Engleska spisateljica za Art: Ne možete graditi zidove u moru
"Što više čitam o prošlosti, više primjećujem niti koje su povezane sa našom sadašnjicom, posebno antagonizam između velikih vjera u današnjem svijetu"
Engleska spisateljica Džejn Džonson rođena je 1960. godine u Kornvolu i u svijetu knjige je već 20 godina: kao prodavac, izdavač i pisac. Ona je odgovorna za objavljivanje Tolkinovih djela osamdesetih i devedesetih godina XX vijeka i radila je na filmskoj trilogiji Pitera Džeksona “Gospodar prstenova”. U Maroku je boravila kako bi istražila priču o otetom članu jedne lokalne porodice, koji je prodat kao roblje u Sjevernoj Africi. Vrativši se u London, dala je otkaz, prodala stan i preselila se u Maroko. Tamo se udala i nastavila da piše knjige. Napisala je i nekoliko veoma popularnih knjiga za djecu. Njene romane “Deseti dar”, “Duhovi divljine” i “Lavirint uzdaha” objavio je Vulkan.
Vaše knjige obiluju uglavnom temama iz oblasti istorije, možete li nam reći šta vas najviše motiviše da se bavite ovim žanrom?
"Uvijek sam bila fascinirana istorijom, ali počela sam da pišem istorijske romane kada sam istraživala porodičnu legendu o pretku koga su ukrali varvarski gusari u 17. vijeku. Što više čitam o prošlosti, više primjećujem niti koje su povezane sa našom sadašnjicom, posebno antagonizam između velikih vjera u današnjem svijetu".
I svojim novim romanom “Stubovi svjetla” vraćate se na na Bliski istok, u srednji vijek, u doba krstaških ratova. Kakav su, po vama, stvarni značaj imali krstaški ratovi?
"Moje interesovanje nije za velike slike - prevelike da se na njih fokusiram - već za trenutke istorije. U slučaju “Stubova svjetla” željela sam da pišem o Opsadi Akre (Akka), tom prilikom stanovništvo je bilo pod opsadom dvije godine. Htjela sam da ispričam priču o običnim ljudima zahvaćenim ratom, o ženama i djeci, starcima i neborcima, kao i vojnicima sa obje strane. Rat je strašan i besmislen i uzima nečovječne žrtve među civilima. Naravno, počela sam da radim na ovom romanu prije početka sadašnjeg rata u Siriji: kada se vidi šta je taj divljački sukob učinio, pisanje romana je ponekad vrlo teško".
Ko je bio Džon Savadž, siroče koga su odgojile monahinje u Kornvolu?
"Ah, Džon je u potpunosti plod fikcije: htjela sam bezazlenu osobu, bez ikakvog interesa za obje strane rata, da to bude lik sa moje tačke gledišta".
Koliko ima odjeka u zbilji priča da su Džon Savadž i njegov pratilac Maur, krstareći Engleskom, susreli kralja Ričarda Lavljeg Srca i predali mu lažni Excalibur? Koliko je taj mitski mač legendarnog britanskog Kralja Arthura, bio značajan u to doba?
"Džon i Mur su moja sopstvena kreacija; kao što je i predaja legendarnog mača Ričardu I - ali u to doba je bilo dosta lažnih podvala i čuda zbog profita (za sebe i za crkvu i državu), a činjenica je da Glastonberijska opatija ima čuveni grob sa izrekom u kamenu da su u to vrijeme kralj Artur i njegova kraljica ležali ispod njega - što je veoma korisan način da se privuče hiljade hodočasnika i njihov novac. Dakle, to je bio samo mali iskorak izvan činjenica".
U romanu “Stubovi svjetla” dosta prostora dajete i Zohri, djevojci koja se u Akri zaljubljuje u Jevrejina, Natanaela, ljekarskog pomoćnika. Zohra je bila muslimanka, a Natanael Jevrejin. Zbog čega je lik ove mlade muslimanke za vas bio toliko značajan?
"Željela sam da pokažem živote mladih ljudi iz različitih kultura i različitih korijena, uhvaćene u užasnoj opsadi. Ljudi se u svakom vremenu zaljubljuju u osobe u koje to ne bi smjeli: njihova ljubavna priča pokazuje, nadam se, da uvijek postoji tračak nade i iskupljenja tokom čak i najtamnijih vremena. I ljudi pogrešno vide krstaške ratove kao borbu između samo muslimana i hrišćana, dok su u stvari ovi ljudi iz regiona bili ugurani u ove ratove i oni su patili".
Koliko su ovo dvoje mladih ljubavnika bili upleteni u opasni zadatak da se ukrade relikvija Svetog Krsta koga je trebalo da obavi Džon Savadž? Zbog čega, obzirom da je Zohra bila muslimanka, a Natanael, Jevrejin?
"Sveti krst je nestao u to istorijsko vreme i niko ne zna šta se desilo sa njim: ovo je bila moja verzija događaja".
U vašem romanu “Put soli” posebno je interesantan lik Mariate. Ona pripada pustinjskom plemenu koje traži svoje korijene unazad sve do legendarnih plavih ljudi iz Sahare. Ako je sve ovo plod fikcije, otkud vam inspiracija za ovakvu priču?
"Tuarezi - ili Kel Tamašek - ili plavi ljudi Sahare - uopšte nijesu izmišljeni: porodica moga muža po majčinoj strani su Tuarezi i zbog toga sam željela da pišem o ovim pustinjskim nomadima čiji su životi toliko teški - oni su ljudi bez državljanstva, bez zaštite bilo koje vlade, njihov je životni stil uništen kolonijalizmom, velikim biznisom, posebno mineralnim rudarstvom, i regionalnom politikom. Postoji jedna stara izreka da ne možete graditi zidove u moru kako bi zadržali ribu na mjestu: isto važi i za pustinju i za njene ljude u pokretu. Htjela sam da kažem nešto o njihovoj istoriji i da stavim do znanja njihovu situaciju ljudima širom svijeta".
U svom prethodnom romanu “Deseti poklon” pišete o mladoj Katarini Tregeni koju su oteli pirati sa Kornvolske obale 1625. godine i prodali je (u trgovini robljem) u Maroku. Postoje li neka pisana dokumenta o ovom događaju?
"Da, dobro je dokumentovano ako znate gdje da tražite: nalazila sam dosta dokaza u nacionalnim arhivama u Velikoj Britaniji i lokalnim parohijskim zapisima u Kornvolu, mojoj oblasti na jugozapadu Engleske. Tokom perioda od 200 godina, preko milion Evropljana sve do Islanda, oteli su pirati Varvari: to je promijenilo genski bazen u Sjevernoj Africi, a na sjeveru Maroka mogu se vidjeti crvenokosi i plavooki Berberi".
U knjizi “Sultanova žena” govorite o ljubavi, ubistvu i političkoj intrigi. Maroko je opet glavno mjesto priče. Postoji li neki poseban razlog da radnje svojih romana velikim dijelom smještate nu tlu Afrike?
"Da - udata sam za Berbera iz Maroka, Abdellatifa, koga sam upoznala kada sam došla u Sjevernu Afriku 2005. godine da istražujem za knjigu “Deseti poklon”: proučavanje istorije Sjeverne Afrike je bio način da se sazna njeno nasljeđe, i to je zaista fascinantna, bogata istorija. Od 9. do 17. vijeka, Berberi su vladali velikim dijelom svijeta i imali su najbogatije imperije i efekte. Pisala sam i o padu posljednjeg muslimanskog sultana Granade u Španiji u mom aktuelnom romanu “Dvor lavova".
Ropstvo ili promjena religije
Kroz likove Katerine Trengene i Alis Svan govorite i o religiji. Govorite o snazi i značaju vjere. Koliko je u doba sultana značila promjena religije, vjere, pogotovo za djevojke?
"U 17. vijeku u Engleskoj, djevojka poput Katerine - rođena siromašna i radila kao sluga - imala bi malo drugih izgleda, osim da se uda i nastavi u službi. Neki od zarobljenika koje su oteli gusari imali su mračne živote i bili su prisiljeni ili da se preobrate u islam ili da umru: ali neki drugi izabrali su prilično srećno rješenje da promijene svoju vjeru - to je značilo slobodu od ropstva i mogućnost stvaranja novog života za sebe. Međutim, da bi se služilo u sultanovom haremu sve su bile prinuđene da postanu muslimanke, jer sultan nije mogao uprljati sebe uzimajući hrišćansku kurtizanu, što mora da je bilo užasno. Mnoge su, dakle, odlučile da promjene veru: postigle bi veći status, udobniji život i njihova djeca bi se podizala kao članovi sultanske porodice".
( Vujica Ognjenović )