvorio u demonskog rušitelja sklada i ljepote. Uporište za predbacivanja traži se upravo u Pikasovom privatnom životu, intimnom odnosu koji je imao sa ženama. “Svakoj je od svojih žena - napisala je Šenon Li - za koje je tvrdio da ih voli, život učinio nepodnošljivim i mizernim”. Konstatacija savremene američke teoretičarke i umjetnice navodi na pogrešan pristup valorizaciji Pikasovog djela. Dodamo li navedenom autoričinu izjavu “kako je teško suosjećati s osobom koja stvara mitološke vizije i sebe crta kao zvijer, koja doslovno napastvuje ženu u bezbroj prilika”, onda se nameće osjećaj da se gledano kroz “feministički objektiv” upravo sugerira mišljenje kako je Pikaso mrzio žene. Prikazivao ih je “ružne i deformirane” podjednako u slikama i skulpturama. Ovakva uskogrudnost da ne kažem neukost u pristupu umjetničkom djelu nalazi potvrdu ili snažnu potporu ni manje ni više nego u slikarevoj unuci Marini Pikaso.

Evidentna mržnja prema slavnom djedu vidljiva je iz njenog isčitavanja Pikasovih djela: “On bi potčinio žene svojoj animalnoj seksualnosti. Pripitomio bi ih, progutao i zdrobio na svoja platna”. Nemilosrdna analiza se nastavlja riječima: “Nakon što je mnogo noći proveo izvlačeći iz njih esenciju, kada bi ih posve uništio, on bi ih odbacio”. Stvari se mogu komplicirati ovakvim ličnim negativnim stavovima kada se u prosudbu umjetničkog djela umiješa psihoanalitički pristup po ključu dr Frojda. Premda ambicija psihoanalitičara da prodru i racionalno razjasne, osvijetle, tamne i komplicirane slojeve umjetnikovog nesvjesnog odnosno potisnutog, zna imati neke zanimljive opservacije, ali u pravilu se takve eksplikacije odvajaju od one neimenovane tajne suštine, od onog što čini složenu bit umjetničkog djela. Previše je jednostavno i jednostrano svesti umjetničko djelo kao produkt kakavog seksualnog kompleksa, ili na neposredan, izravan izliv slikarevih emocija. Problem koji je ovdje naznačen odviše je kompleksan i zahtijevao bi dužu elaboraciju u formi opširne komparativne studije ili knjige. Ovom ću prilikom pokušati ukratko ukazati na pogrešan pristup Pikasovom djelu procjenjivanom iz ovakvog ugla gledanja koji to djelo, svodi upravo na vulgarnu ilustraciju neobuzdanih seksualnih nagona umjetnkove negativne osobnosti. Treba naglasiti kako u svom slikarskom postupku Pikaso nije razarao konvencionalne oblike da bi ih uništavao. On je razgrađivao da bi ponovo gradio. Destruirao je da bi rekreirao na drugačiji način. Starom dati dimenziju novog. Pikaso je jedan od onih modernih velikana koji je bio svjestan značaja umjetničke tradicije. Njegova imaginacija razgrađuje jednu formu da bi je nadomjestila drugom. Taj novi karakter slike, nova vizualnost likovne estetike neukom ili zbunjenom promatraču može izgledati besmisleno i neprihvatljivo. U modernoj i savremenoj likovnoj praksi nitko nije bolje od Pabla Pikasa mogao u koncipiranju slike prikazivanja ženskog lika i tijela, pokazati toliku raskošnost i snagu imaginacije i tako uvjerljivo predočiti ono za što bi ponajbolje mogla odgovarati sintagma starog talijanskog humanista Emanuelea Tesaura “discordia concord”. Eros jest važan, poticajan fenomen u složenosti stvaralačkog procesa, potentna, inspirativna vitalnost a ne uništavajuća slijepa sila. Pikaso jest volio žene i žene su njega voljele ili su ga željele zbog njegove slave. To je s aspekta njegove umjetnosti manje važno. Relevantno je novo “biće” slike koje je stvorio inspirirajući se bićem žene, njenom tajnom, njenom osobnosti, zavodljivoj moći njene senzualnosti i njenog erosa. Pikaso je bez sumnje bio strastvena priroda i njegova je slikarska imaginacija stvorila monumentalni poliptih portreta i aktova žena koje su ga na ovaj ili onaj način nadahnjivale. To upravo dokazuje da je volio žene u bračnoj vezi ili izvanbračnim ljubavnim avanturama obogaćujući svoj stvaralački genij izražen kroz snagu i ljepotu likovnih oblika. Uostalom da li bi on koji je, kako bi se zaključio iz gore navedenih citata, “mrzio žene” mogao naslikati ona nježna majčinstva, slike tolike ljupkosti koja jednostavnim sredstvima likovnog izražavanja prikazuju svu toplinu i ljubav majke prema svom djetetu. Samo umjetnik koji ima snažnu empatiju može naslikati onako sugestivnu sliku “Žena koja plače”. Koliko je u toj novoj “estetici ružnog” Pikaso drugačiji od svojih velikih prethodnika od Pusena do Delakroa. Deformirano lice žene dovedeno do paroksizma nije lice na kojemu se ilustrira plač unutarnjeg krika, nije likovni opis ekstremnog intenziteta oslobođene emocije. Pikaso postupkom preoblikovanja kao posljedice unutarnje konvulzije bića stvara istinsko lice plača. Ne opisuje plač nego ga izražava.

Na revolucionarnoj slici XX stoljeća “Avignonske gospođice”, nastaloj 1907, “isječeni” aktovi žena iz jednog bordela u ulici Avinjon u Barseloni nisu izrazi slikareve mržnje prema ženskom korpusu (niti, po nekima, strah od sifilisa), nego kubistički način fascinacije i inspirativnosti ženskim tijelom kojim se stvara nova koncepcija korpusa i prostora. Zar je mogao umjetnik koji mrzi ženu izraziti u veličanstvenoj osudi rata u monimentalnoj slici “Gernika”, prikazu sveopšteg uništenja, naslikati onako sugestivno bolni i nemoćni krik majke koja u rukama drži mrtvo dijete, detalj koji može biti i univerzalni simbol stradalništva? Na kraju, delikatno je suditi o vrijednosti umjetničkog djela pozivajući se isključivo na umjetnikovu seksualnu potenciju i njegov ljubavni život. Osim biologije postoji i kultura. Pikasov savremenik Modiljani je takođe volio žene. Aktovi talijanskog majstora su poetizirani, prikazani u melankoličnoj sanjivosti njihove nagosti. Pikasova osobnost i umjetnički senzibilitet su sasvim drugačiji. Španjolski genij penetrira u ženu svim svojim bićem predajući se zavodljivosti njenog ženstva, njenog erosa koji će nakon iskustva “prohtjeva puti” i “naslada strasti” ostati nedorečena tajna. To upravo dokazuje njegov golemi opus. Od onih nježnih, gracilnih aktova iz ranih radova do aktova “čudovišta” iz starije dobi slikarevog života. Nije se ustručavao pokazati ženu u najintimnijem činu poput obavljanja fiziološke potrebe kakva je slika “Pisseiuse” (Pišačica, Žena koja mokri) u pariškom Boburu nastala 1965. osam godina prije Pikasove smrti. (Rembrant je uradio u bakropisu isti motiv 1631.) Uprkos rečenom biti će onih koji će i dalje podržavati negativno mišljenje Marine Pikaso da je njen slavi djed iskorištavao i potom odbacivao svoje žene i ljubavnice. Ali žrtva Pikasovih žena, ukoliko jeste bila žrtva, nagrađena je trajnom slavom koja živi na majstorovim platnima, u portretima i aktovima neprocjenjive umjetničke vrijednosti.

( Dimitrije Popović )