Znate li šta je "zamor od empatije": Može biti opasno
Bred Bušman, psiholog sa Državnog univerziteta Ohajo u SAD, sproveo je eksperimente koji ilustruju kako nasilje u digitalnim medijskim formatima kao što su video-igrice i filmovi može da smanji osjetljivost ljudi na patnju ili nasilje u stvarnom životu
Prva vijest o razaranju i smrti u Ukrajini bila je strašna, ali stota vijest više i nije toliko. Riječ je o fenomenu zvanom "zamor od empatije" – ljudi otupe na loše vijesti. I to može biti opasno.
Lako je odustati od sljedećeg članka ili objave na društvenim mrežama o ratu i nasilju. Na kraju krajeva, bombardovani smo slikama traumatičnih događaja.
Fenomen, poznat kao zamor od empatije (compassion fatigue), dovodi do toga da izgubimo sposobnost da saosjećamo, reagujemo i pomognemo onima kojima je to potrebno.
"Osjetila sam to nakon invazije na Ukrajinu", kaže Džesika Roberts s Portugalskog katoličkog univerziteta u Lisabonu. "Kada sam prvi put čula za zločine bilo je užasno, ali onda sam čula za drugi grad i moja reakcija je bila manje ekstremna."
Eksperimenti
Bred Bušman, psiholog sa Državnog univerziteta Ohajo u SAD, sproveo je eksperimente koji ilustruju kako nasilje u digitalnim medijskim formatima kao što su video-igrice i filmovi može da smanji osjetljivost ljudi na patnju ili nasilje u stvarnom životu.
U jednoj studiji, 320 učenika je igralo nasilnu ili nenasilnu video-igricu 20 minuta. Nakon igranja, učesnici su dobili instrukcije da odgovore na upitnik, ali su za to vrijeme čuli kako je izbila tuča napolju u hodniku.
"U stvari, to je bio snimak tuče profesionalnih glumaca, a jedan naš asistent je ispred prostorije šutnuo kantu za smeće i počeo da stenje", objašnjava Bušman za Dojče vele (DW).
Zatim su izmjerili koliko je vremena bilo potrebno učenicima da pomognu čovjeku koji stenje. Onima koji su igrali nenasilnu igru, u prosjeku je trebalo 16 sekundi, a onima koji su igrali nasilnu igru 73 sekunde.
Štaviše, kaže Bušman, oni koji su igrali nasilnu video-igru prijavili su da je tuča manje ozbiljna od onih koji su igrali nenasilnu.
"Posljedica gledanja nasilnih slika je ta da otupite i mislite da nasilje i nije nešto tako strašno. Posljedice u stvarnom svijetu su da je manje vjerovatno da ćete pomoći nekome ko je žrtva nasilja", kaže Bušman.
Zamor od saosjećanja – oblik zaštite
Prema Bušmanu, osnovni psihološki mehanizam iza umora od saosećanja je desenzibilizacija.
"Zaista, to je neka vrsta filtriranja emocija ili pažnje koja nas štiti od toga da patnja postane previše stresna. Ako mjerite srčane i moždane reakcije na slike nasilja vidjećete da su one prigušene kod ljudi koji su upravo igrali nasilnu video igricu", ukazuje Bredšo.
Ali, kako dodaje, desenzibilizacija na nasilje može biti važna strategija prilagođavanja za ljude čiji rad uključuje čestu izloženost traumatskim događajima, kao što su vojnici, humanitarni radnici i ljekari.
Problem nastaje kada se ova desenzibilizacija otkrije u "običnoj" populaciji.
"Ta adaptacija je jedan od mehanizama koji zapravo pokreće dalju agresiju i nasilje u društvu", kaže Bredšo, misleći na istraživanje koje pokazuje kako sukob u Izraelu i Palestini eskalira nasilje kod djece.
Zamor od empatije s izbjeglicama
Jasmin Aldamen sa Univerziteta Ibn Haldun u Istanbulu, fokusirala se na uticaj koji na sirijske izbjeglice u Turskoj i Jordanu imaju umor od saosjećanja i negativno predstavljanje u medijima.
"Otkrili smo da negativno izvještavanje o izbjeglicama u medijima kod publike stvara mogućnost da izgube empatiju prema njima ili čak da počnu da mrze izbjeglice", kaže Aldamen za DW.
To nije novo i iznenađujuće. Ali novo je to koliko brzo mediji i društvene mreže mogu da izazovu zamor od saosjećanja, a zatim i govor mržnje i rasizam. To se vidjelo kada su izbjeglice bježale od Talibana po preuzimanju vlasti, sa krizom u Ukrajini i sa izbjeglicama koje bježe od sukoba i klimatskih promjena u sjevernoj Africi.
"Postoje dokazi koji pokazuju da ljudi s vremenom daju manje novca za pomoć nakon katastrofe. To se već dešava sa zemljotresom u Turskoj i Siriji", kaže Roberts.
Zamor je privremen
No, saosjećanje se može obnoviti tokom vremena.
"Možemo da koristimo društvene mreže da stvorimo empatiju i saosjećanje među ljudima. U našem istraživanju, pogledali smo foto-blog Humans of New York, u kojem je fokus na pozitivnim pričama o životima ljudi, umjesto na njihovim traumama. To je pomoglo da se stvori velika empatija", kaže Roberts za DW.
Aldamen poziva medije i ljude na društvenim mrežama da promjene način na koji predstavljaju izbjeglice i drugu ugroženu populaciju: "Mediji moraju da prikažu neke od pozitivnijih priča iz izbjegličke krize kako bi se osiguralo da se ljudi ne zamore od saosjećanja zbog izlaganja tragičnim pričama."
Aldaman takođe ukazuje da je važno da novinski članci uključuju pozive na akciju upućene pojedincima ili kreatorima politike kako bi čitaoci mogli da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, umjesto da posmatraju krizu za koju imaju osjećaj da je nerješiva.
( Deutsche Welle )