"Samarkand" Amina Malufa: Sva čuda jednog grada i potraga za rukopisom

”Samarkand” je istorijski roman Amina Malufa, ali i daleko više od jednostavnog istorijskog romana. Priča je okrenuta uglavnom starom i prelijepom gradu Samarkandu i njegovim ljudima.

U ovom drevnom gradu podignutom u istoimenoj pokrajini Uzbekistana, danas živi preko pola miliona stanovnika, pretežno Tadžika. Njegovo postojanje datira još od sedmog vijeka stare ere, ali i dan danas očarava posjetioce svojom posebnošću i univerzalnom ljepotom. Popločan bogatom istorijom, okićen brojnim istorijskim spomenicima i njihovim sjajem privlači pažnju ne samo brojnih turista sa svih meridijana, umjetnika raznih profila, nego i izučavaoca starina, arheologa, posebno istoričara.

Nekada je Samarkand bio središnja tačka puta svila između Kine i Zapada, a u srednjem vijeku bio je naučni i kulturni centar. Samim tim Aminu Malufu, inače dobrom poznavaocu istorije ovih prostora, nije bilo teško da se opredijeli da svoj roman “Samarkand” podredi pretežno gradu Samarkandu, njegovom stanovništvu i onome što se događalo, i što se još uvijek događa u njemu i u njegovoj okolini.

Malufa su u ovoj knjizi interesaovala ne samo mjesta i događanja unutra zidina i tvrđava, već i na ulicama novog dijela Samarkanda, rađenog po najmodernijim, savremenim projektima i standardima.

Amin Maluf je francuski pisac, porijeklom iz Libana pa je kao iskusni majstor u pisanju istorijskih romana ovu knjigu učinio nesvakidašnjim literarnim djelom. Na ruku tome išlo mu je i njegovo perfektno poznavanje ne samo istorije ovog područja, već i odlično poznavanje običaja, načina života pa čak i načina razmišljanja ljudi toga kraja. To i zbog toga što Maluf potiče iz porodice melkitske hrišćanske manjine koja je vjekovima nastanjena u Libanu gdje se on rodio, školovao i znatan vremenski period radio. Iako je studirao sociologiju i ekonomiju, obavljao je poslove novinara i ratnog reportera, a 1977. emigrirao je s porodicom u Pariz zbog ratnih događanja u njegovoj domovini. U Francuskoj je neko vrijeme nastavio da se bavi novinarskim poslom, ali njegova jaka želja za pisanjem knjiga, primorala ga je da se ubrzo posve okrene književnosti i književnom stvaralaštvu.

Veliki uspjeh postigao je prvo istorijskim esejom “Krstaški ratovi u očima Arapa”, zatim romanima: “Leon Afrikanac”, “Samarkand”, “Vrtovi svjetlosti”, “Prvi vijek poslije Beatrise”, “Baldasarovo putešestvije”, “Dezorijentisani”, a njegov poznati esej “Ubilački identiteti” preveden je na pedesetak najznačajnijih svjetskih jezika. Autor je i žanrovski neodredivih knjiga “Porijekla” i “Fotelja na Seni”. Za roman “Taniosova stijena” dobio je Gonkurovu nagradu, najveće francusko književno priznanje, a “Levantski đerdan” je brzo nakon objavljivanja postao bestseler. Dobio je niz drugih priznanja i nagrada: za esej “Poremećenost svijeta” nagradu “Knjiga i prava čovjeka”, za “Brodolom civilizacija” nagradu “Danas” itd. Najveće priznanje doživio je izborom u Francusku akademiju 2011. godine, među “40 besmrtnika”, gdje je naslijedio fotelju Klod Levi-Strosa.

Dakle, glavna nit vodilja priče u romanu “Samarkand” jesu životi običnih ljudi koji se nikad prije nijesu pojavljivali u literaturi, a mala je vjerovatnoća da će se ikad poslije pojaviti. Radnja se odvija u okruženju posmatranom iz perspektive autora, a ta njegova perspektiva dobro je utemeljena na istinskim osnovama svojstvenim i tome gradu i ljudima koji žive u njemu. Kao nepristrasan tumač istorije naroda srednje Azije, Amin Maluf je na literaran način, nekad jasan, ali mnogo češće lucidan i nejasan običnom čitaocu, nekad čak i okultan, u građu svog romana “Samarkand”, utkao neke poente koje su nedostajale mnogim drugim istorijskim romanima posvećenim ovom kraju i poslovima kojima su se tamošnji ljudi nekad bavili, ili se još i danas bave.

Analogno svim većim gradovima i Samarkand je podijeljen na više djelova gdje svakako dominiraju stari dio i novi dio grada. Maluf je posvetio svoj roman ovome gradu pa je zato i svoj roman pisao u četiri dijela. Stari grad Samarkanda čine brojni istorijski spomenici, prodavnice i stare privatne kuće, dok je novi dio grada podignut za vrijeme Ruskog carstva i Sovjetskog Saveza. On obuhvata upravne zgrade, kulturne centre, obrazovne i druge brojne institucije i ustanove, privredne, zdravstvene i stambene objekte kakve zahtijeva novi sistem rada i življenja..

Prvi dio ove knjige nosi naslov “Pjesnici i ljubavnici”, a Maluf ga je počeo stihovima Omara Hajama, perzijskog astronoma, matematičara i pjesnika iz XI odnosno XII vijeka, koji glase:

Koji čovjek nikada nije prekršio Tvoj zakon, reci?

Život bez grijeha, kakav ukus ima, reci?

Ako zlo, koje sam učinio Ti kazniš zlom

Kakva je razlika između Tebe i mene, reci?

U ovom dijelu knjige autor, podstaknut emotivnim doživljavanjima ovog drevnog dijela grada, slika, koliko stvarne toliko i nestvarne ljepote Samarkanda, podnevne pejzaže utonule u modrozelene šumarake bajkovitih proplanaka koji obgrljuju dugačke blokove zgrada. Slika bezazlena lica turista koji uzdignutih pogleda radoznalo tumaraju vrelom kaldrmom njegovih ulica i sokaka. Slika duše sitnih trgovaca koji faktički žive na tim njegovim kaldrmama, na niskim zidinama ugrijanim toplim zracima sunca. Na blokovima tih davno isklesanih kamenih gromada, odvija se cjelodnevna trgovina, cjelodnevni život. Svako nešto nudi, a opet, svako ponešto i kupuje. Ljudi se međusobno zdrave i zajedno piju svoje omiljene čajeve. Tu se nude unikatni predmeti kakvih nigdje više nema na svijetu. Na jednom takvom mjestu srelo se dvoje mladih ljudi čiji susret Maluf u svojoj knjizi “Samarkand” opisuje ovako:

”Na trgu prodavaca praznovjerja, trudna žena, zadignuta vela, prišla je Hajamu. Imala je jedva petnaest godina. Bez riječi, bez osmijeha na svojim bezazlenim usnama, uzela je malo prženih badema iz njegvih ruku koje tek što je bio kupio. Prolaznik se tome nije nimalo začudio. Prema starom samarkandskom vjerovanju, ako buduća majka na ulici sretne muškarca koji joj se dopada, ona sa njim treba da podijeliu njegovu hranu, jer tako će njeno dijete biti lijepo kao on, istog visokog stasa, istih plemenitih i pravilnih crta.

Omar je na trenutak zastao jedući ponosno preostali badem, prateći pogledom nepoznatu kako se udaljava.”

Omar Hajam nije bio iznenađen ovim dogođajem, jer je znao za ta praznovjerja ranije. Za ova vjerovanja znao je i autror Maluf, iako se radnja o kojoj piše odvijala oko jednog milenijum prije njegovog rođenja. Ova knjiga obiluje pričama iz doba XI i XII vijeka a autor ih priča na uvjerljiv, često i vrlo duhovit način čime kreira svoj originalni izraz, svoj obim, svoju specifičnost pripovijedanja. Na taj način Maluf brojnim pričama prisutnim u ovoj knjizi koje ne gravitiraju zapletima već na suprot tome konstantno se udaljavaju od njih, prihvatajući ulogu sveznajućeg pripovijedača, na ugodan i literaran način, razjašnjava mnoga istorijska iskustva, ali i praznovjerja i neznanja s kjojima su narodi samarkantskog područja živjeli u nekom obliku simbioze jer naprosto jedni bez drugih ne bi mogli opstajati.

Radnje priča prvog dijela romana “Samarkand” smještena je uglavnom u Persiji u toku XI i XII vijeka, a glavni protagonista je već pomenuti naučnik, filozof i pjesnik Omar Hajam. To je interesantna i uzbudljiva priča o nastanku Rubaija, priča o Hajamovoj interakciji sa istorijskim ličnostima tog doba, poput Nizama al-Mulka i Hasana al-Sabaha iz reda Asasina, ali i o njegovoj ljubavnoj aferi s pjesnikinjom Džahan. Druga polovina priče odvija se u 19. vijeku, a dokumentuje nastojanja fiktivnog lika - Amerikanca Benjamin O. Lesagea - da dođe do izvornog rukopisa Rubaija. On putuje u Persiju, gdje se zaljubljuje u persijsku princezu Shirin, koja posjeduje rukopis. Njih dvoje skupa putuju za Ameriku u brodu Titanic. Nakon nesreće, oboje budu spašeni i sretno stižu u New York, međutim rukopis je zauvijek izgubljen.

Roman “Samarkand” je napisan u četiri dijela (četiri knjige). Druga knjiga ovog romana nosi naslov “Raj ubica” i počinje stihom Omara Hajama; “Raj i pakao su u tebi”. U ovom dijelu Maluf ispočetka pripovijeda o ljubavi, o miru. O posljednjoj godini sjaja i uživanja Hajama, glavnog lika njegove priče sa svojom ljubavnicom Džahan. Po pravilima tadašnjeg Orijenta Džahan je, na njoj svojstven način, udovoljavala želje svog supruga Omara. Po takvim i njima sličnim sekvencama kojima knjiga “Samarkand” obiluje ovaj roman dobija obilježje i ljubavnog štiva što doprinosi njegovoj višeslojnosti i pitkoj čitljivosti. U ovom dijelu knjige Maluf se ipak najviše bavi istorijskim događanjima, bunama i ratovima kakvi na prostoru Persije u tom vremenskom periodu skoro da nikad nijesu sasvim prestajali. S posebnim istorijskim, naučnim pristupom, Maluf govori o Alamutu, dvorcu smještenom na sjeverozapadu provincije Qazvin, o njegovoj gradnji i tajnama koje ovaj drevni zamak krije. (Danas je to jedna od najatraktivnijih turističkih destinacija u Iranu - Prim.V. Og.) Naziv Alamut, što u prijevodu znači; “orlovo gnijezdo” puno govori o njemu, njegovoj gradnji i namjeni koju je imao. Maluf govori o posebnoj povezanosti ove tvrdđave sa Hasanom Sabbahom, propovjednikom ismailijske religije u periodu Seldžuka sa čijeg je dvora bio izbačen. (O ovome dvorcu, o ismailitima i Hasanu Sabbahu pisao je i Vladimir Bartol, poznati slovenački pisac, dramaturg, esjist i publicista u svojoj knjizi “Alamut” - Prim. V. Og.)

Amin Maluf je u ovom dijelu romana “Samarkand” posvetio dovoljno prostora za događanja u toku najezde mongolske vojske pod komandom Džingis-kana na taj dio Orijenta. Prvi talas naleta Mongola bio je najžešći i najrazorniji. Predivni i bogati gradovi poput Samarkanda, Buhare i Pekinga bili su brzo zbrisani, a njihovo stanovništo većim dijelom pobijeno. Jedino su mlade žene našle milost pred tim okrutnim ubicama i rušiteljiuma. Njih su odvodili mongolskim starješinama, oficirima... Preostali dio stanovništva bio je tretiran kao stoka. Drugi talas najezde Mongola značio je uništenje zamka Alamuta. Koliko je mongolska vojska u tom periodu bila moćna govori i podatak da je za samo nekoliko mjeseci uspjela da opustoši Bagdad, Damask i Krakov u Poljskoj, ali da s lakoćom pokori i kinesku pokrajinu Sečuan. Tada je stradala i čuvena alamutska biblioteka čije su knjige čuvale, kako neki istoričari kažu, tajne cijelog svijeta. Dugo se smatralo da je tada u alamutskom ognju stradao i čuveni Rukopis iz Samarkanda, jer je alamutska bibliotaka bila ogromna i gorjela je punih sedam dana.i sedam noći.

Treća knjiga romana “Samarkand” nosi naslov “Kraj milenijuma” i kao i prethodne dvije, autor je i ovu počeo sa stihom Omara Hajama: “Ustani, imamo vječnost za spavanje”.

U ovoj knjizi se govori šta Rukopis iz Samarkanda otkriva, odnosno šta je u njemu skriveno. O tome govori Bendžamin O. Lesaž, jedan od važnih likova ovog romana. Naravno, ja neću otkrivati tu tajnu jer je vrlo sjetna, melanholična, ali od svega drugog najviše intrigantna. U tom duhu je napisan i četvrti dio, četvrta knjiga ovog romana (“Pjesnik u moru”) pa ću to prepustiti čitaocu ovog kako uzbudljivog isto tako i opuštajućeg romana.

( Vujica Ognjenović )